Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-109/08 (N., I., S. i M. M.)
Odluka donesena 28. 04. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Stara devizna štednja
- Kamata
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-109/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 04. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP 109/08, rješavajući apelaciju Nurije Mehremića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nurije, Ibre, Senada i Mirsada Mehremića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj Gž-1480/05 od 9. juna 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nurija, Ibro, Senad i Mirsad Mehremić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Blagaja, koje zastupaju Sadudin i Alija Zaklan advokati iz Mostara, podnijeli su 10. januara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1480/05 od 9. juna 2006. godine.
2. Protiv osporene presude Kantonalnog suda apelanti su prvi put podnijeli apelaciju 24. avgusta 2006. godine. Apelanti su, protiv iste presude, izjavili i reviziju Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), te obzirom da je postupak o reviziji bio u toku u vrijeme kada je prvi put rješavano o apelaciji, Ustavni sud je donio odluku broj AP 2498/06 od 8. novembra 2007. godine kojom se predmetna apelacija odbacuje kao preuranjena (objavljeno na web stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba). Vrhovni sud je donio Rješenje broj 070-0-Rev-06-001237 od 6. decembra 2007. godine kojim je reviziju apelanata odbacio kao nedopuštenu, obzirom da iznos pobijanog dijela drugostepene presude (5.628,33 KM) ne prelazi 10.000 KM.
3. Nakon toga, apelanti su drugi put podnijeli apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž-1480/05 od 9. juna 2006. godine, naglašavajući da je Vrhovni sud odlučio o reviziji te pozivajući se na prethodnu odluku Ustavnog suda. Iz obrazloženja osporene presude Kantonalnog suda proizlazi da je pravni prednik apelanata (Ramo Mehremić), tokom 1989. godine, podnio tužbu protiv tadašnje Jugobanke d.d. Sarajevo sada Union banka d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) radi isplate razlike kamata na deviznu štednju, tvrdeći da ga je tuženi oštetio vršeći nepravilan obračun kamata na oročene iznose tadašnjih njemačkih maraka (DM), koje je u više navrata deponirao kod tuženog a koje je zaradio dok se nalazio na „privremenom radu“ u SR Njemačkoj. Nakon prestanka ratnih dejstava u Bosni i Hercegovini postupak su nastavili apelanti kao nasljednici tužitelja. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P- 110/03-I od 7. oktobra 2005. godine apelantima je, na ime razlike kamata obračunatih na deponirane devizne štedne uloge, dosuđen iznos od 5.628,33 KM koje je bio dužan da plati tuženi sa zakonskom zateznom kamatom, koja će se obračunati od 23. novembra 1989. godine pa do isplate, te da im naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.713,00 KM. Osporenom Presudom Kantonalnog suda broj Gž-1480/05 od 9. juna 2006. godine usvojena je žalba tuženog te preinačena prvostepena presuda Općinskog suda na način da su apelanti u cijelosti odbijeni sa tužbenim zahtjevom. U navedenoj presudi Kantonalni sud je naglasio kako se u konkretnom slučaju, bez ikakve sumnje, radi o potraživanju razlike obračunatih kamata koje proizlaze iz „stare devizne štednje“ koja, prema važećim propisima, predstavlja poseban pravni institut. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine donijela Zakon o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 28/06 od 14. aprila 2006. godine koji je stupio na pravnu snagu 15. aprila 2006. godine), prema kojem zakonu građani mogu ostvarivati svoja prava po osnovu stare devizne štednje. Ovaj zakon je u cjelosti propisao postupak, način i rokove izmirenja obaveza po osnovu stare devizne štednje, koja je bila deponirana u domaćim bankama na teritoriji Bosne i Hercegovine (izuzete su Ljubljanska banka i Invest banka). Prema navedenom zakonu za izmirenje obaveza po osnovu računa stare devizne štednje odgovorna je država Bosna i Hercegovina, a sredstva osiguravaju njeni entiteti i Distrikt Brčko. Osim toga, odredbe pomenutog zakona regulišu i način obračuna kamate na novčana sredstva iz stare devizne štednje. Dakle, očigledno je da tuženi nije pasivno legitimisan u ovom sporu. Stoga je Kantonalni sud naglasio da se prvostepena presuda preinačava imajući u vidu navedene razloge, a da apelanti nisu lišeni svojih prava da lično ili preko punomoćnika izvrše verifikaciju svojih potraživanja pred nadležnim organom, u postupku u kojem će se izvršiti identifikacija vjerovnika te provjera potraživanog iznosa a zatim i registracija potraživanja, čime se postojeća prava ne raskidaju već redefiniraju.
4. Apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Povrede navedenih prava apelanti vide u pogrešnoj primjeni materijalnog prava, naglašavajući da se odredbe Zakona o izmirenju obaveza po osnovu stare devizne štednje ne mogu primjeniti na potraživanja po osnovu razlike u obračunu kamata na oročene devizne iznose, te da je i tuženi (bivša Jugobanka a sadašnja Union banka) u stvari „strana banka“ kao i Ljubljanska banka i Invest banka.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. Ustavni sud primjećuje da se navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava, obzirom da osporavaju zaključak Kantonalnog suda da tuženi nije pasivno legitimisan u ovom slučaju što je po njihovom mišljenju rezultat pogrešne primjene relevantnog materijalnog prava. U vezi sa takvim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
8. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazoženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
9. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović