Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-243/10 (S.M.)
Odluka donesena 14. 04. 2010.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-243/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 04. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP 243/10, rješavajući apelaciju S.M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S.M. podnesena radi ratnog zločina počinjenog od strane vlasti Republike Srpske u periodu od 1992. do 1995. godine koji se ogleda u prisilnoj mobilizaciji apelanta u redove Vojske Republike Srpske i zatvaranje u logor u Banjoj Luci, gdje je bio psihički i fizički maltretiran, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. S.M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, podnio je 15. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) radi ratnog zločina počinjenog od strane vlasti Republike Srpske u periodu od 1992. do 1995. godine koji se ogleda u prisilnoj mobilizaciji apelanta u redove Vojske Republike Srpske i zatvaranje u logor u Banjoj Luci, gdje je bio psihički i fizički maltretiran.
2. Apelant navodi da je 1992. godine izveden iz autobusa koji se kretao prema Banjoj Luci zajedno sa svojim ocem, nakon čega su maltretirani. Apelant dalje navodi da su ih prisilili da pristupe „njihovoj vojsci“, nakon čega su mobilisani i išli na razna ratišta. Apelant tvrdi da je nekoliko puta pokušao pobjeći, međutim, svaki put je uhapšen i tjeran na ratišta. Apelant navodi da je određeni vremenski period proveo u logoru u Banjoj Luci pod optužbom za dezerterstvo, gdje je bio podvrgnut torturi.
3. Apelant navodi da nije pokretao bilo kakav postupak pred bilo kojim sudom u Republici Srpskoj jer se plašio za svoj i život svojih roditelja i sestre, te da ne vjeruje redovnim sudovima u Republici Srpskoj. Apelant traži naknade nematerijalne štete u iznosu od 5.000.000,00 eura.
4. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na život, pravo da ne bude podvrgnut mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku ili kazni, pravo da ne bude držan u ropstvu ili potčinjenosti ili na prinudnom ili obaveznom radu, pravo na ličnu slobodu i bezbjednost, pravo na privatni i porodični život, pravo na imovinu i pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.a), b), c), d), f), k) i m) Ustava Bosne i Hercegovine.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“
6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
7. U konkretnom slučaju apelant se obratio Ustavnom sudu sa zahtjevom da mu se isplati odšteta za vrijeme koje je proveo u Vojsci Republike Srpske i logoru. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost da podnese tužbu nadležnom redovnom sudu radi naknade nematerijalne štete. Međutim, apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu, a da prethodno nije pokrenuo odgovarajući postupak pred nadležnim sudom radi zaštite svojih prava, te samim tim nije došao do konačne odluke koja bi mogla biti predmet ispitivanja pred Ustavnim sudom. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
8. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović