Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-53/08 („Povratnik“ d.j.l. Žepče)

Odluka donesena 28. 04. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pasivna legitimacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-53/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 04. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP 53/08, rješavajući apelaciju „Povratnik“ d.j.l. Žepče u likvidaciji, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Povratnik“ d.j.l. Žepče u likvidaciji podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000169 od 20. novembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Povratnik“ d.j.l. Žepče (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zahid Kovač advokat iz Zenice, podnio je 2. januara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) 070-0-Rev-07-000169 od 20. novembra 2007. godine.

2. Iz obrazloženja Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ps-209/02 od 21. oktobra 2005. godine proizlazi da je apelant podnio tužbu protiv Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi) radi naplate duga u iznosu od 29.000,30 KM, zbog neplaćenih usluga temeljem ugovora o zakupu autobusa za prevoz radnika i učenika iz povratničke populacije. Nakon provedenog dokaznog postupka, Općinski sud je navedenom presudom obavezao tuženog da apelantu na ime duga isplati iznos od 29.000,30 KM sa zakonskom zateznom kamatom kako je to pobliže opisano u dispozitivu presude, te da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 7.934,50 KM. Rješavajući o žalbi tuženog, Kantonalni sud u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je donio Presudu broj Pž-250/05 od 21. novembra 2006. godine, kojom je preinačio prvostepenu presudu Općinskog suda te obavezao tuženog da apelantu isplati ukupan iznos od 10.230,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom kako je to pobliže opisano u dispozitivu presude, dok su troškovi parničnog postupka sniženi sa iznosa od 7.934,50 KM na iznos od 2.792,90 KM.

3. Rješavajući o reviziji tuženog Vrhovni sud je donio Presudu broj 070-0-Rev-07- 000169 od 20. novembra 2007. godine, kojom je reviziju uvažio te preinačio presude Općinskog i Kantonalnog suda na način da je apelanta odbio sa tužbenim zahtjevom. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naglasio da su nižestepeni sudovi na nesporno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primjenili materijalno pravo, neosnovano odbijajući prigovor tuženog o nedostatku pasivne legitimacije. Tokom postupka nije bilo sporno da je apelant zaključio ugovor o zakupu autobusa radi prevoza radnika i učenika sa Općinom Žepče a ne sa tuženim, kao što je bilo nesporno i da su svi naredni aneksi navedenog ugovora bili zaključeni sa Općinom Žepče, kao i da je Općina Žepče temeljem relevantnih ugovornih odredaba trebala snositi troškove prevoza radnika i učenika. Prema tome, a imajući u vidu odredbe člana 148. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, Vrhovni sud je naglasio da zaključeni ugovor stvara prava i obaveze isključivo u odnosu na ugovorne strane koje su obligaciono-pravni obveznici, pa su stoga, prema članu 17. stav 1. citiranog zakona, kao učesnici obligacionog odnosa dužni da izvrše svoje ugovorom preuzete obaveze. Osim toga, Vrhovni sud je naglasio da na ocjenu ko je učesnik i obveznik konkretnog obligaciono-pravnog odnosa nisu od uticaja činjenice da je tuženi (ZE-DO kanton) prema podzakonskim aktima bio dužan da snosi troškove zbrinjavanja izbjeglica uključujući i učestvovanje u troškovima prevoza, kao i dogovor tuženog sa Općinom Žepče o načinu snošenja troškova prevoza za izbjeglice, obzirom da je predmetni ugovor sa apelantom zaključila Općina Žepče te je temeljem toga samo ona pasivno legitimisana u ovom sporu.

4. U apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) te na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelant ne osporava da je predmetni ugovor o prevozu radnika i učenika zaključio sa Općinom Žepče, ali smatra da je Vrhovni sud pogrešnom primjenom materijalnog prava zaključio da tuženi nije pasivno legitimisan u ovom sporu, kao i da je zanemario dokaze koji upućuju na ulogu tuženog u snošenju troškova prevoza za izbjeglice.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. Ustavni sud primjećuje da se navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava, obzirom da apelant osporava zaključak Vrhovnog suda da tuženi nije pasivno legitimisan u ovom slučaju. U vezi sa takvim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

8. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazoženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

9. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-53/08 („Povratnik“ d.j.l. Žepče) | Sudska praksa | Aktio