Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-55/10 (M. S.)

Odluka donesena 14. 04. 2010.

  • Protek roka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-55/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 04. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP-55/10, rješavajući apelaciju Mirka Sarajlića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirka Sarajlića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-

0-Rev-08-000 552 od 13. oktobra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-07-002175 od 22. januara 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci broj 072-0-P-06-000667 od 10. septembra 2007. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

OBRAZLOŽENJE

1. Mirko Sarajlić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Laminaca, opština Gradiška, koga zastupa Đorđe Krčmar, advokat iz Gradiške, podnio je 31. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), koja je registrovana 6. januara 2010. godine, protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 552 od 13. oktobra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-07-002175 od 22. januara 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 072-0-P-06-000667 od 10. septembra 2007. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 072-0-P-06-000667 od 10. septembra 2007. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-07-002175 od 22. januara 2008. godine, utvrđeno je da je pravna prednica tužitelja, K.S., suvlasnik sa ½ dijela po osnovu sticanja u braku na nekretninama pobliže opisanim u dispozitivu prvostepene presude, te je određeno da će se zemljišno knjižni upis prava vlasništva sa ½ dijela izvršiti na osnovu pravosnažne sudske odluke, dok je apelant obavezan da tužiteljima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 9.490,00 KM.

3. Iz dokumentacije u spisu predmeta proizilazi da je apelantu 25. februara 2008. godine uručena Presuda Okružnog suda broj 011-0-Gž-07-002175 od 22. januara 2008. godine, protiv koje je 24. marta 2008. godine izjavio reviziju, a koju je Vrhovni sud odbacio kao nedozvoljenu Rješenjem broj 118-0-Rev-08-000 552 od 13. oktobra 2009. godine.

4. U obrazloženju rješenja je navedeno da je članom 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07, u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 10.000,00 KM. Nadalje, navedeno je da je članom 321. stav 2. istog zakona propisano da ukoliko se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčani iznos, mjerodavna je vrijednost spora koju je tužitelj označio u tužbi, dok je stavom 3. iste zakonske odredbe propisano da ako je u slučaju iz stava 2. tog člana tužitelj suviše visoko ili suviše nisko naznačio vrijednost predmeta spora, sud će, najdocnije na pripremnom ročištu, a ako pripremno ročište nije održano, onda na glavnoj raspravi prije početka rasprave o glavnoj stvari, brzo i na pogodan način provjeriti tačnost naznačene vrijednosti spora, te rješenjem odrediti vrijednost predmeta spora. U vezi sa navedenim, Vrhovni sud je konstatovao da je punomoćnik tužilaca na ročištu pred prvostepenim sudom naznačio vrijednost spora na iznos od 10.000,00 KM, što apelant nije osporio, niti je sud donio odluku u smislu člana 321. stav 3. ZPP-a. Shodno tome, Vrhovni sud je zaključio da je u konkretnom slučaju vrijednost predmeta spora ne prelazi cenzus propisan članom 237. stav 2. ZPP-a, te je ocijenio da odlučivanje po reviziji nije od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima u smislu stava 3. člana 237. ZPP-a, pa je reviziju odbacio kao nedopuštenu na osnovu člana 247. ZPP-a.

5. Apelant se žali da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije;

7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

8. Apelant je protiv Presude Okružnog suda broj 011-0-Gž-07-002175 od 22. januara 2008. godine izjavio reviziju, ali je ona odbačena kao nedozvoljena Rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000 552 od 13. oktobra 2009. godine. Ustavni sud konstatuje da je revizija u ovom slučaju neefektivan pravni lijek u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Stoga, proizilazi da je konačna odluka u predmetnom slučaju Presuda Okružnog suda broj 011-0-Gž-07-002175 od 22. januara 2008. godine.

9. S obzirom na to da je apelantu 25. februara 2008. godine uručena Presuda Okružnog suda broj 011-0-Gž-07-002175 od 22. januara 2008. godine, a apelacija je Ustavnom sudu podnesena 31. decembra 2009. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporenu presudu.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-55/10 (M. S.) | Sudska praksa | Aktio