Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3159/07 (J. A.)

Odluka donesena 28. 04. 2010.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Građanski postupak
  • Smetanje posjeda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3159/07

Apelacija

Odluka o meritumu

28. 04. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 3159/07, rješavajući apelaciju Jovana Avakumovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 28. aprila 2010. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Jovana Avakumovića.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Rješenjem Okružnog suda u Bijeljini broj 012-0-Gž-07-000 557 od 19. septembra 2007. godine.

Odbija se kao neosnovana apelacija Jovana Avakumovića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 012-0-Gž- 07-000 557 od 19. septembra 2007. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i u «Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Jovan Avakumović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa advokat Slavko Maksimović, podnio je 23. novembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 012-0-Gž-07-000 557 od 19. septembra 2007. godine. Apelant je dopunio apelaciju 11. decembra 2007. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je 30. novembra 2007. godine, a od Tome Tomića i Cvijetina Tomića (u daljnjem tekstu: tuženi) 2. marta 2010. godine zatraženo da dostave odgovore na apelaciju. Ustavni sud je 2. marta 2010. godine od Osnovnog suda zatražio da dostavi spis predmeta.

3. Okružni sud je odgovor na apelaciju dostavio 10. decembra a Osnovni sud 13.

decembra 2007. godine. Drugotuženi je odgovor na apelaciju dostavio 17. marta 2010. godine, te je obavijestio Ustavni sud da je prvotuženi u međuvremenu umro.

4. Osnovni sud je 12. marta 2010. godine dostavio na uvid spis broj 080-0-P-93-000 494.

5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Okružnog suda, Osnovnog suda i drugotuženog dostavljeni su apelantu 22. marta 2010. godine.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Apelant je 1. novembra 1993. godine zajedno sa svojim bratom Svetozarom Avakumovićem Osnovnom sudu podnio tužbu protiv tuženih zbog smetanja posjeda uz prijedlog za donošenje privremene mjere osiguranja kojom su tražili da se odmah ukloni šljunak sa apelantovih nekretnina i da se zabrani postavljanje asfalta na tim nekretninama. Osnovni sud je održao rasprave 15. decembra 1993. godine, 16. februara 1994. godine i 19. aprila 1994. godine. Rasprava zakazana na licu mjesta 18. augusta 1995. godine nije održana zbog toga što apelant i njegov brat nisu platili troškove uviđaja, te zbog toga što je apelant predložio odgodu zbog spriječenosti njegovog punomoćnika.

8. Nakon toga, Osnovni sud je dnevnom naredbom od 28. maja 1998. godine zakazao raspravu za 4. august 1998. godine. Rasprava nije održana zbog spriječenosti punomoćnika tuženog, kao ni rasprava koja je bila zakazana za 18. august 1998. godine i uviđaj od 25. septembra 1998. godine zbog spriječenosti sudije. Sud je održao ročište na licu mjesta 9. oktobra 1998. godine, kada je apelantov brat povukao tužbu a apelant je ostao jedini tužilac u ovoj pravnoj stvari. Sud je radi pribavljanja spisa nadležnih službi Općine Bijeljina i elaborata ODP «Bijeljina putevi» Bijeljina odložio raspravu za 26. novembar 1998. godine, a zatim za 19. februar 1999. godine kad je rasprava odložena na neodređeno vrijeme zbog odsutnosti sudije.

9. Podneskom od 21. januara 1999. godine apelant je uredio tužbu tako što je kao tužene označio i «Bijeljina puteve» Bijeljina. Nakon toga, sud je održao raspravu 17. aprila 2000. godine i zakazao novu za 22. maj 2000. godine radi izvođenja dodatnih dokaza-saslušanja svjedoka. Međutim, i ta rasprava je ponovo odložena za 4. septembar 2000. godine zbog apelantove spriječenosti i zbog toga što je od Općine Bijeljina-Odjel za urbanizam, tražena dostava projekta na osnovu kojeg je vršeno proširivanje puta. Rasprava zakazana za 4. septembar je odložena za 30. oktobar 2000. godine zbog toga što nije pristupio pozvani svjedok i zato što Općina Bijeljina nije dostavila traženu dokumentaciju. Naredna rasprava, koja je bila zakazana za 30. oktobar 2000. godine, odgođena je jer nisu pristupili prvotuženi i drugotuženi a u spisu nema zapisnika koji bi ukazivao na to da je održana rasprava 18. decembra 2000. godine, iako su strankama poslani pozivi. Rasprave koje su bile zakazane za 27. mart, 18. juni i 23. septembar 2002. godine su odlagane zbog saslušanja svjedoka. Ročišta zakazana za 12. decembar 2002. godine, 24. mart i 19. juni 2003. godine su odgađana na apelantov prijedlog (zbog apelantovog liječenja i spriječenosti njegovog punomoćnika). Nakon stupanja na snagu novog Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: novi ZPP), održano je pripremno ročište 20. oktobra 2003. godine kad je zakazana glavna rasprava za 14. novembar 2003. godine. Na toj raspravi sud je donio rješenje kojim se tužba smatra povučenom budući da nijedna stranka nije pristupila na ročište.

10. Nakon prijedloga za povrat u prijašnje stanje, koji je apelant podnio 1. decembra 2003. godine, spis je dodijeljen novom sudiji koji je održao ročište 31. marta 2004. godine. Na navedenom ročištu je prihvaćen prijedlog za povrat u prijašnje stanje. Također je zakazano pripremno ročište za 28. april 2004. godine na kojem je doneseno rješenje o odbacivanju tužbe zbog neblagovremenosti u odnosu na trećetuženog «Bijeljina putevi» Bijeljina. Ročište za glavnu raspravu je zakazano za 10. juni 2004. godine, ali je odloženo za 17. juni 2004. godine jer je sud uskratio zastupanje tuženih budući da je u ime tuženih na ročište pristupila punomoćnica-advokat koja je, prema apelantovim navodima, svojevremeno bila njegova punomoćnica u ovom predmetu i koja je sačinila tužbu kojom je apelant pokrenuo predmetni parnični postupak. S obzirom na navedeno, tuženi Cvijetin Tomić je tražio odlaganje ročišta zbog toga što mu je uskraćeno da ga zastupa punomoćnik advokat. Ročište zakazano za 17. juni 2004. godine je održano i provedeni su dokazi čije je izvođenje određeno rješenjem suda na pripremnom ročištu, ali je za 1. juli 2004. godine zakazan nastavak zbog toga što je bilo potrebno dopuniti nalaz vještaka geometra na licu mjesta. Na tom ročištu je i okončana glavna rasprava i odlučeno da će rješenje biti doneseno 30. augusta 2004. godine.

11. Rješenjem Osnovnog suda broj P 4941/93 od 30. augusta 2004. godine utvrđeno je da su tuženi smetali apelanta u posljednjem mirnom i faktičkom posjedu sjeverozapadnog dijela njegove parcele označene kao k.č. broj 296, upisane u katastarsko-knjižnom ulošku (u daljnjem tekstu: k.k. ul.) broj 6. k.o. Dazdarevo (u daljnjem tekstu: sporna parcela), na način opisan u izreci tog rješenja. Također, odbijen je dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio uspostavu ranijeg posjedovnog stanja. Spis je 3. novembra 2004. godine dostavljen Okružnom sudu radi rješavanja o žalbi tuženog od 6. septembra i apelantovoj žalbi od 14. septembra 2004. godine na odbijajući dio rješenja.

12. Okružni sud je Rješenjem broj Gž-796/04 od 22. septembra 2006. godine donio rješenje kojim je usvojio žalbe obje parnične stranke, ukinuo prvostepeno rješenje i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud postupao povodom neuredne tužbe budući da apelant nije precizirao tužbu u skladu sa nalazom vještaka prema kojem je jasno obilježeno koja površina je pripojena putnom zemljištu i koja je pod asfaltom, a koja površina je pod žbunjem, jer je apelant preciziranim zahtjevom tražio predaju u posjed parcele od 520 m² na način da se zemljište dovede u prijašnje stanje. Spis je 5. oktobra 2006. godine vraćen Osnovnom sudu.

13. Rješenjem Osnovnog suda od 11. januara 2007. godine naloženo je apelantu da uredi tužbu u skladu sa uputama Okružnog suda, što je apelant učinio podneskom od 5. februara 2007. godine. Novo ročište je zakazano za 3. april 2007. godine ali nije održano jer predmetni spis nije dostavljen sudiji, uz obrazloženje da ga nema. Nakon što je predmet pronađen 18. aprila 2007. godine, greškom je bio odložen u arhivu, održano je pripremno ročište 16. maja 2007. godine a zatim glavna rasprava 7. juna 2007. godine.

14. Osnovni sud je Rješenjem broj 080-0-P-93-000 494 od 13. juna 2007. godine usvojio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da su ga tuženi smetali u posjedu sporne parcele, bliže označene u skici vještaka geometra R. N. od 1. jula 2000. godine, na taj način što su angažirali i platili bager ODP «Bijeljina putevi» Bijeljina koji je povadio žioke, počupao drveće, skinuo površinski sloj zemljišta i navedeno zemljište nasuo šljunkom i na taj način oduzeli apelantu iz posjeda dio navedene parcele u površini od 121 m², a na površini od 399 m² razbacao ostatke krošnji i posječenih i iskrčenih stabala. Također, tuženim je naloženo da uspostave ranije posjedovno stanje tako što će apelantu u posjed vratiti zauzeti dio zemljišta u površini od 83 m² (izuzimajući dio od 38 m² koji je pod asfaltom), shodno skici vještaka, a sa površine od 399 m² ukloniti ostatke stabala i granja, te tako očišćeno zemljište predati apelantu. Tuženim je naloženo da se ubuduće uzdržavaju od smetanja apelantovog posjeda, te su obavezani apelantu solidarno naknaditi troškove sudskog postupka.

15. U obrazloženju rješenja sud je naveo da je na glavnoj raspravi proveo dokaze saslušanjem vještaka geometra R. N., te saslušanjem apelanta i tuženog Cvijetina Tomića, te uvidom u čitav niz pismenih dokaza (obavijesti, zaključak, rješenje, k.k. ul., izvještaji vještaka M. V., R. N. i Z. G. sa prilozima, zahtjev za asistenciju policije, skicu snimanja, prijepis k.k. ul.). Sud je najprije razmotrio prigovor nedostatka pasivne legitimacije i ocijenio ga neosnovanim budući da je iz provedenih dokaza utvrdio da su tuženi htjeli da naspu i poprave put o svom trošku, te su za to angažirali preduzeće «Bijeljina putevi», koje je to i učinilo. Navedene radove su platili upravo tuženi pozivanjem na rješenje Općinskog sekretarijata za prostorno uređenje, stambeno-komunalne poslove i urbanizam (u daljnjem tekstu: Sekretarijat) od 28. oktobra 1993. godine kojim je naloženo apelantu da ukloni drveće iz putnog pojasa na parceli broj 367. Stoga je sud zaključio da «Bijeljina putevi» radove nisu izvršili prema vlastitom nahođenju niti na zahtjev Općine Bijeljina već upravo na zahtjev tuženih, što je potvrdio drugotuženi na ročištu 7. juna 2007. godine. Dalje je navedeno da je iz provedenih dokaza (iskaza svjedoka, rješenja Sekretarijata) utvrđeno da je apelant bio u posljednjem mirnom posjedu spornog zemljišta. Navedeno je da sud u ovom postupku nije ulazio u zakonitost i ispravnost katastarskih granica, odnosno zakonitost i savjesnost posjeda, niti je utvrđivao pravo na posjed, već je samo utvrdio da je apelant, u smislu člana 72. stav 2. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOVPO), bio posljednji mirni savjesni posjednik cjelokupnog spornog dijela. Dalje je navedeno da, prema odredbi čl. 75. i 78. ZOVPO-a, svaki posjednik stvari, čak i nesavjesni i nezakoniti, ima pravo na posjedovnu zaštitu. Također je navedeno da uloga vještaka u ovom postupku nije da utvrdi da li je apelant uzurpirao dio parcele javnog puta ili ne, nego da izvrši identifikaciju spornog dijela, što je vještak i učinio u svom nalazu i skici lica mjesta od 1. jula 2004. godine sa dimenzijama koje je apelant precizirao u tužbenom zahtjevu, koje je sud prihvatio jer nijedna od stranaka na nađene površine spornog dijela nije prigovorila. Dalje je navedeno da je neslaganje u pogledu nalaza vještaka geometra samo u pogledu činjenice da li je apelant uzurpirao ili nije dio sporne površine, što je u ovoj vrsti spora pravno irelevantno. Sud je ocijenio neosnovanim i prigovor stvarne nenadležnosti suda, koji su istaknuli tuženi, prema kojem apelant ne može imati posjedovnu zaštitu na javnom dobru - dijelu putnog pojasa koji je uzurpirao, budući da je pretežni dio spornog dijela nesporno sastavni dio parcele k.č. broj 296, koja je apelantovo vlasništvo, a da apelant ima pravo na posjedovnu zaštitu ne ulazeći u pravo na posjed. Konačno, u vezi sa samim činom smetanja, sud je pojasnio da tuženi nisu ni osporili da su drvoredi bagrema počupani, te da su pobacani po apelantovoj parceli, odnosno nisu osporavali da je smetanje, opisano u izreci rješenja, izvršeno, niti su osporavali datum smetanja, s tim što su isticali da navedeno postupanje ne predstavlja smetanje jer se ne radi o apelantovom zemljištu. Navedeno je da su tuženi priznali da su od «Bijeljina putevi» tražili da se ukloni drvored pored puta, a sud je na licu mjesta neposrednim opažanjem utvrdio da su ostaci drveća razbacani po apelantovoj parceli uslijed čega ju nije moguće obrađivati. Na kraju je sud zaključio da je pouzdano utvrđeno da je apelant bio posljednji mirni posjednik cijelog dijela sporne parcele u površini od 520 m², kako je prikazano na skici geometra od 1. jula 2004. godine, te da su ga tuženi na način i u vrijeme opisano u izreci rješenja omeli u mirnom posjedu, zbog čega je sud, primjenom čl. 77. i 78. ZOVPO-a, usvojio apelantov tužbeni zahtjev. Spis je 8. augusta 2007. godine dostavljen Okružnom sudu radi rješavanja o žalbi tuženih od 27. juna 2007. godine.

16. Odlučujući o žalbi tuženih, Okružni sud je donio Rješenje broj 012-0-Gž-07-000 557 od 19. septembra 2007. godine, kojim je uvažio žalbu, te preinačio rješenje Osnovnog suda tako što je apelantov tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti, a apelant je obavezan tuženim isplatiti troškove postupka. Sud je ocijenio neosnovanim žalbene navode vezane za nenadležnost suda jer parcela k.č. broj 296, prema nalazu vještaka, ne predstavlja javno dobro, slijedom čega je sud nadležan za utvrđivanje smetanja na toj parceli koja graniči sa putem, dakle, sud je samo trebao utvrđivati, u skladu sa čl. 77. i 78. ZOVPO-a, da li je apelant bio posjednik spornog dijela i da li je u posjedu i na koji način ometen, pri čemu nisu od utjecaja pravo na posjed, pravni osnov posjeda niti savjesnost posjeda. Dalje je navedeno da se iz provedenih dokaza, kako je obrazložio prvostepeni sud, može smatrati utvrđenim da je apelant bio u posjedu predmetnog zemljišta označenog kao k.č. broj 296 (uz putno zemljište), da je nesporno da je 29. oktobra 1993. godine počupano drveće sa apelantove parcele u dijelu pored puta i počinjene ostale radnje precizirane u izreci prvostepenog rješenja kao čin smetanja posjeda, što objektivno, prema zaključku drugostepenog suda, predstavlja smetanje posljednjeg mirnog posjeda.

17. Međutim, Okružni sud je naveo da prvostepeni sud olako prelazi preko činjenice da su radnje koje predstavljaju čin smetanja posjeda u skladu sa aktima nadležnog državnog organa, na što ukazuju materijalni dokazi: rješenje Sekretarijata od 28. oktobra 1993. godine kojim je apelantu naloženo da ukloni drveće iz putnog pojasa i dopis Sekretarijata SJS Bijeljina kojim je zatražena asistencija pri izvođenju ovih radova. Sud je naveo da bi teško bilo pretpostaviti da je policija bila na licu mjesta u privatnoj stvari na zahtjev tuženih kao fizičkih lica bez naloga ovlaštenog državnog organa. Navedeno je i da ovi materijalni dokazi vrlo određeno ukazuju na to da je do uklanjanja bagrema na spornom mjestu došlo na osnovu naređenja državnog organa ali činjenica da su troškove izvođenja radova platili tuženi kao zainteresirana lica nema takav karakter da se može smatrati da su oni počinili smetanje posjeda. Sud je istakao da je pretpostavka za smetanje posjeda svijest lica koje smeta da zahvata u područje tuđeg posjeda, a ako se smetanje posjeda vrši na osnovu naloga državnog organa, onda takve svijesti ne može biti niti takvo smetanje ima elemente protivpravnog neovlaštenog zahvata u posjed. Navedeno je da sud u postupku ne raspolaže činjenicama zbog kojih bi smatrao da su odluke i postupak državnog organa bili nezakoniti, za što su tuženi znali, te da su nesavjesno i svojevoljno preuzeli odgovornost zajedno sa državnim organom za počinjeno smetanje posjeda. Zbog toga je Okružni sud zaključio «da je osnovan prigovor pasivne legitimacije, da tuženi nisu počinioci čina smetanje posjeda (ako se u konkretnoj situaciji može smatrati da se radi o protivpravnom činu smetanja)».

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

18. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjem Okružnog suda povrijeđena prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Navedena prava odgovaraju pravima iz člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi hronologiju predmetnog postupka, te, imajući u vidu obrazloženje Okružnog suda u kojem je konstatirano da su počinjene radnje opisane u izreci rješenja «što objektivno predstavlja smetanje posjeda», apelant smatra da, s obzirom na ovakvu konstataciju samog Okružnog suda, nije jasno zašto je preinačeno prvostepeno rješenje. Apelant ističe da sud u osporenom rješenju «pretpostavlja da je policija bila na licu mjesta po nalogu nekakvog organa», te apelant smatra da sud u odlukama ne bi smio ništa pretpostavljati već bi trebao presuđivati služeći se samo dokazanim činjenicama. Apelant smatra da je obrazloženje Okružnog suda da se iz činjenice da su tuženi platili izvođenje navedenih radova ne može smatrati da su oni počinili smetanje, nejasno i protivrječno. Apelant navodi i da je tužba u konkretnoj pravnoj stvari podnesena 1. novembra 1993. godine a osporeno rješenje doneseno 19. septembra 2007. godine, te smatra da mu je povrijeđeno i pravo na suđenje u razumnom roku.

b) Odgovor na apelaciju

19. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da u svemu ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene odluke, te istakao da odlukom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji. Također je navedeno da je taj sud apelantov predmet, koji se inače prema zakonu smatra hitnim predmetom, riješio u zakonskom roku od 45 dana, kako je i propisano članom 217. stav 3. Zakona o parničnom postupku jer je spis zaprimljen u tom sudu 16. augusta 2007. godine a osporena odluka donesena 19. septembra 2007. godine. Zbog navedenih razloga Okružni sud smatra da je apelacija neosnovana.

20. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je iznio hronologiju predmetnog postupka, istakao da se neće upuštati u pravni stav Okružnog suda da li je taj sud postupio zakonito i donio na zakonu zasnovano rješenje, uz napomenu da je Osnovni sud dva puta udovoljavao apelantovom tužbenom zahtjevu. Sud je naveo da se u radu na ovom predmetu promijenilo troje sudija, te istakao da je tužba u konkretnoj stvari podnesena 1. novembra 1993. godine a prva odluka, iako se radi o postupku zbog smetanja posjeda koja je hitne prirode, donesena je 30. augusta 2004. godine. Navedeno je da se iz toka postupka može vidjeti «da je zaista protekao dug period od podnošenja tužbe do prve odluke suda (tačnije preko 10 godina), a u ponovljenom postupku do donošenja druge odluke suda nije protekao nešto značajniji rok jer su održana svega dva ročišta».

21. Drugotuženi je u odgovoru na apelaciju istakao da smatra neosnovanim apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje u razumnom roku budući da je i sam apelant svojim ponašanjem znatno doprinio dužini postupka. Ističe da je tužbenim zahtjevom bilo obuhvaćeno i zemljište koje čini javno dobro, te da se ne štiti posjed nekretnine koja je javno dobro. Navedeno je da se angažiranje policije ne može pripisati volji tuženih već da se tim angažiranjem policije na licu mjesta praktično općinski organ uprave legitimirao kao organizator radova na izgradnji.

V. Relevantni propisi

22. Zakon o parničnom postupku («Službeni list SFRJ» br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 17/93, 14/94 i 32/94) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 438.

Ako u ovoj glavi ne postoje posebne odredbe, u parnicama zbog smetanja posjeda primjenjivat će se ostale odredbe ovog zakona.

Član 440.

Pri određivanju rokova i ročišta povodom tužbi zbog smetanja posjeda sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja prema prirodi svakog pojedinog slučaja.

Član 441. stav 1.

Raspravljanje o tužbi zbog smetanja posjeda ograničit će se samo na pretresanje i dokazivanje činjenica posljednjeg stanja posjeda i nastalog smetanja. Isključeno je pretresanje o pravu na posjed, o pravnom osnovu, savjesnosti ili nesavjesnosti posjeda ili o zahtjevima za naknadu štete.

23. Zakon o parničnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik RS» br.

58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Postupak u parnicama zbog smetanja posjeda Član 423.

Ako u ovoj glavi ne postoje posebne odredbe, u parnicama zbog smetanja posjeda primjenjivat će se ostale odredbe ovog zakona.

Član 424.

Pri određivanju rokova i ročišta povodom tužbi zbog smetanja posjeda sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja prema prirodi svakog pojedinog slučaja. Pri tome, sud može odrediti i rokove kraće od onih predviđenih odredbama ovog zakona o redovnom postupku.

Član 425.

Raspravljanje o tužbi zbog smetanja posjeda ograničit će se samo na raspravljanje i dokazivanje činjenica posljednjeg stanja posjeda i nastalog smetanja. Isključeno je raspravljanje o pravu na posjed, o pravnom osnovu, savjesnosti ili nesavjesnosti posjeda ili o zahtjevima za naknadu štete.

24. Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 6/80 i 36/90, te «Službeni glasnik Republike Srpske» broj 38/03) u relevantnom dijelu glasi: Član 70. stav 1.

Posjed stvari ima svako lice koje neposredno vrši faktičku vlast na stvari (neposredni posjed).

Član 72. stav 2.

Posjed je savjestan ako posjednik ne zna ili ne može znati da stvar koju drži nije njegova. Član 75.

Svaki posjednik stvari i prava (član 70) ima pravo na zaštitu od uznemiravanja ili oduzimanja posjeda (smetanje posjeda).

Član 78. stav 1.

Sud pruža zaštitu prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, pri čemu nisu od utjecaja pravo na posjed, pravni osnov posjeda i savjesnost posjednika.

VI. Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 012-0-Gž-07-000 557 od 19. septembra 2007. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 25. septembra 2007. godine a apelacija je podnesena 23. novembra 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

29. Apelant osporava navedeno rješenje tvrdeći da su mu tim rješenjem povrijeđena prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

31. Član 6. stav 1. Evropske konvencije garantira svakome pravo da pred sud iznese bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze, kao i da ima «pravo na pravično suđenje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom» (vidi Evropski sud za ljudska prava, Golder protiv Velike Britanije, presuda od 21. februara 1975. godine, serija A, broj 18, stav 36).

32. Ustavni sud konstatira da se u postupku koji je okončan osporenim rješenjem Okružnog suda odlučivalo o apelantovom tužbenom zahtjevu vezanom za smetanje posjeda, te zaključuje da se radi o predmetu građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da je član 6. Evropske konvencije primjenjiv na apelantov slučaj. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati je li postupak pred sudom bio pravičan onako kako zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.

a) Donošenje odluke u razumnom roku

33. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku budući da je tužba u konkretnoj pravnoj stvari podnesena 1. novembra 1993. godine a osporeno rješenje doneseno 19. septembra 2007. godine. Stoga će Ustavni sud prvo utvrditi da li je u konkretnom predmetu, koji je okončan osporenim rješenjem Okružnog suda, povrijeđeno apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od segmenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

34. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da je nadležan za ispitivanje navodnih povreda ljudskih prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, a koje su se desile nakon 14. decembra 1995. godine kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Ustavni sud je, dakle, nadležan ispitati apelantove navode o nerazumno dugom trajanju postupka nakon tog datuma. Međutim, u ocjenjivanju razumnosti dužine postupka Ustavni sud će uzeti u obzir i stadij postupka dostignut do 14. decembra 1995. godine (vidi Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 37).

35. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak trajao ukupno 13 godina, 10 mjeseci i 19 dana. Ustavni sud će, međutim, u apelantovom slučaju razmotriti dužinu postupka od dana zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda pa do donošenja osporene odluke Okružnog suda 19. septembra 2007. godine, a to je period od 11 godina i devet mjeseci.

a.a) Relevantni principi

36. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da se, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti predmeta i pozivom na sljedeće kriterije: složenost predmeta, ponašanje podnosioca zahtjeva i nadležnih vlasti kao i važnost onog što se za podnosioca zahtjeva dovodi u pitanje u sporu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zagorec protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 26).

37. Evropski sud je, također, ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18).

a.b) Period koji se uzima u obzir

38. Apelant je tužbu u konkretnoj pravnoj stvari podnio 1. novembra 1993. godine, a prema dokumentaciji dostavljenoj Ustavnom sudu, Okružni sud je Odluku o žalbi tuženog broj 012-0-Gž- 07-000 557, koja predstavlja konačnu odluku o meritumu spora, donio 19. septembra 2007. godine. Dakle, postupak je u konkretnom slučaju, računajući period od 14. decembra 1995. godine koji je ratione temporis u nadležnosti Ustavnog suda, trajao 11 godina i devet mjeseci.

a.c) Analiza razumnosti dužine postupka

39. U konkretnom slučaju se radi o parničnom postupku koji se vodio povodom apelantove tužbe zbog smetanja posjeda. Budući da je odredbom člana 441. ranijeg ZPP, odnosno članom 425. novog ZPP, propisano da će se u postupcima zbog smetanja posjeda raspravljanje ograničiti samo na raspravljanje i dokazivanje činjenice posljednjeg stanja posjeda i nastalog smetanja, predmetni postupak se, prema mišljenju Ustavnog suda, ne može smatrati osobito složenim.

40. Analizirajući dužinu postupka, Ustavni sud prvenstveno smatra da je Osnovni sud svojom neaktivnošću od dvije godine i pet mjeseci (od stupanja na snagu Ustava BiH 14. decembra 1995. godine pa do preduzimanja prve procesne radnje - davanje dnevne naredbe od 28. maja 1998. godine) značajno doprinio dužini predmetnog parničnog postupka. Dalje, iako je tokom 1998. godine sud zakazao pet rasprava, održao je samo jednu i to onu od 9. oktobra 1998. godine, a ostale je odlagao (zbog spriječenosti tuženih i sudije, nedostavljanja dokumentacije). U daljnjem toku postupka, od 1999. godine sve do 17. aprila 2000. godine, dakle duže od godinu dana, sud nije održao niti jedno ročište (ročište od 19. februara 1999. godine odloženo zbog odsutnosti sudije), čime je, također, doprinio dužini predmetnog postupka. Dalje, iako je Osnovni sud tokom 2000. godine zakazao pet ročišta, raspravljalo se samo na ročištu od 17. aprila 2000 godine. Ostala ročišta su odlagana (nedostavljanje spisa, nedolazak svjedoka i tuženih). U daljnjem toku postupka, od 18. decembra 2000. godine do 27. marta 2002. godine, dakle godinu i tri mjeseca, sud ponovo nije preduzimao nikakve procesne radnje. Nakon toga, sud je od 27. marta 2002. godine pa do 19. juna 2003. godine zakazao šest rasprava ali ih je sve odložio.

41. Nakon stupanja na snagu novog ZPP, Osnovni sud je u primjerenim rokovima preduzimao procesne radnje i od 20. oktobra 2003. godine do 1. jula 2004. godine održao sedam rasprava nakon čega je 30. augusta 2004. godine donio prvostepeno rješenje i spis dostavio Okružnom sudu na rješavanje o žalbi. Zatim, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud u ponovnom postupku, nakon što je rješenjem Okružnog suda od 22. septembra 2006. godine ukinuto prvostepeno rješenje od 30. augusta 2004. godine, također u primjerenim rokovima naložio apelantu uređenje tužbe, održao pripremno ročište i glavnu raspravu, te donio novo Rješenje broj 080-0-P-93-000 494 od 13. juna 2007. godine.

42. Iz navedenog proizlazi da je Osnovni sud tokom rada na ovom predmetu praktično imao dva dijametralno suprotna pristupa, odnosno da je za vrijeme primjene prethodnog ZPP svojom apsolutnom neaktivnošću u više navrata (dvije godine i pet mjeseci, zatim godinu dana, pa godinu dana i tri mjeseca), te svojim neefikasnim vođenjem postupka (koje se ogleda prvenstveno u višekratnom odgađanju rasprava zbog spriječenosti uredno obaviještenih stranaka da pristupe na ročište), znatno doprinio dužini ovog postupka. Uostalom, i sam Osnovni sud u odgovoru na apelaciju navodi «da je zaista protekao veliki period od podnošenja tužbe do prve odluke suda (tačnije preko 10 godina)». S druge strane, Ustavni sud zapaža da je nakon stupanja na snagu novog ZPP Osnovni sud postupao ažurno i u rokovima propisanim ZPP preduzimao procesne radnje.

43. U vezi sa postupanjem Okružnog suda, Ustavni sud zapaža de se u ovom predmetu žalbeni postupak pred tim sudom vodio u dva navrata; da je, rješavajući o žalbi protiv Rješenja broj P 4941/93 od 30. augusta 2004. godine, postupak trajao skoro dvije pune godine. Ovaj se period, prema mišljenju Ustavnog suda, s obzirom na činjenicu da se radi o hitnom postupku, ne može smatrati razumnim, naročito ako se uzme u obzir da Okružni sud u svom odgovoru na apelaciju nije dao nikakve razloge koji bi opravdali dužinu postupka do donošenja Rješenja tog suda broj Gž- 796/04 od 22. septembra 2006. godine. Nasuprot tome, odluka o žalbi protiv Rješenja Osnovnog suda broj 080-0-P-93-000 494 od 13. juna 2007. godine donesena je 19. septembra 2007. godine, dakle u roku za rješavanje o žalbi koji je propisan odredbama ZPP.

44. Također, Ustavni sud zapaža da u određenoj mjeri postoji i apelantov doprinos predmetnoj dužini postupka jer je i sam apelant tokom postupka nekoliko puta (četiri puta - 22. maja 2000. godine, 12. decembra 2002. godine, 24. marta i 19. juna 2003. godine) tražio odgodu ročišta. Međutim, Ustavni sud smatra da apelantov doprinos nije odlučujući razlog zbog kojeg je predmetni postupak, od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, trajao duže od 11 godina i devet mjeseci.

45. Konačno, posmatrajući postupak u cjelini, vodeći računa o ispitanim kriterijima i činjenici da se postupak zbog smetanja posjeda, prema izričitim odredbama ZPP, smatra hitnim, Ustavni sud zaključuje da dužina konkretnog postupka od 11 godina i devet mjeseci ne zadovoljava zahtjev «razumnosti». Zbog toga je povrijeđeno apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije.

b) Ostali segmenti prava na pravično suđenje

46. Iz navoda apelacije proizlazi da apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, te da je obrazloženje presude protivrječno.

47. U vezi sa apelacionim navodima, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način koji zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

48. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u konačnici, nakon što je Osnovni sud u prvostepenom postupku svojim rješenjem udovoljio apelantovom podnesenom tužbenom zahtjevu, rješavajući u žalbenom postupku, uvažio žalbu tuženih, te preinačio rješenje Osnovnog suda tako što je apelantov tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti a apelant je obavezan tuženim isplatiti troškove postupka. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u osporenom rješenju, ocjenom dokaza provedenih u postupku pred Osnovnim sudom, detaljno i jasno obrazložio svoje stavove u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja. Dato obrazloženje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je procjena činjenica i dokaza zloupotrijebljena na apelantovu štetu, zbog čega se apelantovi navodi o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju pokazuju neosnovanim. Također, Ustavni sud zapaža da osporeno rješenje u obrazloženju sadrži precizne i jasne razloge za primjenu relevantnih zakona (ZPP i

ZOVPO).

49. Konačno, Ustavni sud u vezi sa navodima o povredi ostalih aspekata prava na pravično suđenje zapaža da je apelant imao mogućnost da svoj slučaj prezentira sudu i da je sa punomoćnikom učestvovao u svim fazama postupka a iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu ne proizlazi da je u odnosu na tužene bio drugačije tretiran. Dakle, nesporno je da je apelant imao pristup sudu i to na dvije sudske instance a prema stanju spisa ni u jednoj fazi postupka apelantu nije onemogućena suštinska ravnopravnost u iznošenju argumenata, dokaza i činjenica.

50. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u odnosu na apelantove navode o povredi ostalih aspekata prava na pravično suđenje nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

51. S obzirom na zaključak Ustavnog suda u odnosu na povredu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da nije neophodno posebno razmatrati navodne povrede prava iz člana II/3. f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

52. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je predmetni postupak, koji se prema relevantnim odredbama ZPP i ranije a i sada smatra hitnim, od (ratione temporis) zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda trajao 11 godina i devet mjeseci i kada se odgovornost u odlučujućem dijelu pripisuje redovnim sudovima.

53. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da u ostalim segmentima prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje, budući da u obrazloženju osporene odluke ne postoji ništa što bi ukazivalo na to da je Okružni sud na proizvoljan način utvrdio činjenično stanje, odnosno proizvoljno primijenio materijalno pravo, a obrazloženje sadrži detaljne, jasne i logične razloge.

54. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

55. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o meritumu u predmetu AP-3159/07 (J. A.) | Sudska praksa | Aktio