Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4046/09 (M. V.)
Odluka donesena 14. 04. 2010.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Protek roka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4046/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 04. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP-4046/09, rješavajući apelaciju Milana Vukčevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tač. 4. i 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milana Vukčevića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-U-
08-000 317 od 11. jula 2008. godine, Rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Republike Srpske broj 05-476-
47/07 od 20. februara 2008. godine i Rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Republike Srpske-Područna jedinica Banja Luka broj 11-476-158/07 od 10. septembra 2007. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milana Vukčevića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-
Uvp-08-000 262 od 16. oktobra 2009. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Milan Vukčević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, koga zastupa Božidar Bojanić, advokat iz Banje Luke, podnio je 19. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Uvp-08-000 262 od 16. oktobra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-U-08-000 317 od 11. jula 2008. godine, Rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Republička uprava) broj 05-476-47/07 od 20. februara 2008. godine i Rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Republike Srpske-Područna jedinica Banja Luka (u daljnjem tekstu: Područna jedinica) broj 11-476-158/07 od 10. septembra 2007. godine.
2. Rješenjem Područne jedinice broj 11-476-158/07 od 10. septembra 2007. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Republičke uprave broj 05-476-47/07 od 20. februara 2008. godine, odbijen je apelantov zahtjev za uspostavljanje ranijeg vlasničko-pravnog odnosa na zemljištu pobliže opisanom u dispozitivu prvostepenog rješenja.
3. Okružni sud je Presudom broj 011-0-U-08-000 317 od 11. jula 2008. godine odbio kao neosnovanu tužbu koju je apelant podnio protiv Rješenja Republičke uprave broj 05-476-47/07 od 20. februara 2008. godine.
4. Odlučujući o apelantovom za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda broj 011-0-U-
08-000 317 od 11. jula 2008. godine, Vrhovni sud je donio Presudu broj 118-0-Uvp-08-000 262 od 16. oktobra 2009. godine, kojom je taj zahtjev odbio kao neosnovan.
5. Apelant se žali da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tač. 4. i 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 1. stav 4. tač. 4. i 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4.) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 4. protekao je rok za podnošenje apelacije; 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; a. Dopustivost u odnosu na Presudu Okružnog suda broj 011-0-U-08-000 317 od 11. jula 2008. godine
7. Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati tačan datum kada je apelantu dostavljena presuda Okružnog suda broj 011-0-U-08-000 317 od 11. jula 2008. godine, s obzirom da je Vrhovni sud 16. oktobra 2009. godine donio odluku o apelantovom zahtjevu za vanredno preispitivanje te presude, pa se samo po sebi podrazumijeva da je apelant primio predmetnu presudu prije navedenog datuma. Budući da je apelacija Ustavnom sudu podnesena 19. decembra 2009. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u ovom dijelu podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio pobijanu presudu Okružnog suda.b. Dopustivost u odnosu na Presudu Vrhovnog suda broj 118-0-Uvp-08-000 262 od 16. oktobra 2009. godine
8. Apelant se se žali i na presudu Vrhovnog suda broj 118-0-Uvp-08-000 262 od 16. oktobra 2009. godine, kojom je odbijen njegov zahtjev za vanredno preispitivanje Presude Okružnog suda broj 011-0-U-08-000 317 od 11. jula 2008. godine. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je potrebno odgovoriti na pitanje da li se predmetni postupak tiče određivanja apelantovih građanskih prava i obaveza u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U pogledu zahtjeva za vanredno preispitivanje pravosnažne presude Evropski sud za ljudska prava je više puta utvrdio da postupci u kojima se traži vanredno preispitivanje pravosnažno okončanih slučajeva, ne predstavljaju efektivne pravne lijekove, pošto u tim slučajevima postoji presuda kojom je pravosnažno okončan predmetni postupak o meritumu zahtjeva apelanta, koja je dobila snagu res iudicata (vidi mutatis mutandis odluku o dopustivosti bivše Evropske komisije za ljudska prava, X protiv Austrije, aplikacija broj 1760/63, Godišnjak IX (1966), str. 166 (174)) aplikacija broj E 10431/83, od 16. decembra 1983. godine, Odluke i izvještaji (DR) 35, str. 243). Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud smatra da se predmetni postupak odlučivanja o zahtjevu za vanredno preispitvanje presude Okružnog suda suda kojom je pravosnažno okončan upravni postupak o meritumu apelantovog zahtjeva ne tiče odlučivanja o njegovim građanskim pravima i obavezama u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već se tiče isključivo odlučivanja o postojanju zakonskih uslova za vanredno preispitivanje pravosnažne presude. Shodno tome, Ustavni sud zaključuje da se u predmetnom postupku odlučivanja o zahtjevu za vanredno preispitivanje presude nije odlučivalo o apelantovim pravima iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao ni o pravu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pa proizlazi da je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
9. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tač. 4. i 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović