Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-124/08 (lija Pavlović, D. V., Č. D., M. N., J. A. i M. S.)
Odluka donesena 28. 04. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-124/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 04. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP 124/08, rješavajući apelaciju Ilije Pavlovića i dr. na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ilije Pavlovića, Dušana Vice, Čede Danilovića, Milosava Ninkovića, Jakova Asanovića i Milivoja Stevića podnesena protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Gž-07-000 144 od 8. novembra 2007. godine i presude Osnovnog suda u Trebinju broj 095-0-P-06-000 069 od 22. februara 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ilija Pavlović, Dušan Vico, Čedo Danilović, Milosav Ninković, Jakov Asanović i Milivoje Stević (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Trebinja koje zastupaju Mihajlo Šipovac advokat iz Nevesinja i Predrag Ivanković advokat iz Trebinja, podnijeli su 14. januara 2010. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Gž-07-000 144 od 8. novembra 2007. godine i presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 095-0-P-06-000 069 od 22. februara 2007. godine. Apelanti su dostavili dopunu apelacije 16. januara 2008. godine.
2. Apelanti su 24. oktobra 2005. godine, pred Osnovnim sudom pokrenuli parnični postupak protiv AD «Neimarstvo» Trebinje (u daljnjem tekstu: tuženi), radi isplate potraživanja iz radnog odnosa. Osnovni sud je, odlučujući o tužbi i preciziranim tužbenim zahtjevom, donio presudu broj 095-0-P-06-000 069 od 22. februara 2007. godine, kojom je obavezao tuženog da apelantima isplati na ime neisplaćenih plaća iznose pobliže navedene u dispozitivu presude a apelantima Dušanu Vicu i Jakovu Asanoviću i iznose navedene u dispozitivu presude na ime otpremnine radi odlaska u penziju sve sa zakonskom zateznom kamatom. Sa dijelom tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa apelanti su odbijeni.
3. Tokom postupka pokazalo se nespornim da su apelanti radnici tuženog i da je apelant Dušan Vico penzionisan 30. novembra 2005. godine a Jakov Asanović 15. decembra 2005. godine do kada su radili kod tuženog. Obrazlažući presudu Osnovni sud je istakao da su apelanti potraživali primanja iz radnog odnosa za period od tri godine i to od 23. oktobra 2002. godine pa do podnošenja tužbe. Osnovni sud je naveo da su potraživanja apelanata za period od oktobra 2004. godine pa nadalje osnovana te je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke i dosudio apelantima za navedeni period neisplaćene plaće. Međutim, Osnovni sud je istakao da su neosnovana potraživanja apelanata koja se odnose na potraživanja koja su starija od jedne godine računajući unatrag od dana podnošenja tužbe pozivajući se na odredbu člana 105. Zakona o radu («Službeni glasnik RS», br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03 i 66/03).
4. Naime, Osnovni sud je ukazao da se u sporovima iz radnih odnosa, kakav je i predmetni spor ima primijeniti odredba člana 105. stav 2. Zakona o radu, odnosno da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio prava iz radnog odnosa može podnijeti tužbu za zaštitu svoga prava u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu (subjektivni rok) a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede(objektivni rok). Apelanti su za povredu svoga prava mogli saznati najkasnije do 10-og u mjesecu kada se isplaćuje plaća za prethodni mjesec, odnosno mogli su znati da li im je tuženi kao poslodavac isplatio plaću u punom iznosu ili u manjem iznosu od iznosa propisanim zakonom, ugovorom o radu i kolektivnim ugovorom. Kako je tužba podnesena 24. oktobra 2005. godine, Osnovni sud je zaključio da su apelanti prekludirani u svom pravu za isplatu neisplaćenih plaća i ostalih primanja za period do oktobra 2004. godine. Osnovni sud je na kraju istakao da je apelantima Dušanu Vici i Jakovu Asanoviću otpremnina određena i isplaćena u skladu sa Posebnim kolektivnim ugovorom za građevinarstvo i stambeno komunalnu djelatnost («Službeni glasnik RS», broj 2/98, u daljnjem tekstu: Posebni kolektivni ugovor) prema kojem je poslodavac obavezan da zaposlenim radnicima prilikom odlaska u penziju isplati otpremninu u visini trostruke plaće obračunate u skladu sa članom 50. do 59. navedenog kolektivnog ugovora. Apelantima Dušanu Vici i Jakovu Asanoviću radni odnos nije prestao otkazom ugovora o radu nego im je ugovor o radu prestao jer su stekli uslove za odlazak u starosnu penziju te se na njihov slučaj nije mogao primijeniti član 127. stav 2. Zakona o radu. Osnovni sud je pojasnio da se otpremnina obračunava u smislu člana 127 stav 2. Zakona o radu i pripada radnicima u situaciji kada se radnicima otkazuje ugovor o radu i to ako iz ekonomskih organizacionih i tehnoloških razloga prestaje potreba za radom tih radnika odnosno ako radnik ne izvršava obaveze iz ugovora o radu pa mu se otkaže ugovor o radu.
5. Odlučujući o žalbama koje su protiv prvostepene presude izjavili apelanti i tuženi Okružni sud je presudom broj 015-0-Gž-07-000 144 od 8. novembra 2007. godine, žalbe parničnih stranaka odbio kao neosnovane i presudu Osnovnog suda broj 095-0-P-06-000 069 od 22. februara 2007. godine, potvrdio. Navedenom presudom odbačena je «dopuna žalbe» apelanata kao neblagovremena.
6. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da je u odnosu na dio presude kojim je odbijen tužbeni zahtjev primjenom odredbi člana 105. Zakona o radu, prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo. Okružni sud je smatrao neosnovanim žalbeni navod apelanata da se nisu trebale primijeniti odredbe Zakona o radu jer se radi o šteti pa potraživanje zastarijeva prema odredbi člana
372. Zakona o obligacioniom odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85 i 57/89 i «Službeni glasnik RS», br. 17/93, 3/96, 39703 i 74/04, u daljnjem tekstu: ZOO), za tri godine od dospjelosti svakog pojedinačnog davanja. Okružni sud je naveo da je neisplaćivanje naknade iz radnog odnosa za radnika predstavlja vid materijalne štete, međutim na konkretan sporni odnos pravilno su primijenjene odredbe člana 105. Zakona o radu, koji se primjenjivao u vrijeme nastanka spornog odnosa. Okružni sud je istakao da plaću, kao pravo iz radnog odnosa radnik prima svakog mjeseca za ostvareni rad u prethodnom mjesecu a regres za korištenje godišnjeg odmora u godini u kojoj je taj odmor koristio a za svaku neisplaćenu plaću apelanti su mogli saznati početkom sljedećeg mjeseca. Pošto su apelanti prekludirani u pravu za ostvarenje sudske zaštite u odnosu na navedeni period, tužbu je trebalo odbaciti u odnosu na taj dio tužbenog zahtjeva ali pošto su posljedice odbijanja i odbacivanja tužbenog zahtjeva iste, Okružni sud je zaključio da nije od uticaja što je Osnovni sud u nedosuđujućem dijelu odbio, umjesto odbacio dio tužbeni zahtjev. U pogledu odbijanja dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadu za regres, Okružni sud je istakao da iz izvedenih dokaza proizilazi da apelanti nisu koristili godišnji odmor za period za koji nisu prekludirani u pravu za ostvarenje sudske zaštite pa im nije ni mogao biti dosuđen regres za godišnji odmor koji nisu koristili. Okružni sud je na kraju istakao da u potpunosti prihvata jasne i vrlo opširne razloge prvostepenog suda koji se odnose na isplatu otpremnine radi odlaska u penziju apelanata Dušana Vice i Jakova Asanovića te i u tom dijelu žalbu smatra neosnovanom.
7. Apelanti smatraju da im je presudom redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, povredu navedenih ustavnih prava apelanti vide u pogrešnoj primjeni materijalnog prava, konkretno Zakona o radu, ističući da se na novčano potraživanje iz radnog odnosa ne mogu primijeniti Zakon o radu i odredbe o prekluzivnim rokovima, već se trebaju primijeniti odredbe člana 372. ZOO jer je dug po osnovu plaće naknada štete gdje se traži isplata povremenih potraživanja koja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Apelanti smatraju da osporenim presudama nije utvrđen subjektivni moment saznanja za povredu prava već se zasniva na pretpostavci da su «mogli saznati početkom sljedećeg mjeseca». Apelanti su predložili da Ustavni sud usvoji apelacije poništi osporene presude i predmet vrati na ponovno suđenje.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je došlo do povede prava na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).»
11. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su apelanti postavili tužbeni zahtjev za isplatu neisplaćenih plaća za period od tri godine i to od 23. oktobra 2002. godine pa do podnošenja tužbe, za isplatu regresa za korištenje godišnjeg odmora a apelanti Dušan Vico i Jakov Asanović za isplatu otpremnina radi odlaska u penziju te da su redovni sudovi utvrdili da su u pitanju potraživanja nastala iz osnova rada i da se u konkretnom slučaju može jedino primijeniti Zakon o radu. Obrazloženo je da su, s obzirom na navedeno, redovni sudovi su rok za podnošenje tužbe mogli cijeniti isključivo prema odredbama tog zakona a ne prema odredbama ZOO. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi udovoljili tužbenom zahtjevu apelanata koji su se odnosili na isplatu neisplaćenih plaća za period od oktobra 2004. godine pa do podnošenja tužbe dok su odbijeni sa tužbenim zahtjevom u odnosu na potraživanja koja su starije od jedne godine računajući unatrag od dana podnošenja tužbe (24. oktobar 2005. godine) na osnovu člana 105. Zakona o radu. Također apelanti su odbijeni sa tužbenim zahtjevom koji se odnosio na isplatu regresa za korištenje godišnjeg odmora jer ga nisu ni koristili a apelantima Dušanu Vici i Jakovu Asanoviću otpremnina radi odlaska u penziju je dosuđena u skladu sa Posebnim kolektivnim ugovorom. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga, imajući u vidu da se apelanti isključivo žale na pogrešnu primjenu materijalnog prava kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović