Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-401/10 (J. M.)

Odluka donesena 14. 04. 2010.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-401/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 04. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP 401/10, rješavajući apelaciju Jelene Mirković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jelene Mirković podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118-

0-Rev-08-000309 od 11. novembra 2009. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Jelena Mirković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Pala, koju zastupa Zoran Jovanović, advokat iz Pala, podnijela je 26. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-Rev-08-000309 od 11. novembra 2009. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-174/01 od 11. decembra 2006. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 014-0-GŽ-07-000 273 od 30. novembra 2007. godine, odbijen je kao neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev radi naknade materijalne i nematerijalne štete i troškova parničnog postupka. U preambuli prvostepene presude navedena je vrijednost spora u iznosu od 35.000,00 KM.

3. Rješenjem Vrhovnog suda, broj 118-0-Rev-08-000309 od 11. novembra 2009. godine, odbačena je apelantičina revizija. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je iz sadržaja fotokopije dostavnice utvrdio da je Okružni sud 10. decembra 2007. godine dostavio drugostepenu presudu apelantičinom punomoćniku, te da je prema odredbi člana 237. stav 1. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik RS» br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09), apelantica mogla blagovremeno izjaviti reviziju protiv drugostepene presude zaključno sa 11. januarom 2008. godine. Vrhovni sud je dalje, iz podataka na omotnici u kojoj je revizija dostavljena, utvrdio da je reviziju u ovoj pravnoj stvari apelantičin punomoćnik uputio prvostepenom sudu putem pošte, kao preporučenu pošiljku, 22. februara 2008. godine, koja je zaprimljena kod Osnovnog suda 25. februara 2008. godine. Iz naprijed navedenog Vrhovni sud je zaključio da je revizija izjavljena po isteku zakonom propisanog roka za njeno izjavljivanje, te je neblagovremena. Vrhovni sud je naveo da na ocjenu blagovremenosti revizije u ovom predmetu nije od uticaja činjenica da je po naredbi prvostepenog suda od 23. januara 2008. godine, osporena drugostepena presuda ponovo uručena apelantičinom punomoćniku istog dana, jer je rok za izjavljivanje revizije apelantici počeo teći od dana dostavljanja osporene presude koje je izvršio drugostepeni sud.

4. Apelantica se žali da joj je pobijanom odlukom povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“

6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

7. U konkretnom slučaju apelantica je pokrenula parnični postupak radi naknade štete. Osnovni sud je presudom, broj P-174/01 od 11. decembra 2006. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda, broj 014-0-GŽ-07-000 273 od 30. novembra 2007. godine, odbio apelantičin tužbeni zahtjev. Odlučujući o apelantičinoj reviziji, Vrhovni sud je rješenjem, broj 118-0-Rev-08-000309 od 11. novembra 2009. godine, odbacio istu kao neblagovremenu.

8. Dakle, Vrhovni sud nije raspravljao o osnovanosti apelantičine revizije, već je revizija odbačena iz formalnih razloga, s obzirom da nije podnesena u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo pitanje osnovanosti revizije, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelantica je morala blagovremeno izjaviti reviziju ili opravdati nemogućnost blagovremenog izjavljivanja revizije, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantica neblagovremenim izjavljivanjem revizije Vrhovnom sudu nije efektivno iscrpila pravne lijekove, već je samo formalno van roka izjavila reviziju, na temelju koje redovni sud nije mogao meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se u ovom dijelu ne može razmatrati.

9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-401/10 (J. M.) | Sudska praksa | Aktio