Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-101/08 (M. H. i “FAMM” d.o.o. Jablanica)

Odluka donesena 28. 04. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-101/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 04. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP-101/08 rješavajući apelaciju Mehe Hindića i „FAMM“ d.o.o. Jablanica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mehe Hindića i “FAMM ” d.o.o. Jablanica podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-001588 od 9. oktobra 2007. godine i presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-06-

000563 od 5. oktobra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Meho Hindić i “FAMM” d.o.o. Jablanica (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Jablanice, koje zastupa Halil Gagula, advokat iz Konjica, podnijeli su 9. januara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-001588 od 9. oktobra 2007. godine i presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-06-

000563 od 5. oktobra 2006. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Konjicu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 56 P 001614 04 (stari broj P-261/04) od 20. februara 2006. godine Općina Jablanica (u daljnjem tekstu: tuženi) je obavezana da apelantima isplati na ime štete solidarno iznos od 68.924.00 KM na ime sagrađenog objekta i uplate za električnu energiju sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. septembra 2002. godine pa do dana isplate kao i naknadi im troškove postupka u iznosu od 852.00 KM sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja. Sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva apelanti su odbijeni.

3. Protiv prvostepene presude tuženi je podnio žalbu koju je Kantonalni sud presudom broj 007-0-Gž-06-000 563 od 5. oktobra 2006. godine uvažio i prvostepenu presudu u pobijanom dijelu preinačio, te je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata radi naknade štete u iznosu od 68.924.00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 1. septembra 2002. godine i troškovima postupka.

4. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da u predmetnom postupku apelanti potražuju štetu koju su pretrpjeli izgradnjom objekta za koji nisu mogli dobiti odobrenje za rad pa je prema mišljenju apelanata šteta prouzrkovana donošenjem nezakonitih rješenja upravnih tijela tužene. Navedenim rješenjima tužene odobrena je apelantu Mehi Hindiću gradnja nadstrešnice za pilanu na k.č. 756/2 K.O. Glogošnica pa je apelant Meho Hindić nakon izgranje nadstrešnice nabavio mašine za pilanu i izvršio potrebna priključenja na elektrodistribucijsku mrežu. Nadalje rješenjima nadležnih upravnih tijela apelant „FAMM“ d.o.o. Jablanica odbijen je zahtjevom za izdavanje urbanističke saglasnosti za izgrađeni građevinski objekt pilane na k.č. 756/2 K.O. Glogošnica.

5. Kantonalni sud je naveo da među strankama nije sporno da urbanistička saglasnost i građevinska dozvola za gradnju nadstrešnice za pilanu nisu poništene niti ukinute.

6. Istaknuto je da se ocjenjujući pitanje odgovornosti tužene za štetu koju trpe apelanti prvostepeni sud nedozvoljeno upustio u ocjenu zakonitosti rješenja koja su donijela upravna tijela tužene. Navedeno je da je Općinski sud zaključio da su rješenja o odobrenoj urbanističkoj saglasnosti i odobrenju za gradnju nadstrešnice za pilanu nezakonita jer su ih donijela nenadležna tijela uprave. Po mišljenju Kantonalnog suda parnični sud nije ovlašten da cijeni zakonitost rješenja donesenog u upravnom postupku već je vezan za takvo rješenje (član 12. Zakona o parničnom postupku). Kantonalni sud je istakao da zakonitost upravnog rješenja može cijeniti samo nadležno tijelo u zakonom propisanom (upravnom) postupku odnosno upravnom sporu. Takav postupak nije proveden niti su navedena rješenja poništena ni ukinuta pa čak ni po pravu nadzora iz članka 260. Zakona o upravnom postupku („Službene novine RBiH“ broj 2/98). Stoga po nalaženju Kantonalnog suda neprihvatljiv je zaključak prvostepenog suda da su rješenja upravniih tijela tuženog nezakonita jer ih je donio nenadležni organ.

7. Kantonalni sud se pozvao na odredbu člana 108. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika tijela uprave u Federaciji BiH („Službene novine FBiH“ broj 13/98) a koji se primjenjuje kao županijski zakon na osnovu člana 1. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika tijela uprave u Hercegovačko-neretvanskoj županiji („Narodne novine HNŽ“ broj 8/99) štetu koju službenik nanese građaninu, preduzeću i drugoj pravnoj osobi svojim nezakonitim ili nepravičnim radom u vršenju službe nadoknadit će Federacija, županija ili grad i općina čiji je službenik učinio štetu.

8. Kantonalni sud je naveo da uzevši u obzir rješenja kojim je odobrena izgradnja nadstrešnice za pilanu (nadstrešnica je prema članu 125. tada važećeg Zakona o prostornom uređenju „Službeni list RBiH“ broj 8/87 pomoćni objekt), te polazeći od činjenice da ova rješenja nisu ukinuta ni poništena, a niti je nadstrešnica za pilanu srušena to nisu ispunjenje pretpostavke za odgovornost tužene za štetu koju apelanti traže. Iz utvrđenih činjenica ne proizlazi da su djelatnici tuženog donoseći rješenja postupali ni nezakonito niti nepravilno. Pored navedenog istaknuto je da odgovornost zbog nezakonitog ili nepravilnog rada upravnih tijela prema opće prihvaćenom stavu postoji samo ako su njihove odluke donesene s voljom ili pristankom da se oštete prava i interesi trećeg. Prema tome i pod pretpostavkom da je prvostupanjsko upravno tijelo zauzelo drugačiji pravni stav u vezi nadležnosti od drugostupanjskog sud zbog toga ne može izvesti zaključak o nezakonitom i nepravilnom radu tijela uprave koji bi za posljedicu imao odgovornost pravne osobe za štetu koju treći trpe donošenjem takvog rješenja.

9. Protiv drugostepene presude apelanti su izjavili reviziju koju je Vrhovni sud presudom broj 070-0-Rev-06-001588 od 9. oktobra 2007. godine odbio.

10. U obrazloženju revizijske presude se navodi da je po mišljenju Vrhovnog suda pravilna odluka drugostepenog suda, te da je predmetni tužbeni zahtjev neosnovan i da ga je valjalo odbiti. Navedeno iz razloga jer je osnov za naknadu štete koju apelanti potražuju tvrdnja da se radi o nezakonitim upravnim aktima čiju ocjenu su tražili u parničnom postupku, a ne u upravnom postupku. Stoga je Vrhovni sud naveo da sve razloge koje je drugostepeni sud iznio u obrazloženju svoje presude porihvata i Vrhovni sud u potpunosti.

11. Apelanti smatraju da je osporenim presudama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Navode da su Kantonalni i Vrhovni sud poizvoljno primjenili materijalno i procesno pravo. Po mišljenju apelanata prethodno pitanje nije bilo pitanje nezakonitosti akata (urbanističke saglasnosti i građevinske dozvole). Među strankama je nesporno da su akti nezakoniti i izdati od strane nenadležnog organa. Navedeno je potvrdio i tuženi. Po mišljenju apelanata stav sudova da tuženi može odgovarati samo onda kada je njegov zaposlenik postupao sa umišljajem (namjerno-kada je išao za tim da nekome prouzrokuje štetu) nema nikakvog osnova.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

13. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

14. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

15. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su Vrhovni i Kantonalni sud za svoje odluke dali jasne i precizne razloge. Iz obrazloženja osporenih presuda se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna. Stoga, imajući u vidu da se apelanti isključivo žale na pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava, kao i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović