Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-139/08 (M. L. i L. P.)
Odluka donesena 28. 04. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Zastara
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-139/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 04. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP 139/08, rješavajući apelaciju Milorada Lovre i Ljubomira Popržena, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milorada Lovre i Ljubomira Popržena podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-Ž-07-000 319 od 12. novembra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banja Luci broj 071-0-P-06-000801 od 28.
februara 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milorad Lovre i Ljubomir Popržen (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banja Luke, koje zastupaju Marinko B. Plavšić i Radmila Plavšić advokati iz Banja Luke, podnijeli su 11. januara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Ž-07-000 319 od 12. novembra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 071-0-P-06-000801 od 28. februara 2007. godine.
2. Iz spisa apelacije proizlazi da su apelanti prvu tužbu podnijeli tokom 2002. godine, nakon što su dobili otkaze s posla od strane poslodavca koji se tada zvao „Energoinvest“ fpo d.o.o. Banja Luka (sadašnji naziv: Procesna oprema d.o.o. Trn - Laktaši, u daljnjem tekstu: tuženi), kojom su tražili da se rješenja tuženog o otkazu s posla ponište kao nezakonita, te da im se nadoknadi šteta koja se ogleda u neisplaćenim platama, regresu, minulom radu i dnevnicama za rad u inostranstvu. Rješavajući o tužbi Osnovni sud je donio Presudu broj Rs-280/02 od 15. oktobra 2003. godine, kojom je poništio kao nezakonita rješenja tuženog o otkazu posla apelantima te mu je naložio da apelante vrati na posao i rasporedi na radno mjesto koje odgovara njihovim školskim spremama i radnim sposobnostima. Navedenom presudom tuženom je naloženo da Miloradu Lovre na ime naknade štete isplati ukupan iznos od 4.933,43 KM (nesplaćene plate i minuli rad), dok je Ljubomiru Poprženu tuženi na ime naknade štete dužan isplatiti ukupan iznos od 5.049,56 KM (neisplaćene plate, minuli rad i dnevnice za rad u inostranstvu), sve sa zakonskim zateznim kamatama koje u oba slučaja počinju teći od 15. avgusta 2003. godine pa do isplate. Presudom Okružnog suda broj Ž-445/03 od 15. novembra 2005. godine potvrđena je prvostepena presuda Osnovnog suda u citiranom dijelu koji se odnosi na poništenje rješenja tuženog o otkazu posla apelantima te njihovom vraćanju na posao, kao i u dijelu koji se odnosi na ukupno dosuđene novčane iznose. Obzirom da je tuženi odbijao da dobrovoljno izvrši pravosnažnu presudu Osnovnog suda apelanti su 23. januara 2006. godine podnijeli prijedlog za izvršenje, koji je Osnovni sud usvojio Rješenjem broj 071-0-I-06-000-473 od 3. marta 2006. godine. Prema stanju spisa apelacije navedeno rješenje o izvršenju nije provedeno.
3. Drugu tužbu apelanti su podnijeli Osnovnom sudu 14. aprila 2006. godine. U tužbi je navedeno da su, pravosnažnom Presudom Osnovnog suda broj Rs-280/02 od 15. oktobra 2003. godine, poništena kao nezakonita rješenja tuženog o otkazu s posla kao i da je tuženom naloženo da apelante vrati na posao, te da im zbog naknade štete isplati novčane iznose na način kako je to navedeno u dispozitivu citirane presude. Dalje je navedeno da tuženi nije postupio po pravosnažnoj presudi Osnovnog suda, niti im je uplaćivao doprinose za penzijsko-invalidsko i zdravstveno osiguranje, te su predložili da se nakon provedenog postupka tuženi obaveže da apelantima isplati naknadu štete zbog neisplaćenih plata kao i da se obaveže na uplatu svih zakonskih doprinosa za PIO i dr. Rješavajući o tužbi, Osnovni sud je donio Presudu broj 071-0-P-06-000801 od 28. februara 2007. godine kojom je tuženog obavezao da Ljubomiru Poprženu isplati naknadu štete u iznosu od 5.115,83 KM radi neisplaćenih plata sa zakonskim zateznim kamatama počev od 15. januara 2007. godine, te iznos od 5.364,31 KM na ime obračunate zakonske kamate na neisplaćene plate u periodu kako je to navedeno u dispozitivu presude. Istom presudom tuženom je naloženo da Miloradu Lovre isplati naknadu štete u iznosu od 5.634,18 KM radi neisplaćenih plata sa zakonskom zateznom kamatom počev od 15. januara 2007. godine, te iznos od 5.567,61 KM na ime obračunate zakonske zatezne kamate na neisplaćene plaće u periodu kako je to navedeno u dispozitivu presude. Navedenom presudom usvojen je zahtjev apelanata za uplatom zakonskih doprinosa, te je tuženom naloženo da nadležnim fondovima u Republici Srspkoj za apelante uplati doprinose za penzijsko-invalidsko osiguranje, zdravstveno osiguranje i osiguranje za slučaj nezaposlenosti za period počev od 27. februar 2002. godine (dan kada su apelantima uručena rješenja o otkazu posla) pa do konačnog vraćanja na posao. Osnovni sud je smatrao da je tužba apelanata u ovom dijelu blagovremena i osnovana temeljem relevantnih odredbi Zakona o obligacionim odnosima u vezi sa potraživanjem naknade pričinjene štete. Naglašeno je da su akti tuženog poništeni kao nezakoniti pravosnažnom presudom, što znači da su apelanti trpjeli štetu jer nisu primali platu i ostala davanja koja su im pripadala prema važećim propisima.
4. Rješavajući o žalbi tuženog, Okružni sud je donio Presudu broj 011-0-Ž-07-000 319 od 12. novembra 2007. godine, kojom je preinačio prvostepenu presudu Osnovnog suda na način što je smanjio dosuđeni iznos naknade štete zbog neisplaćene plate apelantu Miloradu Lovre sa dosuđenog iznosa od 5.634,18 KM na iznos od 5.565,95 KM, te su smanjeni iznosi dosuđenih zakonskih zateznih kamata i naloženo tuženom da apelantima isplati zakonske zatezne kamate za period od 14. aprila 2005. godine do 15. januara 2007. godine i to Ljubomiru Poprženu iznos od 1.330,54 KM a Miloradu Lovre iznos od 1.383,55 KM, kao i da tuženi za apelante uplati nadležnim fondovima doprinose za penzijsko-invalidsko osiguranje, zdravstveno osiguranje i osiguranje za slučaj nezaposlenosti za period od 14. aprila 2005. godine do 15. januara 2007. godine, dok je zahtjev apelanata za uplatu doprinosa za period od 15. januara 2007. godine pa do vraćanja na rad odbijen. Istom presudom Okružni sud je odbacio kao neblagovremenu tužbu u dijelu u kom je traženo da se isplate dospjele zakonske zatezne kamate za period od 15. avgusta 2003. godine pa do 13. aprila 2005. godine, te da se nadležnim fondovima uplate doprinosi za penzijsko-invalidsko osiguranje, zdravstveno osiguranje i osiguranje za slučaj nezaposlenosti za period od 27. februara 2002. godine pa do 14. aprila 2007. godine.
5. U obrazloženju presude Okružni sud je naglasio da je članom 105. Zakona o radu Republike Srpske propisano da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa može da podnese tužbu nadležnom sudu za zaštitu toga prava, u roku od jedne godine dana od dana saznanja za povredu toga prava a najkasnije u roku od tri godine od dana učinjene povrede, koji rokovi su propisani članom 118. navedenog zakona. U konkretnom slučaju Okružni sud je smatrao da je protekao subjektivni rok od jedne godine za podnošenje tužbe za zaštitu prava iz radnog odnosa. Naglašeno je da su nesporne činjenice da se potraživanje apelanata odnosi na isplatu izgubljene zarade za period od 1. avgusta 2003. godine pa do 15. januara 2007. godine kao i na uplatu zakonom propisanih doprinosa za period od 27. februara 2002. godine pa do vraćanja na posao. Isto tako je nesporno da su apelanti postali svjesni povrede svojih prava već protekom narednog mjeseca kad nisu bili vraćeni na posao, zbog čega nisu primili zaradu niti su im uplaćeni doprinosi. Predmetna tužba je podnesena 14. aprila 2006. godine a subjektivni rok iz člana 105. Zakona o radu istekao je 14. aprila 2005. godine, te je stoga Okružni sud smatrao da sva potraživanja iz tužbe (plate, kamate i doprinosi) koja se odnose na period prije 14. aprila 2005. godine treba odbaciti kao neblagovremena. Okružni sud je odbio zahtjev apelanata za uplatom doprinosa nadležnim fondovima za period od 16. januara 2007. godine pa do vraćanja na posao, uz obrazloženje da se ne mogu dosuditi potraživanja koja trebaju nastupiti u budućnosti temeljem odredaba člana 177. stav 1. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske. Okružni sud je naglasio da je u toku izvršni postupak radi vraćanja apelanata na rad kod tuženog, u kome apelanti mogu staviti zahtjev da im se uplate doprinosi odnosno isplate plate, od pravosnažnosti presude na temelju koje je pokrenut izvršni postupak pa do vraćanja na posao.
6. Apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, povredu prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Povrede navedenih prava apelanti vide u netačno utvrđenim činjenicama i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelanti naglašavaju da se u ovom slučaju ne mogu primjenjivati rokovi za podnošenje tužbe propisani Zakonom o radu, već rokovi iz Zakona o obligacionim odnosima pošto se radi o potraživanjima novčanih sredstava. Čak i ako bi se primjenjivali rokovi iz Zakona o radu predmetna tužba ne bi mogla biti neblagovremena, jer bi te rokove trebalo računati od momenta kada je postala pravosnažna presuda kojom se utvrđuje da je njihov otkaz bio nezakonit, te se nalaže vraćanje na posao. Prvostepena Presuda Osnovnog suda broj Rs-280/02 od 15. oktobra 2003. godine potvrđena je Presudom Okružnog suda broj Ž-445/03 od 15. novembra 2005. godine koju su apelanti primili 12. januara 2006. godine, što oni smatraju da je datum kada su postali svjesni o povredi svojih prava, jer je to datum kada je pravosnažno odlučeno da se ponište kao nezakonita rješenja tuženog o otkazu s posla i kada je naloženo da se oni vrate na rad kod tuženog. Osim toga, apelanti smatraju da se na njihov zahtjev za uplatom doprinosa nadležnim fondovima ne mogu primijeniti rokovi propisani odredbama Zakona o radu, jer se radi o zahtjevu da poslodavac ispuni svoje obaveze koje su propisane posebnim zakonom.
7. U odgovoru na apelaciju Osnovni i Okružni sud ostaju kod navoda iz svojih presuda, smatraju da nije došlo do kršenja prava apelanata te predlažu da se apelacija odbije kao neosnovana. Relevantni propisi Zakon o radu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03, 66/03 i 20/07) Član 105.
Ako se između poslodavca i radnika ne postigne saglasnost o visini i načinu naknade štete, oštećena strana svoje pravo na naknadu štete ostvaruje putem nadležnog suda, u skladu sa zakonom.
Član 118.
Radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa, može da podnese tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava. Pravo na podnošenje tužbe nije uslovljeno prethodnim obraćanjem radnika poslodavcu za zaštitu prava.
Tužbu za zaštitu prava radnik može podnijeti u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede.
Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 106/05, 20/07, 113/07, 33/08, 1/09, 71/09, 106/09 i 118/09) Član 5.
Prava iz penzionog i invalidskog osiguranja neotuđiva su lična materijalna prava i ne mogu se prenositi na druga lica, niti se mogu nasljeđivati. Dospjela novčana primanja koja nisu isplaćena zbog smrti korisnika mogu se nasljeđivati.
Prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja ne mogu zastarjeti, osim dospjelih i neisplaćenih penzija i drugih novčanih primanja, u slučajevima i pod uslovima predviđenim zakonom.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Ustavni sud primjećuje da se navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, obzirom da osporavaju način računanja rokova od strane Okružnog suda odnosno primjenu relevantnog materijalnog prava u konkretnom slučaju. U vezi sa takvim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene materijalnog prava, primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazoženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Osim toga, Ustavni sud naglašava da imajući u vidu stanje spisa apelacije te navode istaknute u apelaciji, ne postoji ništa što bi ukazivalo da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja prava na djelotvoran pravni lijek i zabranu diskriminacije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović