Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-795/10 (P. T.)
Odluka donesena 14. 04. 2010.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-795/10
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
14. 04. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP-795/10, rješavajući zahtjev Pere Trivkovića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Pere Trivkovića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Pero Trivković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, koga zastupa Borislav Stojaković, advokat iz Brčkog, podnio je 3. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 097-0-Už-09-000022 od 15. januara 2010. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 096-0-U-08-000012 od 16. jula 2009. godine.
2. Apelant je 17. marta 2010. godine dopunom apelacije zatražio da Ustavni sud donese odluku o privremenoj mjeri kojom će obustaviti od izvršenja presudu Apelacionog suda broj 097-0-
Už-09-000022 od 15. januara 2010. godine. Također je naveo da je, izvršavajući navedenu presudu, Odjeljenje za raseljena lica, izbjeglice i stambena pitanja Vlade Brčko Distrikta BiH 4. marta 2010. godine donijelo rješenje kojim je apelantu naloženo da u roku od 15 dana od prijema rješenja napusti stan u Brčkom, u ulici Mladena Maglova broj 12 d (u daljnjem tekstu: predmetni stan).
3. Presudom Osnovnog suda broj 096-0-U-08-000012 od 16. jula 2009. godine, koja je potvrđena presudom Apelacionog suda broj 097-0-Už-09-000022 od 15. januara 2010. godine, odbijena je kao neosnovana tužba apelanta podnesena protiv tuženog Brčko Distrikta BiH -Komisije za reviziju zakonitosti odluka i ugovora o korištenju stana (u daljnjem tekstu: tužena) radi poništenja rješenja tužene broj 01-014-023647/07 od 17. decembra 2007. godine. Navedenim rješenjem je utvrđeno da se rješenje Javnog osnovnog preduzeća Željeznice Republike Srpske p.o. Doboj – Sekcija za vuču vozova broj 587/01 od 3. septembra 2001. godine, kojim je apelantu dodijeljen na korištenje predmetni stan, ne može osnažiti, jer isto nije doneseno u skladu s odredbom člana 21. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o vraćanju napuštene imovine («Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH» broj 10/02).
4. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je članom 21. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o vraćanju napuštene imovine propisano da se sve odluke o dodjeli stanarskog prava ili ugovori o korištenju stana koji su zaključeni u periodu od 1. aprila 1992. godine do dana stupanja na snagu navedenog zakona stavljaju van snage, kao i da će zakonitost odluka ili ugovora biti predmet revizije posebne komisije Vlade Brčko Distrikta BiH.
5. Osnovni sud je dalje obrazložio da je osporeno rješenje tužene pravilno i zakonito, jer je zasnovano na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava. Po mišljenju Osnovnog suda zadatak tužene kao organa koji je u skladu s zakonskim odredbama dužan da vrši reviziju odluka o dodjeli stanova na korištenje, nije da pronalazi i tumači volju stranaka već da utvrdi da li je takva odluka u skladu s zakonom i da li je donesena od strane nadležnog organa. Osnovni sud je smatrao da je nakon proglašenja Brčko Distrikta BiH, 8. marta 2000. godine, jedino Gradonačelnik Brčko Distrikta BiH mogao donijeti osporeno rješenje o dodjeli stana na korištenje, shodno tada važećem Statutu Brčko Distrikta i to članovima 6, 50. i 71. koji propisuju da sva javna imovina na području Brčko Distrikta BiH pripada Distriktu i istom upravlja gradonačelnik Brčko Distrikta. Kako ti uslovi – da je odluka donesena u skladu s zakonom i od strane nadležnog organa – u konkretnom slučaju nisu ispunjeni bilo je osnovano odbiti tužbeni zahtjev apelanta.
6. U obrazloženju presude Apelacionog suda je navedeno da je neosnovan žalbeni navod apelanta da je zbog neodržavanja usmene rasprave počinjena povreda odredaba kojima je regulisan postupak upravnog spora. Po mišljenju Apelacionog suda, polazeći od odluke prvostepenog suda, odnosno tužene, kada osporeno rješenje nije osnaženo jer isto nije donio nadležni organ, ukazuje se nepotrebnim održavanje usmene rasprave, koja podrazumijeva utvrđivanje činjenica relevantnih za presuđenje. U konkretnom sporu je bilo nesporno utvrđeno da osporeno rješenje nije donio nadležni organ. Apelacioni sud je dalje obrazložio da razlog za održavanje usmene rasprave ne može biti niti novo rješenje o dodjeli stana na korištenje, na koje se apelant pozvao u žalbi. Žalbeni navodi apelanta da posjeduje i rješenje od 25. januara 2000. godine, a koje nije bilo predmet ocjene tužene, niti je apelant pokrenuo postupak za zaključenje ugovora o korištenju stana pred nadležnim oragnom na osnovu tog rješenja, po ocjeni Apelacionog suda, nebitan je za konkretni spor. Čijom «greškom» je apelantu za isti stan dva puta izdato rješenje o korištenju stanja, «nepostojanje adekvatne koordinacije u radu» između sekcija preduzeća, kako je zaključio Apelacioni sud irelevantno je za konkretni spor.
7. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zatim na povredu prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvecije, kao i na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Istakao je da je do navedenih povreda došlo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava od strane redovnih sudova. Apelant smatra da je nad predmetnim stanom stekao stanarsko pravo na zakonit način. Također, je istakao da je, sticajem okolnosti i bez svoje krivice, dobio dva rješenja o dodjeli stana na korištenje, budući da je zbog potreba posla prešao iz jedne sekcije preduzeća u drugu.
8. Apelant traži da Ustavni sud usvoji njegov zahtjev za donošenje privremene mjere kojom će obustaviti od izvršenja presudu Apelacionog suda broj 097-0-Už-09-000022 od 15. januara 2010. godine, do donošenja odluke o apelaciji.
9. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
10. Razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice i koji je u interesu stranaka i postupka. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelanti su dužni argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Posebno je neprihvatljivo za Ustavni sud da se kao razlozi za usvajanje privremene mjere navode argumenti koji se odnose na navodno kršenje ustavnih prava s obzirom da se takvi razlozi, ne mogu analogno primijeniti na postupak prilikom odlučivanja o privremenoj mjeri. Drugačijim tumačenjem i primjenom mehanizma privremene mjere Ustavni sud bi doveo u pitanje izvršenje pravosnažnih sudskih odluka čime bi se ozbiljno ugrozili principi vladavine zakona i pravne sigurnosti kao temeljni principi Ustava Bosne i Hercegovine.
11. Apelant kao razlog za donošenje privremene mjere navodi da bi mu izvršenjem odluke Apelacionog suda bio nanesen «ličan i neumjeren teret obzirom na loš ekonomski i socijalni položaj», pa traži da Ustavni sud usvoji njegov zahtjev za donošenje privremene mjere kojom će zabraniti provođenje presude Apelacionog suda broj 097-0-Už-09-000022 od 15. januara 2010. godine do donošenja odluke o apelaciji. Osim toga, Ustavni sud zapaža, da u vrijeme podnošenja dopune apelacije protiv apelanta nije bio niti pokrenut postupak prinudnog iseljenja iz predmetnog stana, čiju je obustavu apelant zatražio u zahtjevu za izdavanje privremene mjere.
12. Prema tome, u konkretnom slučaju, Ustavnom sudu osim navoda u vezi sa kršenjem ljudskih prava koja se tiču merituma predmeta, nisu dostavljeni argumenti i dokazi koji ukazuju prima facie na neophodnost usvajanja zahtjeva za privremenu mjeru.
13. Na temelju izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
14. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu predmetne apelacije.
15. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović