Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2322/07 (M. V.)
Odluka donesena 28. 04. 2010.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o parničnom postupku · čl. 305
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Ispravka Zakona o parničnom postupku
- Zakon o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
Predmeti (1)
AP-2322/07
Apelacija
Odluka o meritumu
28. 04. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2322/07, rješavajući apelaciju Milenka Višnjevca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 28. aprila 2010. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Milenka Višnjevca.
Utvrđuje se kršenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku pred Općinskim sudom u Sarajevu broj P- 1309/00, koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000196 od 19. maja 2009. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija Milenka Višnjevca podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000196 od 19. maja 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-06-002536 od 18. juna 2007. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P- 1309/00 od 2. marta 2006. godine, u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Milenko Višnjevac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Halil Mušinović, advokat iz Vogošće, podnio je 13. augusta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-06-002536 od 18. juna 2007. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1309/00 od 2. marta 2006. godine, kao i zbog nerazumne dužine trajanja postupka pred Općinskim sudom.
Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda, Samira Alendara, Maide Alendar, Vezirke Efendić i Samire Kozica kao učesnika u postupku zatraženo je 10. oktobra 2007. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 5. novembra 2007. godine, Općinski sud 23. oktobra 2007. godine i Maida Alendar 25. oktobra 2007. godine. Općinski sud je dostavio cio spis na uvid 19. februara 2010. godine. Samir Alendar, Vezirka Efendić i Samira Kozica nisu dostavili odgovor na apelaciju.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Kantonalnog suda, Općinskog suda i Maide Alendar dostavljeni su apelantu 22. marta 2010. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelant je 10. januara 1994. godine Općinskom sudu I Sarajevo (sada Općinskom sudu u Sarajevu - u daljnjem tekstu: Općinski sud) podnio tužbu protiv Sabita Alendara (u daljnjem tekstu: prvotuženi), Maide Alendar (u daljnjem tekstu: drugotužena) i Alije Alendara (u daljnjem tekstu: trećetužena) radi vraćanja duga. U tužbi je naveo da je prvotuženom 28. februara 1991. godine pozajmio novac u iznosu od 80.000 dinara uz obavezu vraćanja do 1. juna 1991. godine, a trećetužena je preuzela obavezu vraćanja novca ukoliko prvotuženi to ne učini u ugovorenom roku. Dalje je naveo da je prvotuženom i drugotuženoj pozajmio iznos od 13.500 dinara, a 20. juna 1991. godine posudio im je iznos od 130.000,00 dinara. Prvotuženi i drugotužena su se obavezali da će pozajmljene iznose vratiti u ratama do 1. septembra 1991. godine. Za sve dugovane iznose tuženi su potpisali izjave koje su ovjerene kod SO Centar Sarajevo.
7. Općinski sud je rješenjem od 4. augusta 1995. godine zakazao prvo ročište za 24. august 1995. godine na koje uredno obaviješteni tuženi nisu pristupili, pa je ročište odloženo za 4. septembar 1995. godine. Apelant je na navedenom ročištu u spis uložio podnesak s preciziranim tužbenim zahtjevom, a ono je odloženo zbog toga što tuženi o ročištu nisu obaviješteni. Novo ročište je zakazano za 18. septembar 1995. godine. Budući da nije bilo dokaza da su tuženi primili poziv za ročište, ono je odloženo za 3. oktobar 1995. godine i tuženi su pozvani putem sudskog dostavljača. Ni na tom ročištu nije bilo dokaza da su tuženi obaviješteni o ročištu.
8. Apelant je podneskom od 3. januara 1996. godine zatražio zakazivanje ročišta, a 23. januara 1996. godine je dostavio sudu podnesak kojim ponovo precizira svoj tužbeni zahtjev.
9. Rješenjem od 25. januara 1996. godine Općinski sud je zakazao ročište za 7. februar 1996. godine, koje je odloženo zbog toga što tuženi o ročištu nisu primili urednu obavijest. Novo ročište je zakazano za 5. mart 1996. godine i istovremeno je od Centra javne sigurnosti zatraženo da dostavi podatke o mjestu prebivališta i boravišta tuženih.
10. Ročište od 5. marta 1996. godine je provedeno u odsutnosti uredno obaviještenih tuženih. Na tom ročištu Općinski sud je izvršio uvid u cio spis i na apelantov prijedlog zaključio glavnu raspravu. Općinski sud je zatim 29. marta 1996. godine u smislu odredbe iz člana 305. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) glavnu raspravu preotvorio radi «razjašnjenja u vezi tužbenog zahtjeva». Apelant je zatim pozvan da sudu dostavi precizirani tužbeni zahtjev kojim će «obavezati prvotuženog i drugotuženu za vraćanje duga u iznosu od 130.000,00 dinara i duga od 13.500,00 dinara a trećetuženu za iznos od 80.000,00 dinara, u suprotnom da će se odluka donijeti prema stanju u spisu».
11. Na zapisniku od 12. juna 1996. godine je konstatirano da prvotuženi odbija prijem poziva i da ne dozvoljava sudskom dostavljaču da mu uruči poziv, pa je ročište odloženo za 26. juni 1996. godine a prvotuženi pozvan putem Policijske stanice Bjelave. Općinski sud je rješenjem od 26. juna 1996. godine odložio ročište i zbog nedostatka dokaza da su tuženi obaviješteni o prethodnom ročištu novo zakazao za 23. juli 1996. godine.
12. Ročišta koja su bila zakazana za 23. juli, 27. august i 19. septembar 1996. godine, na koja je apelant pristupao, odložena su uz konstataciju da tuženi nisu pristupili jer «dostava nije iskazana».
13. Na ročište zakazano za 7. oktobar 1996. godine pristupili su apelant i tuženi, ali je ročište zbog bolesti uredujućeg sudije odloženo za 6. novembar 1996. godine.
14. Ročište od 6. novembra 1996. godine je na apelantov prijedlog provedeno u odsutnosti uredno obaviještenih tuženih. Izvršen je uvid u kompletan spis i glavna rasprava je zaključena. Zatim je 9. decembra 1996. godine Općinski sud glavnu raspravu preotvorio «u cilju nadopune dokaznog postupka iz razloga što postoji osnovana sumnja da su izjave falsificirane tj. dopisane sa sadržajem a što je po ocjeni suda uočljivo golim okom».
15. Na ročište od 20. januara 1997. godine nisu pristupili apelant i tuženi jer o ročištu nisu bili uredno obaviješteni.
16. Apelant je dopisom od 26. februara 1997. godine obavijestio sud da se protivi preotvaranju ročišta te je ukazao da se postupak vodi četiri godine u kojem periodu je sud mogao izvesti dokaze i utvrditi bitne činjenice.
17. Ročišta zakazana za 4. mart, 17. april, 12. juni i 9. septembar 1997. godine su odložena jer apelant i tuženi na njih nisu pristupili. Na ročište od 26. novembra 1997. godine pristupio je apelant, a tuženi nisu zbog neuredne dostave poziva. Na ročištu od 5. februara 1998. godine je konstatirano da je trećetužena o ročištu obaviještena, a prvotuženi i drugotužena su odselili sa adrese naznačene u tužbi. Na ročište za 14. april 1998. godine tuženi su pozvani putem oglasne table suda. Na to ročište je pristupio apelant, uredno obaviješteni prvotuženi i trećetužena nisu, a za drugotuženu je konstatirano da nije uredno primila poziv, pa je sud donio rješenje kojim je ročište odložio za 29. juni 1998. godine.
18. Ročište od 29. juna 1998. godine je na apelantov prijedlog provedeno u odsutnosti uredno obaviještenih tuženih. Apelant je predložio da u pogledu visine tužbenog zahtjeva provede vještačenje vještak finansijske struke. Sud je ročište odložio na neodređeno vrijeme i apelantu naložio da na ime finansijskog vještačenja uplati iznos od 100,00 KM na depozit suda, u roku od 15 dana. Službenom zabilješkom od 7. oktobra 1998. godine uredujući sudija je konstatirao apelantov zahtjev da sam odredi vještaka koji će vještačiti konkretnu pravnu stvar i da sa vještakom dogovori način plaćanja troškova na ime vještačenja. U sudski spis je 3. novembra 1998. godine uložen pismeni nalaz i mišljenje sudskog vještaka finansijske struke kojim je izvršen obračun kamata za period od septembra 1991. godine do oktobra 1998. godine.
19. Ročište od 22. februara 1999. godine je provedeno u odsutnosti uredno obaviještenih tuženih. Na navedenom ročištu apelant je opredijelio tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka na kojeg nije imao primjedbi, nakon čega je sud ročište odložio i tužene na sljedeće ročište pozvao putem oglasne ploče suda, s napomenom da su se dužni izjasniti na konačno postavljeni tužbeni zahtjev jer će se u suprotnom odluka donijeti na osnovu stanja u spisu.
20. Zbog izmjene uredujućeg sudije-predsjednika vijeća ročište je 21. septembra 1999. godine provedeno iznova. Apelant je predložio da se glavna rasprava zaključi i usvoji njegov tužbeni zahtjev preciziran 22. februara 1999. godine. Sud je ročište odložio za 8. novembar 1999. godine. Navedeno ročište je provedeno u odsutnosti uredno obaviještenih tuženih, provedeni su predloženi dokazi i na apelantov prijedlog glavna rasprava je zaključena.
21. Presudom broj P-85/00 od 8. novembra 1999. godine Općinski sud je obavezao prvotuženog i drugotuženu da apelantu solidarno isplate iznos od 11.038,5 DEM plativo u KM po kursu Centralne banke BiH koji će važiti na dan isplate i kamatu po stopi koja se plaća na štedne uloge po viđenju u visini od 3% i to na iznos od 9.038,5 KM počevši od 5. augusta 1991. godine, a na iznos od 3.846,00 KM počevši od 1. septembra 1991. godine do isplate, uz zakonsku zateznu kamatu počevši od 8. novembra 1999. godine do isplate. Trećetužena je obavezana da apelantu isplati iznos od 6.153,8 DEM plativo u KM po kursu Centralne banke koja će važiti na dan isplate i kamatu po stopi koja se plaća na štedne uloge po viđenju u visini od 3% počevši od 1. juna 1991. godine do isplate, sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 8. novembra 1999. godine do isplate. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio činjenično stanje iz kojeg proizlazi da je apelantov tužbeni zahtjev osnovan, da ukupan dugovani iznos odgovara iznosu od 17.193,30 KM, prema nalazu vještaka kojeg je sud prihvatio i cijenio kao stručan. Vrsta pojedinačnih dugovanih iznosa određena je tako što su pojedinačni iznosi JU dinara konvertirani u DEM po tada važećem kursu Narodne banke na dan 1. septembar 1991. godine.
22. Rješenjem broj Gž-397/00 od 8. juna 2000. godine Kantonalni sud je uvažio žalbu tuženih, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je istakao da je, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka, utvrdio da je prvostepeni sud donoseći pobijanu presudu počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka jer izreka presude protivrječi razlozima presude.
23. U ponovnom postupku Općinski sud je zakazao ročište za 6. novembar 2000. godine i 10. januar 2001. godine, na kojima su provedeni dokazi uvidom u pismenu dokumentaciju i dokaz saslušanjem apelanta i tuženih u svojstvu parničnih stranaka. Sud je dalje na apelantov prijedlog donio rješenje kojim je dozvoljeno provođenje dokaza vještačenjem vještaka finansijske struke na okolnost visine tužbenog zahtjeva. Nalaz vještaka je uložen u sudski spis 20. marta 2001. godine. Novo ročište je zakazano za 26. juni 2001. godine na kojem je apelant obavijestio sud da će za dalje zastupanje angažirati advokata, pa je ročište odloženo za 25. septembar 2001. godine. Navedeno ročište je odloženo i sudski vještak pozvan radi dopune nalaza i mišljenja. Konstatirano je dalje da je prvotuženi umro, a vještak je zadužio spis 17. oktobra 2001. godine.
24. Ročište zakazano za 7. novembra 2001. godine je odloženo zbog toga što vještak do dana ročišta nije vratio zaduženi spis, pa je novo ročište zakazano za 8. januar 2002. godine. Na navedenom ročištu je konstatirano da je punomoćnik tuženih podneskom od 30. novembra 2001. godine obavijestio sud da je tuženim otkazao zastupanje jer je prvotuženi umro a sa ostalim nema kontakta. Ročište je odloženo za 27. februar 2002. godine. Apelant je 23. januara 2002. godine predložio da se postupak prekine do okončanja ostavinskog postupka iza prvotuženog. Ročište zakazano za 27. februar 2002. godine je odloženo na neodređeno vrijeme i konstatirano da će se naredno ročište zakazati na apelantov prijedlog nakon okončanja ostavinskog postupka iza prvotuženog.
25. Općinski sud je Rješenjem o nasljeđivanju broj O-1255/01 od 21. juna 2001. godine utvrdio zaostavštinu i proglasio zakonske nasljednike iza umrlog prvotuženog. U spis je zatim uložen dokaz da je trećetužena umrla 9. jula 2003. godine. Zbog činjenica smrti prvobitno tuženih, prvotuženog i trećetužene, apelant je podneskom od 30. augusta 2004. godine kao tužene označio Samira Alendara (u daljnjem tekstu: slijednik prvotuženog), drugotuženu Vezirku Efendić (u daljnjem tekstu: slijednik trećetužene) i Samiru Kozica (u daljnjem tekstu: četvrtotužena).
26. Podneskom od 30. augusta 2004. godine apelant je zatražio donošenje privremene mjere zabrane raspolaganja vlastitim nekretninama svim tuženim, a 3. septembra 2004. godine je uložen podnesak s preciziranim tužbenim zahtjevom. Apelant je 6. septembra 2004. godine u spis uložio dokaze u vezi s postavljenim tužbenim zahtjevom koje je sud isti dan poslao tuženim na izjašnjenje i odgovor u roku od 30 dana. Tuženi su dostavili pismeni odgovor na tužbu i izjasnili se na dokaze 1. oktobra 2004. godine, a sud je 6. oktobra 2004. godine odgovor proslijedio apelantu. Apelant se podneskom od 27. decembra 2004. godine izjasnio na odgovor tuženih i istovremeno zatražio da sud riješi o njegovom prijedlogu za izdavanje privremene mjere.
27. Dopisom od 25. januara 2005. godine sud je pozvao apelanta da podnesak s prijedlogom za izdavanje privremene mjere uredi prema odredbama čl. 268-290. ZPP-a. Apelant je podneskom od 7. marta 2005. godine urgirao zakazivanje rasprave, a sud je dopisom od 6. aprila 2005. godine od MUP-a Kantona Sarajevo zatražio podatke o prebivalištu tuženih. Traženi podaci su dostavljeni 14. aprila 2005. godine.
28. Općinski sud je rješenjem od 19. aprila 2005. godine apelantove podneske dostavio četvrtotuženoj putem sudskog dostavljača. MUP Kantona Sarajevo je 19. maja 2005. godine obavijestio sud o tačnoj adresi četrvrtotužene, a 25. maja 2005. godine je dostavio ispravku ranije dostavljene adrese.
29. Općinski sud je rješenjem od 7. jula 2005. godine zakazao ročište za 25. oktobar 2005. godine. Apelantov punomoćnik je podneskom od 3. oktobra 2005. godine predložio sudu da se dostavljanje poziva za ročište izvrši u smislu člana 348. stav 3. i člana 352. stav 3. ZPP-a pa je sud rješenjem od 11. oktobra 2005. godine zakazao pripremno ročište za 25. oktobar 2005. godine. Budući da tuženi o navedenom ročištu nisu bili uredno obaviješteni, ono je odgođeno za 22. novembar 2005. godine. Na tom ročištu je konstatirano da je predmet presigniran drugom uredujućem sudiji, pripremno ročište je provedeno u odsutnosti uredno obaviještenih tuženih te je ročište za glavnu raspravu zakazano za 2. februar 2006. godine. Glavna rasprava je provedena i zaključena 2. februara 2006. godine.
30. Presudom Općinskog suda broj P-1309/00 od 2. marta 2006. godine drugotužena je obavezana apelantu isplatiti iznos od 0,01 KM sa zateznom kamatom od 12% prema Zakonu o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja počevši od 1. septembra 1991. godine do isplate. Slijednik prvotuženog, drugotužena i slijednik trećetužene su obavezani apelantu solidarno isplatiti iznos od 0,01 KM sa zateznom kamatom od 12% počevši od 1. juna 1991. godine do isplate uz troškove postupka u iznosu od 930,00 KM. U preostalom dijelu tužbeni zahtjev je u odnosu na slijednike prvotuženog i trećetužene te drugotuženu odbijen kao previsoko postavljen, a u odnosu na četvrtotuženu je odbijen u cijelosti jer je u postupku utvrđeno da ona nije zakonska nasljednica nijednog od prvobitno tuženih. Odbijen je apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere osiguranja. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant u nekoliko navrata preinačavao tužbeni zahtjev i konačno ga opredijelio tako da je zatražio da sud obaveže tužene da mu solidarno isplate iznos od 38.546,50 KM sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos počevši od 22. februara 2006. godine do isplate. U obrazloženju tako postavljenog zahtjeva apelant je istakao da mu pored prava na zateznu kamatu pripada i pravo na naknadu štete. Općinski sud je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio činjenično stanje iz kojeg proizlazi da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan. U pogledu osnova tužbenog zahtjeva sud je utvrdio činjenicu da su apelant i tuženi, odnosno njihovi prednici (prvotuženi i trećetužena) s apelantom zaključili ugovor o zajmu, da o ugovoru nisu sačinili pismenu ispravu ali su pismenim izjavama potvrdili postojanje ugovora. Drugotužena je stoga kao zajmoprimac dužna kao pravni slijednik prvotuženog apelantu vratiti cjelokupan iznos, a ostali tuženi su obavezani solidarno. U pogledu visine tužbenog zahtjeva, Općinski sud je ocijenio da je previsoko postavljen, jer ugovorne strane nisu dogovorile vraćanje pozajmljenog novca u njemačkim markama niti u domaćoj valuti u iznosu protuvrijednosti njemačkih maraka na dan dospijeća obaveze. Iz tog razloga, obračun se nije mogao izvršiti preračunavanjem pozajmljenog iznosa u njemačke marke na dan dospijeća obaveze. Zakonom o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja, kako je dalje naveo sud, propisan je obračun zateznih kamata na neizmirenim dugovanjima na osnovu ugovora iz dužničko-povjerilačkih odnosa u periodu od 1. decembra 1989. godine do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o visini stope zatezne kamate iz 2001. godine. Prema navedenom zakonu, kako je dalje navedeno, plaća se zatezna kamata po stopi od 12% godišnje, a obračun zateznih kamata vrši se metodom prostog kamatnog računa za godišnje periode kojim nije predviđeno da se na osnovni dug pripisuje neplaćena kamata iz prethodne godine. Općinski sud je prilikom određivanja visine tužbenog zahtjeva odredio iznos glavnice primjenom odredaba propisa o denominaciji i prenominaciji. Dakle, Uredbe sa zakonskom snagom o promjeni vrijednosti dinara («Službeni list RBIH» broj 16/94) i Zakona o Centralnoj banci BiH («Službeni glasnik BiH» broj 1/97), te je na osnovu ovakvog obračuna utvrdio da ukupan dug tuženih prema apelantu iznosi 0,02 KM. U preostalom dijelu tužbeni zahtjev je odbijen. Odluka o zateznim kamatama je donesena primjenom člana 277. Zakona o obligacionim odnosima i člana 2. Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja, pa je kamata za cijeli period od dospijeća obaveze do isplate određena po stopi od 12%.
31. Kantonalni sud je Presudom broj 009-0-Gž-06-002536 od 18. juna 2007. godine žalbe apelanta i tuženih odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Kantonalni sud je u obrazloženju presude potvrdio pravilnost i zakonitost prvostepene presude ističući da u cijelosti prihvata razloge navedene u prvostepenoj presudi.
32. Nakon podnošenja apelacije, apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), koji je Presudom broj 070-0-Rev-08-000196 od 19. maja 2009. godine reviziju odbio. U obrazloženju presude je navedeno da je presuda drugostepenog suda kojom je potvrđena prvostepena presuda pravilna i zakonita, te da apelantovi revizioni prigovori nemaju uticaja na drugačije rješenje konkretne pravne stvari.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
33. Apelant se žali da mu je u postupku pred redovnim sudovima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje u postupku radi vraćanja duga temelji na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, prije svega, u izbjegavanju suda da primijeni odredbe čl. 155, 262. i
278. ZOO kojim bi mu se priznalo pravo na naknadu štete a ne samo pravo na vraćanje duga. Apelant se žali i na nedonošenje odluke u razumnom roku pred prvostepenim sudom, ističući da je tužbu podnio 1994. godine, a da je presuda donesena 2006. godine, dakle nakon 12 godina. Predložio je da Ustavni sud usvoji njegovu apelaciju i utvrdi povredu prava na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog prava kao i zbog nerazumne dužine trajanja postupka pred prvostepenim sudom. Povredu prava na imovinu vidi u neprihvatanju suda da mu dosudi naknadu nastale štete.
b) Odgovor na apelaciju
34. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da su svi razlozi za odlučenje navedeni u presudi tog suda koja se apelacijom pobija.
35. Općinski sud se nije osvrnuo na navode iz apelacije osim što je naveo hronološke podatke u vezi postupanja s apelantovom tužbom.
36. Drugotužena je u svom odgovoru osporila navode iz apelacije i apelantov tužbeni zahtjev.
V. Relevantni propisi
37. U Zakonu o parničnom postupku («Službeni list SFRJ» br. 4/77, 36/77, 36/77, 36/80 i 69/82) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 133.
Pismena se dostavljaju, po pravilu, preko pošte, a mogu se dostavljati preko određenog radnika u sudu preko nadležnog organa općine, ili neposredno u sudu.
Član 220.
Dokazivanje obuhvata sve činjenice koje su važne za donošenje odluke.
Koji će se dokazi izvesti radi utvrđenja odlučnih činjenica rješava sud.
Član 305.
Vijeće može u toku vijećanja i glasanja odlučiti da se zaključena glavna rasprava ponovo otvori ako je to potrebno radi dopune postupka ili razjašnjenja pojedinih važnih pitanja.
38. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine FBiH» br. 42/98 i 3/99) relevantne odredbe glase:
Član 2.
U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Član 10.
Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 258.
Nakon prijema tužbe obavljaju se pripreme za glavnu raspravu.
Te pripreme obuhvaćaju prethodno ispitivanje tužbe, dostavu tužbe tuženom na odgovor, održavanje pripremnog ročišta i zakazivanje glavne rasprave.
Pripremanjem glavne rasprave rukovodi predsjednik vijeća.
Član 281.
Izvođenje dokaza određuje vijeće rješenjem u kojem će se naglasiti sporna činjenica o kojoj treba izvesti dokaz i dokazno sredstvo.
Predložene dokaze koje ne smatra važnim za odluku vijeće će odbiti i u rješenju naznačiti razlog odbijanja.
Protiv rješenja kojim se određuje ili odbija izvođenje dokaza nije dopuštena posebna žalba.
Član 292. st. 1. i 2.
Predsjednik vijeća rukovodi glavnom raspravom, ispituje stranke, izvodi dokaze, daje riječ članovima vijeća, strankama, njihovim zakonskim zastupnicima i punomoćnicima te objavljuje odluke vijeća.
Dužnost je predsjednika vijeća da se brine da se o predmetu spora svestrano raspravlja, ali da se zbog toga postupak ne odugovlači, tako da se rasprava po mogućnosti dovrši na jednom ročištu.
39. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine FBiH» br. 53/03, 73/05 i 16/06), relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 11.
Prvostepeni postupak će se, u pravilu, sastojati od dva ročišta - jednog pripremnog ročišta i jednog ročišta za glavnu raspravu.
Član 203.
Svaka stranka dužna je iznijeti činjenice na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.
Član 206.
Ako sud na temelju ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
VI. Dopustivost
40. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
41. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
42. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-06-002 536 od 18. juna 2007. godine, protiv koje je apelant istovremeno kada je podnio i apelaciju izjavio reviziju koja je Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-000196 od 19. maja 2009. godine odbijena. Iz navedenog proizlazi da je konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari presuda Vrhovnog suda od 19. maja 2009. godine, kojom je drugostepena presuda ocijenjena pravilnom i zakonitom. Budući da je apelant konkretnom apelacijom osporio presudu Kantonalnog suda koju je primio 22. jula 2007. godine a apelaciju je podnio 13. augusta 2007. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, a da je za vrijeme trajanja postupka pred Ustavnim sudom donesena i presuda Vrhovnog suda koja prihvata razloge i odlučenje Kantonalnog suda, Ustavni sud je ocijenio da apelacija ispunjava uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
43. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
44. Apelant smatra da je u predmetnom postupku povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje - suđenje u razumnom roku
45. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u prvoj rečenici ustanovljava da:
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom[...].
46. Ustavni sud nalazi da se predmetni parnični postupak odnosio na vraćanje duga. Dakle, radi se o zahtjevu da se u sporu o građanskom pravu dobije konačna sudska odluka, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu.
a) Relevantni principi
47. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
b) Period koji se uzima u obzir
48. Ustavni sud zapaža da je postupak po apelantovoj tužbi pokrenut 10. januara 1994. godine. Međutim, period koji ratione temporis spada u nadležnost Ustavnog suda nije počeo tog datuma, već 14. decembra 1995. godine, kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. U ocjenjivanju razumnosti trajanja postupka na koju se apelant, između ostalog, žali, Ustavni sud će uzeti u obzir stadij postupka dostignut do 14. decembra 1995. godine (loc. cit., presuda Mikulić, stav 37) i nakon tog datuma. U vrijeme kad je zasnovana ratione temporis nadležnost Ustavnog suda postupak po tužbi apelanta pred prvostepenim sudom trajao je dvije godine, a nakon tog perioda 10 godina. Navedeni period će biti predmet analize Ustavnog suda u sljedećim stavovima.
c) Analiza razumnosti dužine postupka c.a) Doprinos apelanta
49. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelant aktivno učestvovao u postupku ali je u određenoj mjeri doprinio dužini trajanja postupka, budući da je tokom postupka više puta predlagao vještačenje vještaka finansijske struke i prema nalazima i mišljenjima vještaka više puta precizirao svoj tužbeni zahtjev, kojim je Općinski sud udovoljavao.
50. U vezi s navedenim činjenicama o radnjama koje je apelant poduzimao u postupku, Ustavni sud ukazuje na noviju praksu Evropskog suda za ljudska prava (vidi Evropski sud za ljudska prava, presudu Uljar i ostali protiv Hrvatske, aplikacija broj 32668/02 od 8. marta 2007. godine), prema kojoj i pored činjenice što apelanti u određenoj mjeri mogu doprinijeti produženju trajanja postupka u cjelini, sud koji ima ulogu da djelotvorno kontroliše postupak ima presudnu i najvažniju ulogu.
51. Primjenjujući ovu praksu na konkretan slučaj, a imajući u vidu i zakonske odredbe koje su bile u primjeni u vrijeme trajanja postupka, iz kojih proizlazi da predsjednik sudskog vijeća rukovodi glavnom raspravom, ispituje stranke, izvodi dokaze, daje riječ članovima vijeća i strankama, da je njegova dužnost da se postupak ne odugovlači i da se rasprava po mogućnosti dovrši na jednom ročištu, Ustavni sud cijeni da apelantovo ponašanje u postupku nije bilo u značajnijoj mjeri razlog zbog kojeg je predmetni postupak trajao deset godina u okviru perioda koji je predmet ocjene Ustavnog suda.
c.b) Doprinos suda
52. U konkretnom slučaju se radi o postupku radi vraćanja duga, u kojem je trebalo utvrditi osnovu i visinu apelantovog tužbenog zahtjeva. S obzirom da je apelant tužbu podnio zbog duga nastalog tokom 1991. godine i da je svoj zahtjev utemeljio na izjavama koje su tuženi potpisali i ovjerili kod nadležnog organa, obaveza prvostepenog suda je bila da prvo utvrdi valjanost pravnog osnova u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev, a nakon toga da utvrđuje visinu zahtjeva. Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud tokom 1996. godine dva puta preotvarao zaključenu glavnu raspravu, a da je kao razlog naveo razjašnjenje po tužbenom zahtjevu i postojanje osnovane sumnje da su pismene izjave na kojima je apelant utemeljio svoj zahtjev falsificirane, upućujući apelanta da precizira tužbeni zahtjev na način kako je sud smatrao da treba. Iz navedenog proizlazi da sud prilikom provođenja dokaznog postupka nije bio siguran u postojanje pravnog osnova podnesene tužbe, niti je bio siguran u vjerodostojnost provedenih dokaza jer je tek po zaključenju glavne rasprave uočio i izrazio sumnju da su ključni dokazi falsificirani. Pored navedenog, Ustavni sud zapaža da su ročišta tokom 1996. i 1997. godine odlagana zbog toga što za tužene «dostava nije iskazana» iako su pozivi bili upućeni putem sudskog dostavljača ili putem oglasne table suda, pa je nelogično da ne postoji nikakva obavijest da li tuženi žive ili ne na adresama označenim u tužbi na koje im je poziv upućivan. Nakon donošenja prvostepene presude 1999. godine, koja je zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka ukinuta 2000. godine, u ponovnom postupku prvostepeni sud je ponovo proveo dokaze i dozvolio provođenje novog finansijskog vještačenja kao i dopunu nalaza i mišljenja. Nakon toga je tri godine produžavana evidencija zbog činjenice smrti dvoje od troje prvobitno tuženih, nakon čega je, na zahtjev apelanta u augustu 2004. godine postupak nastavljen. Od tog perioda pa do oktobra 2005. godine kada je apelant insistirao da se zakaže pripremno ročište po odredbama ZPP-a koji je u primjeni od 2003. godine, sud je apelantove podneske s prijedlogom za izdavanje privremene mjere i dokaze u vezi s postavljenim tužbenim zahtjevom dostavljao tuženim na odgovor. Nakon održanog pripremnog ročišta u oktobru 2005. godine prvostepeni sud je glavnu raspravu zaključio u februaru 2006. godine i presudu donio u martu 2006. godine.
53. Iz navedenog proizlazi da je Općinski sud u periodu od 10 godina postupao van granica razumnog roka. Za takvo postupanje, osim što je u odgovoru naveo hronologiju postupanja u predmetu, Općinski sud nije naveo nikakvo objašnjenje. Ustavni sud napominje da je Evropski sud u odluci Uljar i ostali protiv Hrvatske zaključio da redovni sudovi moraju djelotvorno kontrolirati postupak, jer odlučuju kako voditi postupak, kako izvesti dokaze i kako cijeniti djelovanje i propuste stranaka, pri čemu moraju voditi računa o svim zahtjevima zajamčenim članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Iako se apelant u apelaciji žali isključivo na nerazumnu dužinu trajanja postupka pred Općinskim sudom, Ustavni sud, imajući u vidu postupak u cjelini, uzgred zapaža da je postupak pred Kantonalnim sudom i Vrhovnim sudom okončan u vremenskom periodu koje se ne može smatrati nerazumnim. Naime, Kantonalni sud je odluku po žalbi donio za osam mjeseci, a Vrhovni sud za nešto više od godinu dana.
54. Cijeneći sve navedeno, kao i kriterije navedene u relevantnim principima, uključujući složenost predmeta i njegov status na dan 14. decembar 1995. godine, odnosno ukupnu dužinu prvostepenog postupka u trajanju od 10 godina, kao i ponašanje nadležnog prvostepenog suda, Ustavni sud smatra da sveukupna dužina konkretnog postupka pred Općinskim sudom ne zadovoljava zahtjev «razumnosti» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali segmenti prava na pravično suđenje
55. Ostali apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje odnose se na navode o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda prema kojoj nije zadatak tog suda da zamijeni domaće sudove u ocjeni dokaza provedenih pred domaćim sudovima, niti da utvrđuje činjenice i tumači domaće zakone. Evropski sud navodi da u tom pravcu neće, u principu, intervenirati ako je postupak u cjelini bio pravičan na način koji zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, osim ako je presuda domaćeg suda očigledno proizvoljna ili ako nije razumljivo i na zadovoljavajući način obrazložena (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Van Kück protiv Njemačke, presuda od 12. juna 2003. godine, aplikacija broj 35968/97, st. 46-47, Izvještaji 2003-VII).
56. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelant postavio tužbeni zahtjev za vraćanje duga iz 1991. godine i da je konačno opredijelio tužbeni zahtjev tako da mu tuženi vrate protuvrijednost pozajmljenog novca u njemačkim markama plativo u domaćoj valuti po kursu na dan isplate. Prvostepeni sud je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da apelant i tuženi nisu ugovorili isplatu u njemačkim markama niti u domaćoj valuti u iznosu protuvrijednosti njemačkih maraka na dan dospijeća obaveze. Iz tog razloga, Općinski sud je djelomično usvajajući apelantov tužbeni zahtjev primijenio Zakon o visini stope zatezne kamate, kojim je propisan način obračuna zateznih kamata po neizmirenim dugovanjima iz dužničko-povjerilačkih odnosa u periodu od 1. decembra 1989. godine do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o visini stope zatezne kamate iz 2001. godine. Prilikom određivanja visine tužbenog zahtjeva sud je odredio iznos glavnice primjenom odredaba propisa o denominaciji i prenominaciji i to Uredbe sa zakonskom snagom, odnosno Zakona o promjeni vrijednosti dinara i Zakona o Centralnoj banci BiH. Ustavni sud smatra da je Općinski sud za svoj zaključak dao jasno i detaljno obrazloženje, koje je potvrđeno odlukama Kantonalnog suda i Vrhovnog suda, u kojima je zaključeno da je činjenično stanje pravilno utvrđeno i da je materijalno pravo pravilno primijenjeno. Ustavni sud u osporenim odlukama, u ovom dijelu apelacionih navoda, ne nalazi nikakvu arbitrarnost.
57. U konkretnom slučaju, apelantovo nezadovoljstvo osporenim odlukama ne pokreće samo po sebi pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. U kontekstu navedenog, budući da su redovni sudovi proveli parnični postupak, izveli dokaze i primijenili važeće materijalno-pravne propise te, prema odredbama Zakona o visini stope zatezne kamate, Uredbe sa zakonskom snagom, odnosno Zakona o promjeni vrijednosti dinara i Zakona o Centralnoj banci BiH apelantov zahtjev za vraćanje duga djelomično usvojili a u drugom dijelu odbili jer je previsoko postavljen, Ustavni sud smatra neosnovanim navode apelacije o arbitrarnosti u osporenim odlukama u ovom dijelu.
58. Ustavni sud zaključuje da osporavanim odlukama redovnih sudova nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje, odnosno ostali aspekti prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
59. S obzirom na zaključak Ustavnog suda u vezi s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te činjenicu da se navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima koji se odnose na pravo na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navode apelanta u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravni lijekovi
60. Budući da je postupak okončan, Ustavni sud smatra da nije potrebno nalagati preduzimanje bilo kakvih konkretnih mjera u ovom slučaju, a apelant nije postavio zahtjev za naknadu nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku kao segmenta prava na pravično suđenje.
VIII. Zaključak
61. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada se dužina postupka u trajanju od 10 godina može, u odlučujućoj mjeri, staviti na teret ponašanju prvostepenog suda, te kada taj sud nije dao bilo kave razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka. Međutim, nema kršenja prava na pravično suđenje u dijelu u kojem se apelant žali na arbitrarnost u postupanju i odlukama redovnih sudova, kada su sudovi svoje odluke temeljito obrazložili i dali odgovore na sve apelantove navode koji su zatim ponovljeni u apelaciji.
62. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
63. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović