Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2269/07 (L. L.)

Odluka donesena 28. 04. 2010.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Radni odnos
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2269/07

Apelacija

Odluka o meritumu

28. 04. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2269/07, rješavajući apelaciju Ljubice Lovrić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 28. aprila 2010. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Ljubice Lovrić.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000581 od 12. aprila 2007. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav

1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 60 od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Lubica Lovrić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Čitluka, koju zastupa zajednička advokatska kancelarija Sanje Iličić-Lukenda i Gorjane Šajin iz Čitluka, podnijela je 2. augusta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev- 06-000581 od 12. aprila 2007. godine, Presude Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1083/05 od 29. decembra 2005. godine i Presude Općinskog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-251/03 od 3. juna 2005. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda, te učesnika u postupku T.P. „Brotnjopromet“ d.o.o. Čitluk (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 4. oktobra 2007. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Općinski sud je odgovor na apelaciju dostavio 17. oktobra 2007. godine, a tuženi 25. oktobra 2007. godine. Vrhovni sud i Kantonalni sud nisu dostavili odgovor na apelaciju.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantici 2. aprila 2010. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelantica je tužbom pokrenula sudski postupak pred Općinskim sudom u kojem je zatražila da po provedenom postupku sud donese sljedeću presudu: «Poništavaju se rješenja tuženika broj 144-10/00 od 30. oktobra 2000. godine i broj 246-11/00 od 20. novembra 2000. godine, kao i rješenje Županijske komisije za provedbu člana 143. Zakona o radu broj 06-910-172/00 od 28. februara 2001. godine, te rješenje Federalne komisije za provedbu člana 143. Zakona o radu broj 03-34-33-444/01 od 22. augusta 2003. godine. Utvrđuje se da tužiteljica (apelantica) ima status djelatnika na čekanju kod tuženika počevši od 3. aprila 1992. godine do 6. maja 2000. godine, te se nalaže tuženiku da isplati tužiteljici naknadu za vrijeme čekanja sa zakonskom zateznom kamatom kao i da tužiteljici uspostavi sva prava iz radnog odnosa za razdoblje čekanja, sve u roku od 15 dana i pod prijetnje izvršenja». Apelantica je dalje tražila da joj tuženi isplati otpremninu u iznosu od 1.225,32 KM sa zakonskom zateznom kamatom uz troškove postupka.

7. Odlučujući o tužbi i postavljenom zahtjevu, Općinski sud je donio Presudu broj P-251/03 od 3. juna 2005. godine, kojom je odbio dio tužbenog zahtjeva za poništenje rješenja tuženog, rješenja Kantonalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu FBiH i rješenja Federalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu FBiH. Općinski sud je odbio i dio zahtjeva kojim je apelantica tražila da joj se utvrdi status radnika na čekanju posla počevši od 3. aprila 1992. godine do 6. maja 2000. godine. U dijelu zahtjeva kojim je apelantica tražila isplatu naknada plaća za vrijeme čekanja posla i isplatu otpremnine, Općinski sud je obavezao tuženog da apelantici isplati naknadu plaća za vrijeme čekanja posla u iznosu od 820,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dospjelosti svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa do isplate i da joj isplati otpremninu u iznosu od 1017,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama. Iznad dosuđenih iznosa u pogledu neisplaćenih plaća i otpremnine, apelanticin zahtjev je odbijen.

8. Obrazlažući presudu, Općinski sud je istakao da je apelantica u tužbi navela da se povodom uspostave radno-pravnog statusa tuženom obratila pismenim zahtjevom 3. februara 2000. godine i da joj je tuženi rješenjem uspostavio radno-pravni status počevši od 3. februara 2000. godine pa do prestanka radnog odnosa 6. maja 2000. godine. Nezadovoljna odlukom tuženog, apelantica je podnijela žalbu Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu FBiH (u daljnjem tekstu: Kantonalna komisija) koja je, rješenjem od 28. februara 2001. godine, potvrđeno rješenjem Federalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu FBiH (u daljnjem tekstu: Federalna komisija), žalbu odbila. Nakon provedenog dokaznog postupka Općinski sud je utvrdio da je tuženi prilikom donošenja rješenja o uspostavi radno-pravnog statusa i rješenja o prestanku radnog odnosa postupao u skladu s odredbom člana 143. Zakona o radu FBiH (u daljnjem tekstu: ZOR). Stavom 4. odredbe člana 143. ZOR-a propisano je, kako je dalje naveo Općinski sud, da ukoliko uposlenik na čekanju posla ne bude pozvan na rad u roku od 6 mjeseci, prestaje mu radni odnos uz pravo na otpremninu. U momentu stupanja na snagu ZOR-a, u novembru 1999. godine, apelantica nije imala status radnika na čekanju posla, budući da joj je taj status priznat rješenjem tuženog od 30. oktobra 2000. godine. Zbog navedenog, Općinski sud smatra da su rješenja Federalne komisije i Kantonalne komisije zakonita a apelanticin zahtjev, kojim je tražila poništenje tih rješenja i rješenja tuženog, neosnovan.

9. U pogledu dijela zahtjeva koji se tiče isplate naknada za vrijeme čekanja posla, Općinski sud je primijenio odredbu člana 143. stav 3. ZOR-a, imajući u vidu nespornu činjenicu da tuženi apelantici nije izvršio isplatu. Budući da tuženi nije utvrdio visinu naknade, Općinski sud je kao osnovu za obračun naknade uzeo u obzir najnižu plaću isplaćenu u Federaciji Bosne i Hercegovine u periodu za koji je isplata zatražena. U pogledu dijela zahtjeva koji se tiče isplate otpremnine, Općinski sud je imao u vidu nespornu činjenicu da apelantici otpremnina nije isplaćena, kao i odredbu iz člana 143. st. 4. i 5. ZOR-a, prema kojoj je izvršen obračun tog vida naknade u iznosu od 1017,00 KM. Na dosuđene iznose naknade plaća i otpremnine, Općinski sud je apelantici dosudio zakonske zatezne kamate, prema odredbi iz člana 277. Zakona o obligacionim odnosima.

10. Kantonalni sud je, odlučujući o apelanticinoj žalbi protiv prvostepene presude, donio Presudu broj Gž-1083/05 od 29. decembra 2005. godine, kojom je žalbu uvažio u dijelu troškova postupka, zbog čega je prvostepenu presudu u tom dijelu preinačio i apelantici dosudio troškove parničnog postupka u iznosu od 653,00 KM. U ostalom dijelu apelanticina žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Kantonalni sud je u obrazloženju presude istakao da su neosnovani navodi žalbe u pogledu odbijajućeg dijela tužbenog zahtjeva, budući da je tuženi donošenjem rješenja kojima je apelantici uspostavljen radno-pravni status i utvrđen prestanak radnog odnosa postupio pravilno i zakonito prema odredbama ZOR-a, kako je to utvrdio prvostepeni sud. Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud postupio pravilno i zakonito i u pogledu zahtjeva za naknadu plaća i otpremnine, budući da je taj dio zahtjeva usvojio i utvrdio visinu i jednog i drugog vida apelanticinog potraživanja, a preko dosuđenog iznosa apelanticin zahtjev je odbio.

11. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-06-000581 od 12. aprila 2007. godine apelanticinu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da se apelantica 3. februara 2000. godine pismenim zahtjevom obratila tuženom radi uspostave radno-pravnog statusa, da joj je tuženi rješenjem od 3. oktobra 2000. godine uspostavio radno-pravni statusa radnika na čekanju počevši od 3. februara 2000. godine (dan kada se obratila zahtjevom), a rješenjem od 20. novembra 2000. godine konstatovan je apelanticin prestanak radnog odnosa kod tuženog sa 6. majem 2000. godine, po osnovu člana 143. stav 4. ZOR-a, uz pravo na otpremninu. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja apelanticin prigovor da joj je trebalo priznati status radnika na čekanju posla počevši od 3. aprila 1992. godine pa do 6. maja 2000. godine, prema mišljenju Vrhovnog suda, ukazuje se neosnovanim. Takav status, kako je dalje naveo Vrhovni sud, može se priznati samo momentom njegovog utvrđenja, a to je datum kada se apelantica obratila tuženom za uspostavu radno-pravnog statusa. S tim u vezi, neosnovan je revizijski prigovor da apelantici pripada naknada plaća za period od 3. aprila 1992. godine do 3. februara 2000. godine. Revizija pogrešno tvrdi da je materijalno pravo, odredba člana 143. stav 2. ZOR-a, pogrešno primijenjeno. Navedena zakonska odredba, kako je ocijenio Vrhovni sud, pravilno je primijenjena na konkretnu situaciju. Smisao te odredbe je da se zaštite prava uposlenika iz radnog odnosa koja su povrijeđena zbog ratnih dejstava, bilo neposredno ili posredno. Budući da je tuženi o apelanticinom radno-pravnom statusu pravilno odlučio, u cijelosti je prihvaćen stav drugostepenog suda.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelantica smatra da joj je presudama redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 iz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje vidi u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelantica smatra da su redovni sudovi pogriješili u utvrđenju činjenice koja se tiče vremena statusa čekanja posla, pogrešno smatrajući da se taj status može steći samo od dana obraćanja tuženom (poslodavcu) za uspostavljanje statusa radnika na čekanju posla. S obzirom na ovu pogrešno utvrđenu činjenicu redovni sudovi su, kako se u apelaciji tvrdi, pogrešno ocijenili vrijeme za koje joj pripada pravo naknade plaće, u čemu vidi povredu prava na imovinu. Apelantica ističe da je bila u radnom odnosu kod tuženog od 1974. godine do 2000. godine, kada je tuženi donio rješenje o prestanku radnog odnosa, da nikada nije dobila rješenje o prestanku radnog odnosa niti otkaz ugovora o radu. Osim toga, apelantica navodi da je pravni status zaposlenika iz stava 1. i stava 2. člana 143. ZOR-a identičan. Ona traži od Ustavnog suda da utvrdi povredu prava na pravično suđenje, ukine presudu Vrhovnog suda, predmet vrati na ponovno odlučivanje i da joj naknadi troškove sastava apelacije u iznosu od 1.684,80 KM.

b) Odgovor na apelaciju

13. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da tokom prvostepenog postupka nije bilo kršenja prava na koja se apelantica u apelaciji poziva, te da je prvostepena presuda, osim u dijelu koji se odnosi na troškove postupka, potvrđena u postupku po žalbi i reviziji.

14. U odgovoru na apelaciju tuženi ističe da je u toku prvostepenog postupka iznio svoje stavove u vezi s apelanticinim pravom. Tuženi navodi da su odluke zakonite, kao i da se treba posebno imati u vidu primjena člana 143. ZOR-a u odnosu na situaciju u državi i posljedice koje ostavlja na privredne subjekte. Tuženi ističe da apelantica pogrešno smatra da treba biti plaćena za vrijeme za koje nije radila, te da se specifična situacija radnika na čekanju unatoč okolnostima nemogućnosti poslovanja uopće ne može uspoređivati s radnim odnosom iz predratnih godina. Tuženi je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

15. Zakon o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/99 i 32/00) u relevantnom dijelu glasi:

Član 143.

(1) Zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad.

(2) Zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, također, zaposlenikom na čekanju posla.

(3) Za vrijeme čekanja posla zaposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac.

(4) Ako zaposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. ovog člana, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu koja se utvrđuje na osnovu prosječne mjesečne plaće isplaćene na nivou Federacije, na dan stupanja na snagu ovog zakona, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku.

VI. Dopustivost

16. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070- 0-Rev-06-000581 od 12. aprila 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 18. juna 2007. godine a apelacija je podnesena 2. augusta 2007. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

20. Apelantica smatra da joj je presudama redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

21. Ustavni sud napominje da je isto činjenično i pravno pitanje razmotrio u svojim odlukama AP 229/06 od 27. juna 2007. godine (objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 38/07) i AP 1981/07 od 14. oktobra 2009. godine (objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 99/09). U navedenim odlukama Ustavni sud je utvrdio da je stupanjem na snagu ZOR-a nastupila jedna sasvim nova situacija, te je intencija zakonodavca bila da svi koji su do stupanja na snagu ZOR-a ostali bez posla budu vraćeni na posao (pogotovo ako je razlog ostajanja bez posla rat i ratna dešavanja). U odlukama AP 299/06 i 1981/07 Ustavni sud je utvrdio da je proizvoljno tumačenje pozitivno-pravnih propisa kada sudovi institut zastare primjenjuju i prije nego je nastalo samo pravo, čime dolazi do povrede prava na pravično suđenje. Ustavni sud je u tim odlukama zaključio da u ZOR-u ne postoji niti jedna naznaka u članu 143. koja bi ukazivala na to da se na bilo koji način pravi razlika između zaposlenika na čekanju koji to jesu, i onih koji će se smatrati da jesu. S tim u vezi, Ustavni sud nije našao jasno obrazloženje redovnih sudova zašto smatraju da po osnovu člana 143. stav 1. i člana 143. stav 2. ZOR-a treba praviti razliku između radnika koji su se zatekli na čekanju i onih koji „će se smatrati zaposlenikom na čekanju“, te zašto je zauzeo stav samo se pozivajući da je „u skladu s članom 143. stav 2.“ da taj status zaposlenik stiče od dana podnošenja zahtjeva. Stoga je Ustavni sud zaključio da je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

22. S obzirom na to da se razlozi navedeni u Odluci broj AP 1981/07 od 14. oktobra 2009. godine u cijelosti odnose i na ovu odluku, Ustavni sud se u pogledu apelanticinih žalbenih navoda poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Zbog tih razloga, Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

23. U pogledu apelanticinog zahtjeva da joj Ustavni sud dosudi troškove nastale podnošenjem apelacije, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastava apelacije, iz čega proizlazi da troškove sastava apelacije isključivo snose apelanti.

VIII. Zaključak

24. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u slučaju kada su redovni sudovi prilikom odlučivanja o tome od kada apelantica ima status zaposlenika na čekanju te ostalim pravima iz radno-pravnog odnosa u vezi s tim očigledno proizvoljno primijenili pozitivno-pravne propise odnosno član 143. Zakona o radu.

25. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

26. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o meritumu u predmetu AP-2269/07 (L. L.) | Sudska praksa | Aktio