Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2533/07 (A. M.)
Odluka donesena 28. 04. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Mjera obezbjeđenja
- Pravično suđenje - razuman rok
- Građanski postupak
- Smetanje posjeda
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2533/07
Apelacija
Odluka o meritumu
28. 04. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2533/07, rješavajući apelaciju Ace Milenkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09) u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 28. aprila 2010. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Ace Milenkovića podnesena zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku pred Općinskim sudom u Zenici broj 043-0-P-07-000746.
Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske“ i „Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Aco Milenković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice podnio je 11. septembra 2007. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku pred Općinskim sudom u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 043-0-P-07-000746.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda te Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) kao i Elvisa Jozića (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 18. septembra 2007. godine te 12. i 24. marta 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju, a od sudova i predmetni sudski spis.
3. Općinski sud je odgovore na apelaciju dostavio 24. septembra 2007. godine i 22. marta 2010. godine, dok je tuženi svoj odgovor dostavio 8. oktobra 2007. godine. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju i predmetni sudski spis dostavio Ustavnom sudu 31. marta 2010. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu uz dopis Ustavnog suda od 6. aprila 2010. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelant je 18. juna 2007. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tuženog radi „utvrđivanja suvlasničkog dijela i izdavanja privremene mjere obezbjeđenja“. Apelant je u tužbi naveo da je s majkom tuženog živio u vanbračnoj zajednici 14 godina, te da su tokom trajanja vanbračne zajednice stekli zajedničku imovinu – kuću, na kojoj je kao vlasnica bila upisana majka tuženog. Nakon smrti majke tuženi je naslijedio predmetnu kuću u dijelu od 1/1. Apelant je u tužbi zahtijevao da sud utvrdi njegovo suvlasništvo na predmetnoj kući u dijelu od ½ na temelju čega bi se mogao upisati kod nadležnog zemljišnog ureda, kao i da donese mjeru obezbjeđenja kojom bi tuženom zabranio da izvrši otuđenje ili opterećenje predmetne kuće.
7. Apelant je 26. juna 2007. godine podnio urgenciju sudu. Općinski sud je donio Rješenje broj 043-0-P-07-000746 od 27. juna 2007. godine kojim je predmetnu tužbu vratio apelantu na ispravke i dopunu u skladu s odredbama člana 53. Zakona o parničnom postupku. Navedeno rješenje apelantu je dostavljeno 13. jula 2007. godine. Apelant je postupio po nalogu suda te dostavio ispravljenu tužbu 20. jula 2007. godine. Ovaj put apelant je kao predmet spora naveo „smetanje posjeda i izdavanje mjere obezbjeđenja“ naglašavajući u tužbi da ga je tuženi omeo u posljednjem faktičkom i mirnom posjedu predmetne kuće, tako „što mu je dana 12. juna 2007. godine uputio pismo prijetećeg sadržaja u kojem stoji da se mora u roku od 24 sata iseliti iz predmetne kuće“. Sud je 6. augusta 2007. godine donio naredbu da se apelantova tužba dostavi na odgovor tuženom. Apelant je 30. augusta 2007. godine podnio urgenciju sudu, a 11. septembra 2007. godine izjavio je apelaciju Ustavnom sudu zbog dužine predmetnog postupka.
8. Predmetna tužba uručena je tuženom 10. septembra 2007. godine. Tuženi je dostavio odgovor na tužbu 27. septembra 2007. godine. Općinski sud je 1. oktobra 2007. godine donio naredbu o zakazivanju pripremnog ročišta za 7. novembar 2007. godine. Apelantu je poziv za pripremno ročište uručen 5. novembra 2007. godine.
9. Pripremno ročište zakazano za 7. novembar 2007. godine nije održano jer je apelant tražio odgodu, zbog toga što je poziv primio dva dana ranije, tj. 5. novembra 2007. godine, pa nije bio u mogućnosti da se pripremi za ročište. Sljedeće pripremno ročište zakazano je za 13. novembar 2007. godine. Pripremno ročište održano je 13. novembra 2007. godine uz prisustvo svih parničnih stranaka, na kojem je određen i datum održavanja ročišta za glavnu raspravu tj. 11. decembar 2007. godine.
10. Ročište za glavnu raspravu održano je 11. decembra 2007. godine uz prisustvo apelanta i tuženog. Na ročištu za glavnu raspravu izvedeni su dokazi koji su predloženi na pripremnom ročištu nakon čega je glavna rasprava zaključena, a sud je donio rješenje da će odluka u ovoj pravnoj stvari biti donesena 11. januara 2008. godine, te da je parnične stranke mogu preuzeti na pisarnici suda u vremenu između 7:00 i 15:30 sati. Nakon toga, Općinski sud je donio Rješenje broj 043-0-P-07-000746 od 11. januara 2008. godine kojim je odbio apelantov postavljeni tužbeni zahtjev kao i zahtjev za određivanje mjere obezbjeđenja. U obrazloženju je navedeno da pismo tuženog upućeno apelantu, u kojem se od apelanta traži da napusti predmetnu kuću, po mišljenju suda, ne predstavlja akt smetanja posjeda, jer je nesporno da je apelant i dalje ostao u posjedu predmetne kuće, te bez obzira što je apelant navedeno pismo doživio kao verbalnu prijetnju ona ga, po ocjeni suda, nije pokolebala ili onemogućila u korištenju predmetne kuće.
11. Apelant je 30. januara 2008. godine izjavio žalbu Kantonalnom sudu protiv prvostepenog rješenja Općinskog suda. Općinski sud je donio naredbu 1. februara 2008. godine da se žalba dostavi na odgovor tuženom. Tuženi je dostavio odgovor na žalbu 11. februara 2008. godine. Općinski sud je 13. februara 2008. godine donio naredbu da se odgovor na žalbu dostavi apelantu, a da se prvostepeni spis ažurira i dostavi na rješavanje Kantonalnom sudu. Kantonalni sud je Rješenjem broj 004-0-Gž-08-000 376 od 4. februara 2009. godine odbacio apelantovu žalbu kao nedopuštenu. U obrazloženju je navedeno da su stranke na ročištu za glavnu raspravu, koja je održana 11. decembra 2007. godine, obaviještene da će odluka biti donesena 11. januara 2008. godine i da odluku mogu preuzeti tog dana u pisarnici suda. Stoga je rok za izjavljivanje žalbe počeo teći računajući od dana spomenutog obavještenja tj. od 12. januara 2008. godine a u skladu sa odredbama člana 185. stav 3. i člana 426. stav 2. Zakona o parničnom postupku. Posljednji (petnaesti) dan roka istekao je 28. januara 2008. godine, a apelant je žalbu predao neposredno prvostepenom sudu 30. januara 2008. godine, što znači da je žalbu podnio izvan zakonom propisanog roka od 15. dana. U takvoj situaciji prvostepeni sud je bio dužan da predmetnu žalbu odbaci u skladu sa odredbama člana 213. stav 1. Zakona o parničnom postupku. Međutim, budući da je on propustio to da uradi, taj propust je otklonio drugostepeni sud te žalbu odbacio kao neblagovremenu u skladu sa odredbama čl. 224. tačka 1. i 225. Zakona o parničnom postupku.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant navodi da je došlo do povrede prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), jer još, mada je od podnošenja tužbe proteklo „skoro dva mjeseca“, nije donesena odluka a radi se o postupku hitne prirode, zbog čega apelant trpi štetu jer prima verbalne prijetnje od tuženog koji mu je isključio i struju, a naglašava i da će „...u dogledno vrijeme vjerovatno biti i prisilno iseljen iz kuće u kojoj mu je pričinjeno smetanje...“. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ali u pogledu toga ne postoje bilo kakvi dalji navodi u činjeničnom dijelu apelacije.
b) Odgovor na apelaciju
13. U svim odgovorima se navodi da je apelacija neosnovana te da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku.
V. Relevantni propisi
14. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu, glasi:
Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI. Dopustivost
15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
16. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
17. Prema članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. S obzirom na ovu odredbu, Ustavni sud smatra da je apelacija bila dopustiva u vrijeme kada je podnesena, iako je postupak pravomoćno okončan Rješenjem Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-08-000 376 od 4. februara 2009. godine, dakle nakon podnošenja apelacije. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u okviru prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije
VII. Meritum
19. Apelant je u apelaciji naveo da je u postupku pred Općinskim sudom prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
21. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
a) Relevantni principi
22. Ustavni sud, prije svega, ističe da se prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
23. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997- IV).
24. Konačno, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18).
b) Period koji se uzima u obzir
25. Ustavni sud zapaža da je apelant Općinskom sudu 20. jula 2007. godine dostavio ispravljenu tužbu u kojoj je tada odredio predmet spora kao „smetanje posjeda i određivanja mjere obezbjeđenja“, te da se u apelaciji, koju je podnio nepuna dva mjeseca kasnije tj. 11. septembra 2007. godine, žali da navedeni sud još nije donio odluku u ovom predmetu iako se radi o postupku hitne prirode. Kao što je već navedeno, Općinski sud je donio odluku u ovom predmetu 11. januara 2008. godine, dok je postupak pravomoćno okončan odlukom Kantonalnog suda od 4. februara 2009. godine. Ustavni sud smatra da je relevantan period, koji se u konkretnom slučaju može ispitati, period od 20. jula 2007. godine (ne period od 18. juna 2007. godine kada je apelant podnio nepotpunu tužbu radi utvrđivanja suvlasničkog dijela na predmetnoj kući, jer ni apelant taj period ne navodi kao relevantan u konkretnom slučaju) pa do donošenja odluke drugostepenog suda 4. februara 2009. godine, dakle period od 17 mjeseci. Međutim, s obzirom da je apelant isključivo osporio dužinu trajanja postupka pred prvostepenim sudom, a kasnije nije dopunjavao apelaciju, Ustavni sud će kao relevantan period razmotriti period od 20. jula 2007. godine pa do donošenja odluke Općinskog suda od 11. januara 2008. godine tj. period od pet mjeseci i 22 dana.
c) Analiza razumnosti trajanja postupka
26. U konkretnom slučaju radi se o tužbi radi smetanja posjeda i određivanju mjere obezbjeđenja za šta je relevantnim odredbama Zakona o parničnom postupku propisana hitna procedura. Međutim, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu naći propusti kod Općinskog suda, koji bi mogli ugroziti apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku, niti se na osnovu bilo čega, a naročito imajući u vidu ranije navedene standarde u vezi s pravom na suđenje u razumnom roku, može zaključiti da je period od pet mjeseci i 22 dana, koliko je Općinskom sudu trebalo da donese odluku, doveo u pitanje ovo apelantovo pravo.
27. Ustavni sud je uočio da je Kantonalni sud, obrazlažući svoje rješenje kojim je apelantovu žalbu odbacio kao nedopuštenu, između ostalog, naveo da su stranke na ročištu za glavnu raspravu, koja je održana 11. decembra 2007. godine, obaviještene da će odluka biti donesena 11. januara 2008. godine i da odluku mogu preuzeti tog dana u pisarnici suda. Stoga je rok za izjavljivanje žalbe počeo teći od dana spomenutog obavještenja tj. od 12. januara 2008. godine, u skladu s odredbama člana 185. stav 3. i člana 426. stav 2. Zakona o parničnom postupku. Posljednji (petnaesti) dan roka istekao je 28. januara 2008. godine, a apelant je žalbu predao neposredno prvostepenom sudu 30. januara 2008. godine, što znači da je žalbu podnio izvan zakonom propisanog roka od 15 dana.
28. Ustavni sud zapaža da bi se iz ovako napisanog obrazloženja moglo zaključiti da je, prema stavu Kantonalnog suda, iako se pozvao na odredbe člana 185. stav 3. Zakona o parničnom postupku, te naveo datum 12. januara 2008. godine kao dan početka roka za izjavljivanje žalbe, rok za žalbu počeo teći 12. januara 2008. godine kao prvog narednog dana od obavještenja. Očigledno je u pitanju tehnička greška Kantonalnog suda, jer je 12. januar 2008. godine prvi naredni dan nakon donošenja presude. Također, računajući 15 dana, posljednji dan roka za izjavljivanje žalbe bio bi 26. a ne 28. januara 2008. godine. Međutim, budući da apelant nije trpio posljedice ovih grešaka, odnosno imajući u vidu da je predmet apelacije samo navodna povreda prava na donošenje odluke u razumnom roku u okviru prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su navedeni propusti Kantonalnog suda irelevantni za odlučenje u konkretnom slučaju.
29. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud zaključuje da su redovni sudovi u cijelosti postupali u skladu s iznesenim relevantnim principima Evropskog i Ustavnog suda, odnosno da dužina konkretnog postupka nije dovela do kršenja prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
30. U odnosu na navod apelanta da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, koji je iznesen samo uzgred, a s druge strane, u činjeničnom dijelu apelacije nema navoda o povredi ovoga prava, Ustavni sud nema pretpostavki da se upusti u ispitivanje povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
31. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je prvostepena odluka donesena u periodu od pet mjeseci i 22 dana od podnošenja tužbe što, po mišljenju Ustavnog suda, ni na koji način nije ugrozilo pravo apelanta na donošenje odluke u razumnom roku,.
32. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović