Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3607/07 (Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini – Medžlis Islamske zajednice Vitez)

Odluka donesena 14. 04. 2010.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3607/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 04. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. travnja 2010. godine, u predmetu broj AP-3607/07, rješavajući apelaciju Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini – Medžlis Islamske zajednice Vitez, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 1. i stavak 4. točka 15. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini – Medžlis Islamske zajednice Vitez podnesena zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu, broj UP I 06-

23-1-3078/04, koji se vodi pred Službom za imovinsko pravne poslove, katastar i urbanizam općine Vitez, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini – Medžlis Islamske zajednice Vitez (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa odvjetnik Adil Lozo, podnio je 25. prosinca 2007. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu, broj UP I 06-23-1-3078/04, koji se vodi pred Službom za imovinsko pravne poslove, katastar i urbanizam općine Vitez (u daljnjem tekstu: Služba).

2. Apelant je 3. prosinca 2004. godine Službi za opću upravu općine Vitez u daljnjem tekstu: Služba za opću upravu) podnio zahtjev za izdavanje urbanističke dozvole za dogradnju munare mesdžida u Donjoj Dubravici. U zahtjevu apelant je naveo da je već dobio rješenje o urbanističkoj suglasnosti i rješenje o odobrenju građenja mesdžida, nakon čega je izgradio mesdžid i ostavio temelje za izgradnju munare koja je ukrasni element mesdžida, što čini tehničku cjelinu.

3. Apelant je 9. ožujka 2005. godine uputio ponovni zahtjev za izdavanje urbanističke dozvole za izgradnju munare.

4. Rješenjem Ministarstva prostornog uređenja, obnove i povratka, Kantona središnja Bosna (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) od 31. ožujka 2005. godine, imenovano je Povjerenstvo za općinu Vitez za donošenje stručne ocjene u postupku rješavanja zahtjeva za izdavanje urbanističke suglasnosti (daljnjem tekstu: Povjerenstvo za donošenje stručne ocjene).

5. Općinski načelnik općine Vitez (u daljnjem tekstu: Općinski načelnik) 15. travnja 2005. godine dostavio je apelantu odgovor na ponovni zahtjev, u kojem je, između ostalog, navedeno da je izgradnja munare započela bespravno, te da dok Općinsko vijeće ne zauzme stav oko zaključaka Povjerenstva za odnose sa vjerskim zajednicama i prijedloga odluke o utvrđivanju procedure za pribavljanje potrebne dokumentacije, pitanje dobivanja urbanističke suglasnosti ostaje otvoreno.

6. Povjerenstvo za donošenje stručne ocjene 18. travnja 2005. godine obavijestilo je Službu za opću upravu da neće davati stručnu ocjenu bez prethodno pribavljenog mišljenja Općinskog Vijeća.

7. Služba za opću upravu je 19. travnja 2005. godine donijela zaključak kojim se prekida postupak po apelantovom zahtjevu, zbog rješavanja prethodnog pitanja, odnosno pribavljanja mišljenja Povjerenstva za donošenje stručne ocjene.

8. Rješavajući apelantovu žalbu, Ministarstvo je donijelo Rješenje 15. srpnja 2005. godine, kojim je poništilo zaključak Službe za opću upravu i predmet vratilo na ponovni postupak.

9. Apelant je 6. lipnja 2006. godine urgirao postupanje, a Služba za opću upravu, 9. lipnja 2006. godine dostavila je odgovor u kojem je navela da nisu stečeni uvjeti za izdavanje urbanističke suglasnosti, jer Povjerenstvo za donošenje stručne ocjene nije dostavilo stručnu ocjenu, za čiji rad ona nije nadležna, budući da je imenovano od strane Ministarstva.

10. Apelant je 19. veljače 2007. godine podnio zahtjev za inspekcijski nadzor, Upravnoj inspekciji, Ministarstva pravosuđa, Kantona Središnja Bosna (u daljnjem tekstu: Upravna inspekcija).

11. Apelant je 4. prosinca 2006. godine, zbog „šutnje administracije“ uložio žalbu Ministarstvu.

12. Rješenjem Ministarstva od 6. lipnja 2007. godine usvojena je apelantova žalba, te naloženo Službi za opću upravu da u roku od 15 dana donese odluku po apelantovom zahtjevu.

13. Apelant je 15. kolovoza 2007. godine urgirao postupanje u predmetu.

14. Apelant je 15. kolovoza 2007. godine, ponovo, zbog „šutnje administracije“uložio žalbu Ministarstvu.

15. Upravna inspekcija 4. prosinca 2007. godine izvršila je inspekciji pregled, a 11. prosinca 2007. godine donijela je Rješenje kojim je naloženo pomoćniku općinskog načelnika da donese odluku po apelantovom zahtjevu u roku od 8 dana.

16. Povjerenstvo za davanje stručne ocjene 16. siječnja 2008. godine donijelo je stručnu ocjenu, u kojoj je između ostalog navedeno, da je prije legalizacije munare, potrebno riješiti trajni prilaz zemljištu, odnosno zemljište uplaniti u javni put.

17. Služba je 18. siječnja 2008. godine donijela Rješenje kojim je odbila apelantov zahtjev za izdavanje urbanističke suglasnosti za izgradnju objekta munare uz postojeći vjerski objekat, na koje je apelant uložio žalbu.

18. Rješavajući po apelantovoj žalbi, Ministarstvo je 11. travnja 2008. godine donijelo rješenje kojim je poništeno rješenje Službe i predmet vratilo na ponovni postupak.

19. Služba je 14. svibnja 2008. godine od apelanta zatražila očitovanje na činjenice i dokaze na temelju kojih je donijela odluku.

20. Apelant je 29. svibnja 2008. godine dostavio odgovor Službi.

21. Služba je 16. lipnja 2008. godine dostavila apelantu preslik Urbanističkog plana, te drugu dokumentaciju i zatražila njegovo očitovanje.

22. Iz spisa koji je Ustavnom sudu dostavljen 23. veljače 2010. godine nije vidljivo da je bilo daljnjeg postupanja u predmetu.

23. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda (u daljenjem tekstu: Europska Konvencija) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, pravo na slobodu misli, savjesti i vjere iz članka II/3. g) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 9. Europske konvencije, te pravo na nediskriminaciju iz članka II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Apelant navodi da Služba nije riješila njegov zahtjev više od tri godine, da su mu s tim u svezi povrijeđena prava na suđenje u razumnom roku, da Služba odugovlači i izbjegava donijeti rješenje, odnosno da ignorira upute drugostupanjskih organa, da se on u dva navrata žalio zbog „šutnje administracije“, da je Ministarstvo imalo zakonsku mogućnost riješiti upravnu stvar, a ne vraćati predmet na ponovni postupak, čime je izravno povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje. Apelant dalje navodi da zahtjev za izdavanje urbanističke suglasnosti koji je podnio Rimokatolički župni ured Sveti Juraj – Vitez, Služba riješila u rekordnom roku, da je očito da njegov zahtjev nije riješen iz političkih, vjerskih i nacionalnih motiva, što ukazuje da je diskriminiran odnosno da je izložen nejednakom tretmanu. Apelant je zatražio naknadu nematerijalne štete zbog nepostupnja po njegovom zahtjevu duže od tri godine u iznosu od 750,00 KM.

24. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 1. i stavak 4. točka 15. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Članak 16. stavak 1. i stavak 4. točka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»

25. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora doći do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestupanjsku odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovitom ili izvanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan člankom 16. stavak

1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. listopada 2004. godine i AP 106/04 od 18. siječnja 2005. godine).

26. Ustavni sud podsjeća da je odredbama članka 20. Zakona o upravnim sporovima («Službene novine Federacije BiH“, broj 9/05), između ostalog propisano da ako u upravnom postupku drugostupanjski organ nije u roku od 30 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donio rješenje po žalbi stranke protiv prvostupanjskog rješenja, a ne donese ga ni po zahtjevu upravne inspekcije kojoj se stranka obratila u skladu sa člankom 10. ovog Zakona, stranka može pokrenuti upravni spor kao da joj je žalba odbijena, te ako u upravnom postupku prvostupanjski organ protiv čijeg akta je dopuštena žalba nije u roku od 60 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donio rješenje po zahtjevu, stranka ima pravo obratiti se svojim zahtjevom drugostupanjskom organu. Protiv rješenja drugostupanjskog organa stranka može pokrenuti upravni spor, kao i u slučaju da drugostupanjski organ ne donese rješenje u propisanom roku.

27. Ustavni sud nalazi da Služba 19. travnja 2005. godine donijela zaključak kojim je prekinula postupak, da je Ministarstvo 15. srpnja 2005. godine donijelo rješenje po žalbi, da je nakon toga apelant tek 4. prosinca 2006. godine uložio žalbu zbog „šutnje administracije“, da je Ministarstvo zbog „šutnje administracije“ donijelo rješenje 6. lipnja 2007. godine, kojim je naložilo Službi da donese rješenje u roku od 15 dana, da je apelant ponovo uložio žalbu zbog „šutnje administracije“ 15. kolovoza 2007. godine, da je Upravna inspekcija donijela rješenje 4. prosinca 2007. godine, da je Služba donijela rješenje 18. siječnja 2008. godine, te da je Ministarstvo donijelo rješenje 11. travnja 2008. godine, kojim je vratilo predmet Službi na ponovni postupak. Iz spisa ne prozilazi da je Služba donijela rješenje, niti da je apelant ulagao žalbu zbog „šutnje administracije“, drugostupanjskom organu, što potvrđuje i odgovor Ministarstva, u kojem je navedeno da se nakon donošenja ovog rješenja apelant više nije obraćao Ministarstvu, niti da je pokrenuo upravni spor zbog šutnje prvostupanjskog, odnosno drugostupanjskog organa. Ustavni sud također nalazi da je apelant podnošenjem tužbe na sva rješenja Ministarstva, imao na raspolaganju pravno sredstvo kojim bi pokušao ubrzati okončanje ovog postupka.

28. Imajući u vidu da se apelant žali na trajanje upravnog postupka, a da je sukladno odredbama ZUS-a predviđen mehanizam kojim je omogućeno strankama da se zbog duljine upravnog postupka, pod propisanim uvjetima, mogu obratiti nadležnom sudu, tj, da mogu pokrenuti upravni spor iako nije doneseno rješenje, odnosno konačno rješenje, te mogućnost pokretanja upravnog spora protiv konačnog rješenja u upravnom postupku, a na temelju analiziranog, Ustavni sud, zaključuje da apelant nije iskoristio pravne lijekove moguće po zakonu, tj. da ne postoje uvjeti za razmatranje predmetne apelacije.

29. U odnosu na zahtjev apelanta za naknadu nematerijalne štete zbog dužine trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud podsjeća da je prema članku 76. stavak 2. Pravila ovlašten da izuzetno odredi naknadu nematerijalne štete, kao kompenzaciju za utvrđenu povredu ustavnih prava apelanta, a kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da je apelacija nedopustiva zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova, to apelantu ne pripada pravo na naknadu nematerijalne štete.

30. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 4. točka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

31. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3607/07 (Islamska zajednica u Bosni i… | Sudska praksa | Aktio