Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-111/08 (N. S.)

Odluka donesena 28. 04. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Razvod braka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-111/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 04. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP-111/08, rješavajući apelaciju Nedeljke Sančanin, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nedeljke Sančanin podnesena protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Gž-

07-001 700 od 13. novembra 2007. godine i presude Osnovnog suda u Prnjavoru broj 078-0-P-06-000124 od 30. jula 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nedeljka Sančanin (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Prnjavora, koju zastupaju Branislav i Sanjin Kosić, advokati iz Banjaluke, podnijela je, 8. januara 2008. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), apelaciju protiv presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-07-001 700 od 13. novembra 2007. godine i presude Osnovnog suda u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 078-0-P-06-000124 od 30. jula 2007. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 078-0-P-06-000124 od 30. jula 2007. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda, broj 011-0-Gž-07-001 700 od 13. novembra 2007. godine razveden je brak zaključen dana 7. marta 1969. godine u Mjesnom uredu Velika Ilova i upisan u matičnu knjigu vjenčanih koja se vodi za mjesto Velika Ilova pod rednim brojem 5. za 1969. godinu između Vojina Sančanina (u daljnjem tekstu: tužioca-protivtuženog) i apelantice na osnovu člana 52. Porodičnog zakona. Istom presudom odbijen je kao neosnovan zahtjev apelantice, kao tužene-protivtužiteljice, kojim je tražila da sud tužioca-protivtuženog da joj na ime izdržavanja bračnog druga plaća mjesečno iznos od 500,00 KM i to počev od dana 2. marta 2007. godine kao dana podnošenja protivtužbe pa dok za to postoje uslovi ili do drugačije odluke suda.

3. U obrazloženju prvostepene presude Osnovni sud se pozvao na odredbu člana 241. Porodičnog zakona kojim je propisano da bračni supružnik koji nema dovoljno sredstava za život, ili ih ne može ostvariti iz svoje imovine, a nesposoban je za rad ili se ne može zaposliti, ima pravo na izdržavanje od svog bračnog supružnika srazmjerno njegovim mogućnostima. Također se pozvao i na odredbu člana 243. Porodičnog zakona kojim je propisano da sud može odbiti zahtjev za izdržavanje, ako izdržavanje traži bračni supružnik koji se bez ozbiljnog povoda od strane drugog bračnog supružnika grubo ili nedolično ponašao u bračnoj zajednici, ili ako bi njegov zahtjev pretstavljao očitu nepravdu za drugog bračnog supružnika.

4. Općinski sud nije našao da se apelantica u konkretnom slučaju grubo ili nedolično ponašala prema tužiocu-protivtuženom. Međutim sud je imao u vidu činjenicu da je tužilac-protivtuženi obolio od teške i neizlječive bolesti, da je prema navodima njegovog punomoćnika pitanje vremena dokle će živjeti obzirom na trenutno stanje bolesti, kao i s obzirom na činjenicu da među strankama nije sporno da tužilac-protivtuženi ostvaruje penziju u visini od 650 EUR mjesečno. Sud je mišljenja da tužilac-protivtuženi obzirom na njegove potrebe liječenja kao i neophodnost pomoći i njege od strane trećeg lica nije u mogućnosti da od svojih primanja doprinosi izdržavanju apelantice.

5. Pri tome je sud imao u vidu odredbu člana 236. Porodičnog zakona prema kojoj su djeca dužna da izdržavaju svoje roditelje, koji su nesposobni za rad, a nemaju dovoljno sredstava za život ili ih ne mogu ostvariti iz svoje imovine. Navedeno iz razloga jer su tužilac-protivtuženi i apelantica tokom trajanja bračne zajednice stekli dvoje djece od kojih su oboje sada punoljetni i koji su po ocjeni ovog suda u ovakvoj situaciji dužni izdržavati roditelje. Sud je također imao u vidu i činjenicu da apelantica nije bez imovine jer prema odredbama člana 270. stav 5. Porodičnog zakona imovina koju su bračni supružnici stekli radom tokom trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine, čine zajedničku imovinu.

6. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da po mišljenju Okružnog suda apelantica nije dokazala tokom vođenja postupka pred prvostepenim sudom činjenicu da nema dovoljno sredstava za život, te da ih ne može ostvariti svojom imovinom. Po mišljenju Kantonalnog suda prvostepeni sud je pravilno zaključio da apelantica nije bez imovine obzirom da su supružnici stekli imovinu radom tokom trajanja bračne zajednice kao i prihode iz te imovine. Istaknuto je da je apelantica u postupku dokazala da nije sposobna za rad, te da se ne može zaposliti, ali nije dokazala okolnost da na njenoj strani postoje pretpostavke da nema dovoljno sredstava za život ili da ih ne može ostvariti iz svoje imovine. Okružni sud je našao da žalbeni razlog apelantice da ona ne uživa imovinu koju je stekla u bračnoj zajednici sa tužiocem-protivtuženim koja je trajala preko 25 godina nemaju uticaja na drugačije presuđenje jer apelantica sama u žalbi tvrdi da tužilac-protivtuženi i ona imaju imaju imovinu koju su stekli u braku pa se ne može smatrati da nema imovine iz koje bi mogla stvarati sredstva za život. Navedeni uslov apelantica je morala dokazati u cilju osnovanosti njenog protivtužbenog zahtjeva. Po mišljenju Kantonalnog suda apelantica je trebala dokazati sve pretpostavke iz odredbe člana 241. Porodičnog zakona.

7. Apelantica se žali da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini apelantica smatra da su redovni sudovi proizvoljno primjenili materijalno pravo.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih presuda dali jasne i precizne razloge zbog kojih je odbijen apelanticin protivtužbeni zahtjev. Iz obrazloženja osporenih presuda se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna. Stoga, imajući u vidu da se apelantica isključivo žali na pogrešnu primjenu materijalnog prava kao i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanatice o kršenju prava na pravično suđenje i pravo na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i pravo na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanatice o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-111/08 (N. S.) | Sudska praksa | Aktio