Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-102/08 (D. D.)
Odluka donesena 28. 04. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-102/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 04. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP-102/08, rješavajući apelaciju Dalibora Džaje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dalibora Džaje podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-001495 od 4. oktobra 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru broj Gž-1620/05 od 11. maja 2006. godine i presude Općinskog suda u Mostaru broj P-542/02-I od 2. novembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dalibor Džajo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupaju advokati iz zajedničkog odvjetničkog ureda Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnio je 9. januara 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-
001495 od 4. oktobra 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1620/05 od 11. maja 2006. godine i presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-542/02-I od 2. novembra 2005. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P-542/02-I od 2. novembra 2005. godine apelant je odbijen sa tužbenim zahtjevom kojim je tražio da se Federacija Bosne i Hercegovine, Federalno Ministarstvo odbrane (u daljnjem tekstu: tuženi) obaveže da mu isplati na ime pretrpljene materijalne štete po osnovu umanjenja životne aktivnosti 10.000,00 KM, na ime pretrpljenih fizičkih bolova 4.000,00 KM, te na ime pretrpljenog straha 2.000,00 KM, što ukupno iznosi 16.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od presuđenja pa do isplate kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka.
3. U obrazloženju prvosetpene presude se navodi da je Općinski sud cijeneći provedene dokaze utvrdio da je apelant u vrijeme kada je došlo do njegovog samoranjavanja bio zaposlen kod tuženog što apelant nije osporio. Također je utvrđeno da je 30. avgusta 1994. godine došlo do samoranjavanja apelanta i to par sati nakon što je apelant doživio neugodnosti na poslu. Naime, apelantu je od strane njegovog pretpostavljenog rečeno da će se provesti postupak kako bi se utvrdile okolnosti iz kojih razloga je apelant ušao u prostoriju tuženog koja je trenutno služila kao magacin, te da jedno vrijeme ne dolazi na posao kako bi se utvrdile navedene okolnosti.
4. Općinski sud je našao da je nesporno da su zaposlenici tuženog bili lično zaduženi s puškama koje su poslije završene smjene nosili kući. U vrijeme štetnog događaja nije bio proglašen prestanak neposredne ratne opasnosti niti ratnog stanja. Sam apelant je istakao da mu je bilo poznato o kojoj vrsti puške se radi i da je prije zaposlenja u svojstvu stražara kod tuženog istom vrstom puške bio zadužen u gardijskoj brigadi.
5. Općinski sud se pozvao na odredbu člana 177. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojom je propisano da se imalac opasne stvari oslobađa od odgovornosti ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili treće osobe koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti. Uzrokom se smatra samo ona okolnost koja je pravno relevantna i koja po redovnom toku stvari proizvodi takvu posljedicu što u konkretnom slučaju nije. Postojanje uzročne veze se ne pretpostavlja nego se uvijek mora dokazati.
6. Po mišljenju Općinskog suda nije dokazano da je štetna radnja nastala posljedicom nezakonitog i nepravilnog rada tuženog jer je apelant od strane tuženog samo udaljen sa posla trenutno kako bi se utvrdilo čija je odgovornost ulaska apelanta u spornu prostoriju. Po mišljenju suda do samoranjavanja apelanta nije došlo prilikom vršenja vojne službe nego na način što je apelant samoinicijativno vrativši se kući otišao kod svog rođaka kako bi mu pokazao način rukovanja istom. Istaknuto je da je apelant već duži vremenski period i ranije bio zadužen istom vrstom puške pa mu je morao biti dobro poznat način rukovanja kao i mogućnost nastanka posljedica usljed rukovanja. Sud je prihvatio nalaz vještaka medicinske struke da je bio kratak protok vremena od udaljavanja s posla apelanta do samopovređivanja uz navedene ostale okolnosti s posljedičnim afektivnim nabojem i reduciranom pažnjom kao i da je to značajan faktor samopovređivanja apelanta. Općinski sud je našao da kod ponašanja tuženog nema nezakonitog i nepravilnog rada i da tuženi nije mogao predvidjeti niti očekivati takav postupak apelanta koji samoinicijativno umjesto da ostavi pušku kod kuće istu odnosi kod rođaka da bi mu pokazao način rukovanja istom. Stoga je zaključeno da je štetni događaj nastao isključivo usljed radnji apelanta.
7. Protiv prvostepene presude žalbu su podnijeli apelant i tuženi. Kantonalni sud je presudom broj Gž-1620/05 od 11. maja 2006. godine djelimično uvažio žalbu tuženog, pobijanu presudu djelimično preinačio u dijelu kojim je odlučeno o troškovima parničnog postupka tako da se apelant obavezuje naknaditi tuženom troškove parničnog postupka u iznosu od 1.494,00 KM u roku od 30 dana. Apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i u preostalom dijelu prvostepena presuda je potvrđena.
8. Protiv drugostepene presude apelant je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud presudom broj 070-0-Rev-06-001495 od 4. oktobra 2007. godine odbio kao neosnovanu.
9. U obrazloženju revizijske presude se navodi da je apelant samoranjavanjem sa puškom koja jeste opasna stvar zadobio teže tjelesne povrede ali je radnja od koje je nastala štetna posljedica bila takva da je tuženi nije mogao predvidjeti i posljedice izbjeći ili otkloniti budući da je apelant samoinicijativno koristeći opasnu stvar uzrokovao njeno aktiviranje i ispaljivanje metka. Vrhovni sud je naveo da ni revizijski prigovori koji se odnose na radnje koje se odnose na njegovu usmenu susupenziju kao i dozvolu da se predmetna puška odnese kući samo po sebi ne predstavlja osnov za odgovornost tužene u smislu člana 173. ZOO. Po mišljenju Vrhovnog suda apelant je preduzeo nesmotrene radnje kojima je uticao na nastanak i obim štete, a te radnje se ne mogu smatrati rezultatom mobinga od strane tuženog zbog čega postoje uslovi oslobađanja od odgovornosti. Ni činjenica da tuženi nije oduzeo pušku od apelanta također nije osnov za njegovu odgovornost jer apelant nije bio zvanično suspendiran niti mu je dat otkaz da bi tuženi takvu obavezu imao.
10. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Smatra da su redovni sudovi pogrešno primjenili materijalno pravo. Navedeno iz razloga što po mišljenju apelanta šteta nije nastala isključivo samo radnjom apelanta ili treće osobe, a što se vrlo lako može ustanoviti iz svih provedenih dokaza a posebno kod činjenice da je apelant isključivo postupao po nalogu tuženog te da je nakon toga bez ikakvog obrazloženja privremeno udaljen sa posla. Posebno napominje da je najveći propust tuženog to što prije uposlenja apelanta nije provjerio psihofizičko stanje kod apelanta iz čega jasno proizlazi odgovornost koju je dužan snositi tuženi.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne i precizne razloge zbog kojih je apelant odbijen sa svojim tužbenim zahtjevom. Iz obrazloženja osporenih presuda ne može se zaključiti da je primjena odredbe člana 177. stav 2. ZOO proizvoljna. Stoga, imajući u vidu da se apelant isključivo žali na pogrešnu primjenu materijalnog prava kao i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović