Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4181/09 (I. M.)

Odluka donesena 14. 04. 2010.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4181/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 04. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP 4181/09, rješavajući apelaciju Ilije Maksimovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ilije Maksimovića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118- 0-Rev-09-000 047 od 27. augusta 2009. godine, rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Ž-08-000 318 od 30. juna 2008. godine i rješenja Osnovnog suda u Banjaluci broj RS-42/01 od 11. aprila 2008.

godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Ilija Maksimović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Čedo Đukić, advokat iz Banjaluke, podnio je 29. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-09-000 047 od 27. augusta 2009. godine, rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Ž-08-000 318 od 30. juna 2008. godine i rješenja Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj RS-42/01 od 11. aprila 2008. godine.

2. Rješenjem Osnovnog suda broj RS-42/01 od 11. aprila 2008. godine, koje je potvrđeno u žalbenom postupku rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Ž-08-000 318 od 30. juna 2008. godine, odbačena je kao neblagovremena tužba apelanta protiv Republike Srpske, Ministarstvo trgovine i turizma Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi), kojom je tražio da mu tuženi isplati razliku plata, regresa, toplog obroka, prevoza i zimnice za period od 1. januara 1998. godine do 31. augusta 2000. godine, te otpremninu i pripadajuće kamate u ukupnom novčanom iznosu od 22.556,50 KM. U obrazloženju rješenja je navedeno da je odredbom člana 37. Zakona o radnim odnosima u državnim organima («Službeni glasnik Republike Srpske, broj 11/94, 21/96, 6/97 i 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme kada je apelantovo pravo povrijeđeno, propisan način postupka i uslovi zaštite njegovih prava. Dalje se navodi da je tužba apelanta neblagovremena iz razloga što apelant nije koristio internu zaštitu u propisanom roku, odnosno nije blagovremeno podnio tužbu nadležnom sudu.

3. Rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-09-000 047 od 27. augusta 2009. godine, odbijena je apelantova revizija izjaveljena protiv rješenja Okružnog suda.

4. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo da ne bude diskriminisan iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant traži kompenzaciju za nematerijalnu štetu u iznosu od 2.100,00 KM.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

(15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;

6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

7. Apelant je podnio tužbu radi zaštite prava iz radnog odnosa koja je rješenjem Osnovnog suda broj RS-42/01 od 11. aprila 2008. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Ž-08-000 318 od 30. juna 2008. godine, odbačena kao neblagovremena. Apelant je zatim izjavio reviziju, međutim, ona je odbijena rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-09-000 047 od 27. augusta 2009. godine.

8. U konkretnom slučaju redovni sudovi nisu raspravljali o osnovanosti tužbenog zahtjeva apelanta, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, s obzirom da apelant nije u zakonom propisanom roku podnio tužbu nadležnom sudu, čime je izgubio pravo na traženje sudske zaštite. Da bi se raspravljalo pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti tužbu ili opravdati nemogućnost blagovremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant, neblagovremenim podnošenjem tužbe sudu, nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnio tužbu, na temelju koje redovni sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U odnosu na zahtjev apelanta za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud podsjeća da je prema članu 76. stav 2. Pravila ovlašten da izuzetno odredi naknadu nematerijalne štete, kao kompenzaciju za utvrđenu povredu ustavnih prava apelanata, a kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da je apelacija nedopustiva jer je preuranjena, to apelantu ne pripada pravo na naknadu nematerijalne štete.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4181/09 (I. M.) | Sudska praksa | Aktio