Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4150/09 (B. N.)
Odluka donesena 14. 04. 2010.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4150/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 04. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP 4150/09, rješavajući apelaciju Branka Nikića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Branka Nikića podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 012-0-Gž- 09-000 164 od 24. septembra 2009. godine i rješenja Osnovnog suda u Srebrenici broj 082-0-P-07-000 013 od 14. jula 2009. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Branko Nikić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bratunca, podnio je 30. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 012-0-Gž-09-000 164 od 24. septembra 2009. godine i rješenja Osnovnog suda u Srebrenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 082-0-P-07-000 013 od 14. jula 2009. godine.
2. Odlučujući o tužbi apelanata protiv Rudnika olova i cinka «Sase» Srebrenica (u daljnjem tekstu: tuženi) radi isplate, vs. 8.816,00 KM, Osnovni sud je donio rješenje broj 082-0-P-07-000 013 od 14. jula 2009. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda broj 012-0-Gž-09-000 164 od 24. septembra 2009. godine, kojim je tužba apelanata odbačena kao neblagovremena. U obrazloženju rješenja je navedeno, da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o radnopravnom sporu, obzirom da apelant tužbom potražuje isplatu plata za period od 6. oktobra 1998. godine do 15. marta 2003. godine, te regresa za 2000., 2001., 2002., i 2003. godinu. Dalje se navodi da je apelant za povredu svog prava iz radnog odnosa saznao 15. oktobra 2003. godine, kada mu je prestao radni odnos kod tuženog, dok je tužba podnesena 24. februara 2005. godine, te da je prvostepeni sud pravilno kvalifikovao konkretni spor i pravilno primjenio materijalno pravo odbacivši tužbu apelanata kao neblagovremenu zbog proteka prekluzivnog roka iz člana 105. Zakona o radu («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03 i 66/03).
3. Apelant smatra da je osporenim rješenjem povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
5. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
6. U konkretnom slučaju, podnošenje tužbe radi zaštite prava iz radnog odnosa u Republici Srpskoj regulisano je Zakonom o radu, kojim je u odredbama iz člana 105. stav 2. propisano da radnik u cilju zaštite svojih prava može u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede, podnijeti tužbu za zaštitu svojih prava.
7. Naime, Osnovni sud je utvrdio da je tužba podnesena radi naplate plata i regresa, te da je u konkretnom slučaju mjerodavan Zakon o radu. Osnovni sud se pozvao na član 105. Zakona o radu kojim su određeni rokovi u kojim se ima podnijeti tužba radi zaštite prava iz radnog odnosa. Drugostepeni sud je potvrdio pravilnost prvostepenog rješenja, sa aspekta primjene procesnog i materijalnog prava.
8. Dakle, redovni sudovi nisu raspravljali o osnovanosti tužbenog zahtjeva apelanta, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, s obzirom da nije podnesena u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti tužbu ili opravdati nemogućnost blagovremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant, neblagovremenim podnošenjem tužbe Osnovnom sudu, nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnio tužbu, na temelju koje redovni sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović