Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-123/08 (I. J.)
Odluka donesena 28. 04. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-123/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 04. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP 123/08, rješavajući apelaciju Ilije Jankovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ilije Jankovića podnesena protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-Gž-
07-000804 od 10. januara 2008. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci broj Mal-3003/04 od 7. decembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ilije Jankovića, podnesena protiv rješenja Okružnog suda Banja Luka broj 011-0-U-07-
001082 od 4. marta 2008. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Ilija Janković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, podnio je 14. januara 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-07-000804 od 10. januara 2008. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu. Osnovni sud) broj Mal-3003/04 od 7. decembra 2006. godine. Apelant je podnio apelaciju i protiv rješenja Okružnog suda broj 011-0-U-07-001082 od 4. marta 2008. godine. Apelant je dostavio dopunu apelacije 11. februara. 27. marta, 5. maja, 26. maja, 11. juna i 25. juna 2008. godine. Parnični postupak
2. Telekomunikacije Republike Srpske a.d. Banja Luka RJ Tranzitni Telekom Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužitelj) podnijele su tužbu Osnovnom sudu protiv apelanta radi isplate duga. U tužbi je tužitelj naveo da je sa apelantom zasnovao pretplatnički odnos o korištenju telefonske linije na području gdje apelant ima prebivalište. Tužitelj je predložio da Osnovni sud obaveže apelanta na isplatu duga na ime korištenja telefonske linije i to na ime glavnog duga po neplaćenim računima iznos od 160,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.
3. Osnovni sud je presudom broj Mal-3003/04 od 7. decembra 2006. godine obavezao apelanta da tužiocu isplati dug u iznosu od 261,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17. decembra 2004. godine do konačne isplate i troškove postupka u iznosu od 200,00 KM sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
4. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da je iz finansijske dokumentacije-izvoda otvorenih stavki na dan 16. novembra 2006. godine, utvrđeno da apelant po fakturama ukupno duguje iznos od 261,00 KM. Osnovni sud je također istakao da apelant tokom postupka nije predložio niti jedan dokaz u prilog svoje tvrdnje da je ulagao primjedbe i da sporni računi nisu u redu a što je prema odredbi člana 123. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 58/03. 85/03 i 74/05) bio dužan da uradi. Dužnost stranke, pojasnio je Osnovni sud, je da dokazuje svoja činjenična tvrđenja odnosno teret dokazivanja je na stranci koja na određenim činjenicama zasniva svoj zahtjev ali i na protivnoj stranci koja zahtjev osporava. Osnovni sud je zaključio da je apelant dužan da izvrši svoju obavezu plaćanja prema dospjelim a neisplaćenim računima pa je zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.
5. Rješenjem Osnovnog suda broj Mal-3003/04 od 8. decembra 2006. godine, ispravljena je presuda tog suda broj Mal-3003/04 od 7. decembra 2006. godine i to tako što u obrazloženju, prvi pasus, šesti red odozgo umjesto brojke 160,00 KM treba da stoji 261,00 KM.
6. Odlučujući o žalbi koju je apelant izjavio protiv prvostepene presude i rješenja o ispravci, Okružni sud je žalbu apelanta odbio i potvrdio presudu Osnovnog suda broj Mal-3003/04 od 7. decembra 2006. godine i rješenje Osnovnog suda broj Mal-3003/04 od 8. decembra 2006. godine.
7. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da tokom postupka apelant nije osporio da je sa tužiteljem zasnovao pretplatnički odnos o korištenju telefonske linije, odnosno telefonskog broja 464-
876 kao i činjenicu da je uredno primao ispostavljene račune za korištenje telefonskog broja čiju visinu je u toku postupka osporavao a što ničim nije dokazao. Kako apelant u toku prvostepenog postupka nije pružio valjane dokaze da je izvršio svoju obavezu plaćanja dospjelih računa, kao ni dokaze u pogledu osporene visine dugovanja iz neplaćenih računa, Okružni sud je zaključio da je odluka prvostepenog suda pravilna imajući u vidu odredbu člana 17. stav 1 Zakona o obligacionim odnosima («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 17/93, 3/96 i 39/03) prema kojoj su stranke u obligacionim odnosu dužne da izvrše svoju obavezu i odgovorne su za njeno ispunjenje. Okružni sud je istakao da su neosnovani žalbeni prigovori apelanta da je tužbeni zahtjev prekoračen jer je obavezan da plati dug od 261,00 KM a iz obrazloženja proizilazi da je tužitelj postavio tužbeni zahtjev na iznos od 160,00 KM. Naime, tužitelj je postavio zahtjev za isplatu glavnog duga u iznosu od 261,00 KM kakav tužbeni zahtjev je prvostepeni sud i usvojio a pričinjenu očiglednu grešku u pisanju broja u obrazloženju presude je i ispravio rješenjem broj Mal-3003/04 od 8. decembra 2006. godine.
Upravni spor
8. Apelant je 12. decembra 2007. godine, podnio tužbu Okružnom sudu protiv Fonda zdravstvenog osiguranja Republike Srpske radi pokretanja upravnog spora zbog povrede prava iz zdravstvenog osiguranja.
9. Okružni sud je rješenjem broj 011-0-U-07-001082 od 4. marta 2008. gone, tužbu odbacio kao neurednu. U obrazloženju rješenja Oružni sud je istakao da je dopisom od 25. decembra 2007. godine, koji je apelant primio 5. januara 2008. godine, pozvao apelanta da uredi tužbu tako što će navesti protiv kojeg akta podnosi tužbu, razlog pobijanja upravnog akta i u kom pravcu se predlaže njegovo poništenje. Okružni sud je ukazao na odredbu člana 18. Zakona o upravnim sporovima («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 109/05, u daljnjem tekstu ZUS) kojim je određeno da tužba mora sadržavati broj i datum upravnog akta protiv kojeg je tužba podnesena a odredbom člana 21. stav 1. navedenog zakona propisano je da ukoliko je tužba nepotpuna i nerazumljiva sud će pozvati tužitelja da u ostavljenom roku otkloni nedostatke tužbe uz ukazivanje na posljedice koje će nastati ako ne postupi po traženju suda. Obzirom da apelant u ostavljenom roku nije otklonio nedostatke tužbe iako je upozoren na posljedice propuštanja a kako se radi o takvim nedostatcima koji sprečavaju postupanje suda po istoj, Okružni sud je primjenom člana 21. stav 2. ZUS, tužbu odbacio kao neurednu.
10. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropske konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na slobodu misli savjesti i vjere iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije i pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropsku konvenciju. Apelant je naveo da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u postupku naplate duga za korištenje telefonske linije jer redovni sudovi nisu pravilno utvrdili činjenično stanje i pogrešno su primijenili materijalno pravo. Apelant je istakao da je zahtjev tužitelja za naplatu duga nije nastao kako se navodi iz odnosa pretplatnik-korisnik što je «filozofska i ustaljena fraza» već iz «bezobrazluka, lopovluka i krađe od strane davaoca usluga-lopova zvanog Telekominikacije RS». Apelant je istakao da on nije počinio dug već zaposlenici tužitelja koji su se priključili na njegovu kablovsku paricu a impulse registrovali na njegov telefon. Naveo je da mu je tužitelj telefonsku liniju 15. juna 2004. godine isključio na nezakonit načina koristeći svoj monopolski položaj. Apelant je nezadovoljan što je Okružni sud po tužbi kojom je pokrenuo upravni spor, tužbu odbacio kao neurednu smatrajući da je rok od osam dana za ispravku tužbe sramotan: Istakao je da je tužba podnesena protiv «hvalisanog ministra zdravlja Škrbića, Fonda zdravstvenog osiguranja RS i šefa privatne filijale Banja Luka» koji su mu ukinuli njegova prava.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 2. i 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. st. 1., 2. i 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu; Dopustivost prima facie
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
Pravo na pravično suđenje
13. Ustavni sud primjećuje da se apelant u parničnom postupku po tužbi tužitelja radi naplate duga, u suštini žali na povredu prava na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.
14. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).»
15. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi osporenim presudama udovoljili tužbenom zahtjevu tužitelja i obavezali apelanta da na ime duga, koji je nastao iz odnosa apelanta kao telefonskog pretplatnika i korisnika telefonske linije i tužitelja kao davaoca usluga, isplati tužitelju iznos od 261,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 17. decembra 2004. godine do konačne isplate i troškove postupka u iznosu od 200,00 KM. Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrže jasne i konzistentne razloge kako u pogledu činjeničnog utvrđenja, tako i u odnosu na primjenu materijalnog zakona. Stoga, imajući u vidu da se apelant isključivo žali na pogrešno utveđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
Ostali navodi
16. U vezi sa ostalim navodima koji se tiču prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, prava na slobodu misli savjesti i vjere iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije i prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da apelant nije ničim učinio vjerovatnim da su navedena prava osporenim odlukama na bilo koji način prekršena, pa je apelacija i u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana Neiscrpljivanje pravnih lijekova
17. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine, dostupne na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
18. U konkretnom slučaju, apelantova tužba kojom je pokrenuo upravni spor zbog, kako navodi, povrede prava iz zdravstvenog osiguranja, odbačena kao neuredna rješenjem Okružnog suda broj 011-0-U-07-001082 od 4. marta 2008. godine.
19. Ustavni sud zapaža da Okružni sud nije raspravljao o osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, s obzirom da je apelantova tužba odbačena kao neuredna, u smislu člana 21. stav 2 ZUS. Da bi se raspravljalo pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva apelanta iz apelacije, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao podnijetu urednu tužbu, po kojoj bi redovni sud mogao postupati, odnosno iscrpiti sve pravne lijekove. Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant podnošenjem tužbe Okružnom sudu nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno podnio tužbu, na temelju koje sud nije mogao meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
20. Imajući u vidu odredbu člana 16. st. 2. i 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović