Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-106/08 (Z. K.)
Odluka donesena 28. 04. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Zastara
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-106/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 04. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP-106/08, rješavajući apelaciju Zijada Karavdića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zijada Karavdića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-
0-Gž-06-000772 od 4. oktobra 2007. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-505/98 od 22. decembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zijad Karavdić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ilijaša, kojeg zastupa Nedim Dobojlić, advokat iz Sarajeva, podnio je 10. januara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-06-000772 od 4. oktobra 2007. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-505/98 od 22. decembra 2005. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj broj P-505/98 od 22. decembra 2005. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-06-000772 od 4. oktobra 2007. godine, apelant je odbijen sa tužbenim zahtjevom kojim je tražio da se Institut za saobraćaj „IPSA“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) obaveže da apelantu isplati iznos od 2.638,00 KM na ime neisplaćenog deviznog dijela plaće za mjesec juni i juli 1989. godine sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Apelant je obavezan da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 759,00 KM.
3. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je apelant kao radnik tuženog upućen na rad u Libiju na period od dva mjeseca, a vještak finansijske struke je, u svom nalazu i mišljenju od 25. oktobra 2005. godine, na osnovu dokumentacije koju je prezentirao tuženi, utvrdio da je apelant obavljao rad u Libiji u mjesecu junu i julu 1989. godine za koje mjesece tuženi je ostao dužan apelantu isplatiti devizni dio ugovorene plaće od 70% što iznosi 1.611,00 USA dolara, a što prema srednjem kursu Centralne banke BiH u vrijeme vještačenja iznosi 2.638,00 KM.
4. Odlučujući o istaknutom prigovoru zastare Općinski sud je našao da je isti osnovan. Općinski sud se pozvao na odredbu člana 49. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, koji se kao preuzeti zakon primjenjuje na sporni odnos. Istaknuto je da se lični dohodak konačno obračunava po završnom računu krajem februara svake godine, za predhodnu godinu, te predmetno potraživanje dospijeva godišnje pa kako se radi o potraživanju ličnog dohodka za mjesec juni i juli 1989. godine to se može smatrati dospjelim u mjesecu martu 1990. godine. Stoga kako je tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnijeta 15. decembra 1998. godine to je po mišljenju Općinskog suda protekao zakonski rok od 3 godine za podnošenje tužbe nadležnom sudu, a što je u skladu sa važećim Zakonom o radu prema kojem potraživanja iz radnog odnosa u skladu sa članom 106. Zakona o radu zastarjevaju u roku od 3 godine od dana nastanka potraživanja s tim da plaća dospjeva 30-tog u mjesecu po izvršenom radu.
5. Po mišljenju Općinskog suda bez uticaja u konkretnoj pravnoj stvari je zaključeni Sporazum od 25. aprila 1989. godine kojim se tuženi obavezao da će 70 % ličnog dohodka u deviznom dijelu isplatiti apelantu po naplati od stranog investitora jer dospjelost predmetnog potraživanja je određena navedenim zakonom, te navedeno stranke ne mogu mijenjati.
6. U konkretnom slučaju po mišljenju Općinskog suda nije nastupio zastoj zastarjevanja za vrijeme ratnog stanja u smislu odredbe člana 383. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) obzirom da je opće poznata činjenica da je za vrijeme rata nadležni sud radio bez prekida, da su stranke sa područja koje su kontrolisale iste oružane snage, te je pristup apelanta sudu cijelo vrijeme bio omogućen.
7. Općinski sud je našao da je prigovor zastare osnovan i ukoliko se uzme u obzir opšti zastarni rok predviđen članom 371. ZOO na osnovu čega je apelanta valjalo odbiti sa tužbenim zahtjevom cijeneći da se zastarom gubi pravo zahtijevati ispunjenje obaveze a u skladu sa članom 360. stav 1. ZOO.
8. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je u žalbi apelant naveo da je prvostepeni sud zanemario da je apelant bio pripadnik oružanih snaga FBiH u periodu od 15. aprila 1992. godine do 22. aprila 1996. godine na području dijela općine Ilijaš, te da je tek februara 1996. godine imao pristup Sarajevu odnosno sudu. Stoga po njegovom mišljenju zastarjevanje nije teklo u periodu od 15. aprila 1992. godine do 22. aprila 1996. godine. Dalje je apelant u žalbi naveo da je prvostepeni sud trebao primjeniti opšti zastarni rok od 5 godina u smislu odredebe člana 371. ZOO jer u vrijeme nastanka spornog odnosa na snazi je bio Zakon o osnovnim pravima iz radnog odnosa koji nije sadržavao odredbe o zastari potraživanja iz radnog odnosa. Apelant je također naveo da je tuženi svojim aktom broj 1782/05 od 24. oktobra 2005. godine priznao svoje dugovanje prema apelantu što je sud trebao cijeniti.
9. Kantonalni sud je istakao da prema stanju spisa proizlazi da su predmetna potraživanja plaće iz perioda za mjesec juni i juli 1989. godine pa s obzirom da je tužba podnijeta 15. decembra 1998. godine Općinski sud je pravilno zaključio da je osnovan prigovor zastarjelosti potraživanja pozivajući se na odredbe člana 371. a u vezi sa odredbom članom 360. stav 1. ZOO. Istaknuto je da je tačno da za vrijeme rata i neposredne ratne opasnosti zastarijevanje ne teče u pogledu potraživanja lica na vojnoj dužnosti, kako je navedeno u žalbi, ali da je uzimajući u obzir datum podnošenja tužbe prigovor zastarjelosti ipak osnovan. Po mišljenju Kantonalnog suda bez uticaja je pozivanje apelanta na akt tuženog broj 1782/05 od 24. oktobra 2005. godine jer isti ne predstavlja priznanje duga u smislu odredbe člana 366. odnosno 387. ZOO.
10. Apelant se žali da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Po mišljenju apelanta trebalo je prihvatiti potvrdu tuženog broj 1782/05 od 24. oktobra 2005. godine u kojoj se tačno navodi koliki je ostao dug prema apelantu, a sve u smislu člana 387. stav 2. ZOO jer se priznanje povjerioca može učiniti i na posredan način. Priznanje zastarjelog duga-obaveze smatra se kao odricanje od zastare. Navodi da priznanje nije dato paušalno nego se navodi i konkretna visina duga koji nije isplaćen i osnov za dug. Stoga apelant smatra da je došlo do proizvoljne primjene prava u predmetnom slučaju. Ističe da u sudskoj praksi već postoje pravosnažne presude Općinskih i Kantonalnih sudova gdje je u istovjetnim predmetima iz istog osnova potraživanja pravilno primjenjen propis i tužitelji uspjeli sa tužbenim zahtjevom.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne i precizne razloge. Iz obrazloženja osporenih presuda ne može se zaključiti da je primjena odredbe člana 371. ZOO u vezi sa odredbom člana 360. stav 1. ZOO proizvoljna. Razmatrajući apelantove žalbene navode Kantonalni sud je utvrdio da se akt tuženog na koji se apelant poziva i u apelaciji, ali ga ne dostavlja, ne predstavlja priznanje duga u smislu odredbe člana 366. odnosno 387. ZOO. Također u vezi apelantovih navoda o tome da su redovni sudovi usvajali tužbene zahtjeve poput apelantovog u drugim postupcima Ustavni sud podsjeća na svoj stav da rješava svaki predmet uzimajući u obzir okolnosti konkretnog slučaja. Stoga, imajući u vidu da se apelant isključivo žali na pogrešnu primjenu materijalnog prava kao i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović