Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-90/08 (S. M.)
Odluka donesena 28. 04. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-90/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 04. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP-90/08, rješavajući apelaciju Sejada Muflizovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sejada Muflizovića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-07-
001 842 od 13. decembra 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sejad Muflizović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kaknja, podnio je 11. januara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-07-001 842 od 13. decembra 2007. godine. Apelant je dopunio apelaciju 11. februara i 25. juna 2008. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Kaknju (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj 036-0-P-07-
000034 od 20. jula 2007. godine RMU „Kakanj“ DOO Kakanj (u daljnjem tekstu: tuženi) je obavezan da isplati apelantu iznos od 893,00 KM na ime nezakonito obustavljenog iznosa plaća za period od 1. novembra 2006. godine do 30. aprila 2007. godine sa zakonskom zateznom kamatom počev od 26. juna 2007. godine do isplate, te da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 480,00 KM, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja. Tuženom je zabranjeno da ubuduće vrši obustavu plaće preko iznosa od 1/3 apelantove mjesečne plaće osim za ispunjenje obaveze zakonskog izdržavanja. Sa dijelom tužbenog zahtjeva koji se odnosi na dospjelost zakonske kamate apelant je odbijen. Apelant je oslobođen plaćanja troškova takse na tužbu i presudu a tuženi je obavezan naknaditi sudu ove troškove u iznosu od 120,00 KM u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.
3. Protiv prvostepene presude tuženi je podnio žalbu koju je Kantonalni sud presudom broj 004-0-Gž-07-001 842 od 13. decembra 2007. godine uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je tužbeni zahtjev apelanta odbijen u cjelosti.
4. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je predmet spora u ovoj parnici zahtjev apelanta da mu tuženi isplati iznos od 893,00 KM kojeg je tuženi nezakonito obustavljao od apelantove mjesečne plaće u periodu od 1. novembra 2006. godine do 30. aprila 2007. godine na ime otplate kredita budući da je mjesečna obustava prelazila 1/3 plaće. Kantonalni sud je našao da je u prvostepenom postupku utvrđeno da je ugovorom o dugoročnom nenamjenskom potrošačkom kreditu od 27. marta 2006. godine apelantu, kao korisniku kredita od strane IK banke DD Zenica, kao kreditora odobren kredit u iznosu od 11.000,00 KM sa rokom vraćanja od 60 mjeseci. Utvrđeno je da je mjesečna rata kredita 239,00 KM, da je tuženi obustavljao od apelantove plaće navedeni iznos svakog mjeseca, te da apelantova plaća iznosi oko 350,00 KM. Nadalje je utvrđeno da je zaključenju ugovora predhodio apelantov zahtjev za kredit kojeg je apelant ponunio i potpisao. U zahtjevu za kredit apelant je ovlastio preduzeće u kojem radi da može u njegovo ime vršiti otplatu kredita na teret njegove plaće prema rješenju o administrativnoj zabrani.
5. Po mišljenju Kantonalnog suda na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje Općinski sud je pogrešno primjenio odredbu člana 74. Zakona o radu prema kojoj se može obustaviti najviše polovica plaće zaposlenika radi ispunjenja obaveze zakonskog izdržavanja, a za ostale obaveze najviše 1/3 plaće.
6. Utvrđeno je da iz ugovora o kreditu, koji je zaključen u smislu odredbe člana 1065. i 1066. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima ne proizlazi da je tačno određen način vraćanja kredita. Međutim smisao odredbe člana 5. ugovora upućuje na to da je moguće vraćanje ili samostalnom uplatom ili obustavom od plaće budući da je ugovoreno da bilo koja promjena na strani apelanta (bolest, promjena adrese i sl.) istog ne oslobađa obaveze plaćanja kredita.
7. Kantonalni sud je našao da apelant u predmetnom postupku nije dokazao da je i jednu ratu uplatio lično banci niti da je tako nešto dogovorio sa bankom zbog čega je jedino moguća otplata kredita obustavom mjesečnih rata od njegove plaće koju prima kao zaposlenik tuženog. Također je utvrđeno da nema dokaza da je ovlašteni organ banke odobrio produženje roka otplate ili druge povoljnije uslove za otplatu kredita. Sve navedeno apelant je potvrdio u zahtjevu za kredit kojeg je potpisao.
8. Kantonalni sud je istakao da osoba koja ima određenu novčanu obavezu može dati saglasnost da se njezin dio plaće zaplijeni i direktno isplati njegovom povjeriocu. Takvu saglasnost osoba može dati upravo u ovjerenoj ispravi koja ima pravno dejstvo rješenja o izvršenju. U dosadašnjoj terminologiji takva pljenidba se označavala kao administrativna zabrana što je konkretan slučaj, a na šta upućuju posebna pravila o izvršenju na plaći sadržana u odredbi člana 164. Zakona o izvršnom postupku. Navedenom odredbom nije određeno koji je to dio plaće koji se može zaplijeniti zbog čega se ista tumači na način da može i preko trećine plaće.
9. Kantonalni sud je naveo da samo tražbine drugih osoba po raznim osnovama (zakonsko izdržavanje, naknada štete zbog narušenog zdravlja, gubitka radne sposobnosti, izgubljenog izdržavanja i sl.) koje se izmiruju na osnovu sudskog rješenja o izvršenju ne mogu se prisilno obustavljati suprotno odredbi člana 74. Zakona o radu. Po mišljenju Kantonalnog suda potrošački kredit nije tražbina druge osobe u navedenom smislu već tražbina banke po osnovu zaključenog ugovora čiju otplatu vrši tuženi po pristanku apelanta. Akt administativne zabrane ne postaje sudsko rješenje o izvršenju zbog čega se i ne radi o prisilnoj već obustavi po pristanku. Navedena obustava ima dejstvo rješenja o izvršenju samo u vezi sa redoslijedom naplate tj. tražbine drugih osoba koje se izvršavaju na osnovu sudskog rješenja o izvršenju se prvenstveno namiruju u odnosu na zabrane po pristanku dužnika u kojem slučaju da je do toga došlo banka mora obezbjediti drugi mehanizam naplate (npr. od jemaca).
10. Takvu obustavu tuženi je morao izvršavati jer se na to obavezao, a da to nije činio onda bi on bio dužan da iznose mjesečnih rata naknadi davaocu kredita IK banci, kao štetu jer zbog tog propusta banka svoje potraživanje ne bi naplatila od apelanta.
11. Prema tome po mišljenju Kantonalnog suda kako je je apelant kao dužnik banke pristao podnoseći zahtjev za kredit, u kojem je to izričito naveo, da mu se mjesečne rate odbijaju od njegove plaće u smislu odredbe člana 164. Zakona o izvršnom postupku to se ne radi o prisilnoj naplati obaveze.
12. Apelant se žali da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ističe da je Kantonalni sud u cjelosti prihvatio žalbene navode tužene smatrajući da u konkretnoj situaciji nije došlo do povrede člana 74. Zakona o radu.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
14. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
15. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
16. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene presude dao detaljne, jasne i precizne razloge za preinačenje presude Općinskog suda. Iz obrazloženja osporene presude se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna. Prema tome, imajući u vidu navode apelanta kao i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i pravo na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović