Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-307/08 (TIP «Dekorativa» Prozor)
Odluka donesena 28. 04. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravo na prisustvo suđenju
- Naknada štete
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-307/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 04. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP 307/08, rješavajući apelaciju TIP «Dekorativa» d.d. Prozor, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija TIP “Dekorativa” d.d. Prozor podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000781 od 21. augusta 2008. godine, presude Kantonalnog suda Mostar broj Gž-1147/05 od 6. aprila 2006. godine i presude Općinskog suda Konjic broj P-5/98 od 3. juna 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. TIP «Dekorativa» Prozor (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Zlatko Milović advokat iz Prozora, podnio je 25. januara 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000781 od 21. augusta 2008. godine, presude Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1147/05 od 6. aprila 2006. godine i presude Općinskog suda Konjic (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-5/98 od 3. juna 2005. godine.
2. Apelant je podnio tužbu Općinskom sudu protiv Joze Zadrića (u daljnjem tekstu: tuženi) radi naknade štete koju je pretrpio uslijed smanjenja proizvodnje i uginuća ribe u ribogojilištu čiji je vlasnik i to za period od 25. januara 1996. godine do 22. septembra 2000 godine. Apelant je u tužbi naveo da, nakon što je tuženi izgradio ribnjak u neposrednoj blizini njegovog ribnjaka, posluje sa gubitkom jer iz bazena tuženog otpadne materije prelaze u njegov bazen, čime dolazi do onečišćenja vode i smanjenja količine kisika a što pogoduje bakterijama koje su uzrok obolijevanja riba i njihovom uginuću.
3. Općinski sud je presudom broj P-5/98 od 3. juna 2005. godine, odbio u cijelosti tužbeni zahtjev apelanta kojim je predložio da se tuženi obaveže da na ime pričinjene štete isplati iznos od 1.558,929,00 KM za period od 25. januara 1996. godine do 22. septembra 2000 godine sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Apelant je obavezan da tuženom nadoknadi troškove postupka u iznosu od 4.150,00 KM u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja.
4. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da je u dokaznom postupku saslušao parnične stranke i veći broj svjedoka te izvršio uvid u priloženu dokumentaciju i proveo vještačenje po vještaku dr. Adnanu Jažiću. Naime kako se stranke nisu mogle saglasiti u pogledu ličnosti vještaka u smislu člana 148. stav 3 Zakona o parničnom postupku («Službene novine F BiH» broj 53/03, 73/05 i 16/06, u daljnjem tekstu: ZPP), Općinski sud je donio rješenje da se vještačenje provede po Institutu za ribarstvo i biologiju pri Veterinarskom fakultetu Sarajevo a na okolnosti osnova i visine štete nastale za period od 25. januara 1996. godine do 22. septembra 2000 godine. Iz nalaza i mišljenja vještaka dr. Adnana Jažića koji je šef Centra za ribarstvo Instituta za naučno tehnološku saradnju Veterinarskog fakulteta u Sarajevu proizilazi da vještak na temelju raspoložive dokumentacije, koju čine dva zapisnika o inspekcijskom pregledu ribnjaka od 8. i 12. jula 1997. godine, te kompletnog spisa nije bio u mogućnosti da utvrdi osnov i visinu nastale štete.
5. Naime, istakao je dalje Općinski sud, vještak je utvrdio da je do uginuća ribe u jednom bazenu u mrjestilištu i u bazenima ribogojilišta apelanta, moglo doći zbog izvođenja građevinskih radova na ribnjaku tuženog 8. jula 1997. godine te da postoji rizik od prenosa uzročnika opasnih zaraznih bolesti iz jednog ribogojilišta u drugo a što može dovesti do oboljenja ili uginuća riba. Međutim, kako vještaku nisu stavljeni na raspolaganje drugi podaci na osnovu kojih bi mogao utvrditi nastalu štetu, kao što su podatci o vrsti, broju, težini i starosnoj dobi uginule ribe, zvaničan stručni nalaz u pogledu uzroka uginuća ribe a na osnovu izvršenih analiza (fizikalno-hemijski rezultati analize vode, posebno kisika na ulazu i izlazu objekta tuženog, ulazu i izlazu ribogojilišta apelanta i rijeci Krupić sa koje se oba ribogojilišta snabdijevaju vodom) to štetu nije bilo moguće utvrditi. Općinski sud je dalje istakao da je punomoćniku apelanta na pripremnom ročištu naloženo da dostavi svu potrebnu dokumentaciju na osnovu koje će vještak sačiniti nalaz na okolnost uzroka i visine štete, međutim punomoćnik apelanta nije postupio po nalogu suda ističući da ta dokumentacija predstavlja poslovnu tajnu. Vještak, da bi uradio nalaz morao je imati potrebnu dokumentaciju, pogotovo što je od nastanka štete do održavanja ročišta prošlo više od šest godina a radi se o šteti koja se nakon proteka vremena na licu mjesta ne može utvrditi. Obzirom da apelant nije dostavio sudu dokaze u smislu čl. 7. i 123. ZPP, Općinski sud je tužbeni zahtjev odbio, kao neosnovan. Općinski sud je također naveo da je odbio prijedlog apelanta da se provede uviđaj na licu mjesta po vještaku ribarstvene struke jer se radi o šteti nastaloj u periodu od 1996. godine do 31. decembra 2000 godine i to šteti koja je nastala po navodima apelanta zamućenjem vode koja je prouzrokovala uginuće ribe.
6. Odlučujući o žalbama koje su protiv presude Općinskog broj P-5/98 od 3. juna 2005. godine, izjavili apelant i tuženi, Kantonalni sud je presudom broj Gž-1147/05 od 6. aprila 2006. godine, žalbu apelanta odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu u stavu I izreke potvrdio. Žalba tuženog je djelomično uvažena, pobijana presuda u stavu II izreke (troškovi postupka) preinačena tako da se umjesto iznosa od 4.150,00 KM tuženom dosuđuje iznos od 62.282,00 KM a preostali dio zahtjeva za isplatu troškova postupka u iznosu od 32.342,00 KM odbija se kao neosnovan.
7. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da neosnovano žalba apelanta osporava stručnost i objektivnost nalaza vještaka obzirom da je isti kompetentan za vještačenje u ovom slučaju. Naime, naveo je Kantonalni sud, radi se o vještaku koji je po struci doktor veterinarske medicine i obavlja funkciju šefa Centra za ribarstvo te je bio i ranije prisutan na oba ribogojilišta sa ovlaštenim veterinarskim inspektorom i to u 2004. godini a u vezi uzimanja uzoraka na bolesti riba i da je upoznat sa položajem ribogojilišta, dotokom vode i drugim karakteristikama. Kantonalni sud je dalje naveo da je suština spora u ovom slučaju u tome da apelant smatra da su ribnjaci tuženog izgrađeni na mjestu gdje to nije trebalo dozvoliti a s obzirom na položaj i blizinu njegovih bazena a što je stvar posebnog upravnog postupka u kojem je tuženom izdato odobrenje za izgradnju ribnjaka te odobrenje za vršenje privrednog ribarstva. U tim postupcima, pojasnio je Kantonalni sud, investitor je u skladu sa Zakonom o slatkovodnom ribarstvu bio dužan da obezbjedi stručnu, naučnu podlogu istraživačke organizacije iz oblasti ribarstvene biologije a što bi apelant eventualno mogao i tražiti u posebnom postupku radi eventualne zabrane rada ribnjaka tuženog, koji su izgrađeni kasnije u odnosu na njegove. Pravilan je zaključak prvostepenog suda da apelant u ovom postupku nije uspio dokazati da je, uslijed položaja ribnjaka tuženog pretrpio štetu u vidu bolesti i uginuća ribe za period od četiri godine te posebno visinu eventualne štete a obzirom na količinu, vrstu i starosnu dob oboljele ili uginule ribe. Na kraju Kantonalni sud je istakao da prvostepeni sud nije počinio povredu postupka koje se odnose na vještačenje i određivanje uviđaja na licu mjesta koji nije bio potreban.
8. Odlučujući o reviziji koju je protiv drugostepene presude izjavio apelant, Vrhovni sud je presudom broj 070-0-Rev-06-000781 od 21. augusta 2007. godine, reviziju odbio.
9. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da iz utvrđenja nižestepenih presuda proizilazi da apelant od tuženog potražuje naknadu štete koju je pretrpio uslijed smanjena proizvodnje i uginuća ribe u ribogojilištu u periodu od 25. januara 1996. godine do 22. septembra 2000 godine. Tuženi je posjedovao odobrenje za izgradnju ribnjaka i odobrenje za obavljanje privrednog ribarstva te Vrhovni sud smatra pravilnim stav nižestepenih sudova kada konstatuju da je apelant mogao, ako smatra da trpi štetu zbog izgradnje ribnjaka tuženog, pokrenuti posebni upravni postupak (član 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o slatkovodnom ribarstvu) i eventualno ishoditi zabranu rada ribnjaka tuženog. U odnosu na prigovor apelanta da mu drugostepeni sud nije omogućio da usmeno izloži žalbu, Vrhovni sud je istakao da apelant zanemaruje odredbu člana 217. ZPP prema kojem drugostepeni sud zakazuje raspravu po žalbi samo kada to ocjeni za potrebnim što u konkretnom slučaju nije smatrao.
10. Vrhovni sud je dalje istakao da su neosnovani navodi apelanta da je onemogućen da dokaže osnov i visinu tužbenog zahtjeva jer je prvostepeni sud za vještaka odredio nestručno lice čiji je nalaz nejasan i nepotpun. Naime Vrhovni sud je istakao da se stranke nisu mogle dogovoriti u pogledu ličnosti vještaka te je vještačenje povjereno Institutu za ribolovnu biologiju pri Veterinarskom fakultetu u Sarajevu koji je odredio za vještaka šefa Centra za ribarstvo Instituta za naučno-tehničku saradnju Veterinarskog fakulteta Sarajevo, cijeneći osim njegove stručnosti i činjenicu da je već ranije obišao oba ribogojilišta u pratnji veterinarskog inspektora. Kako vještak na osnovu podataka koji su mu stavljeni na raspolaganje nije mogao utvrditi visinu nastale štete to ne upućuje na zaključak da je isti nestručan. Obzirom da apelant ni na osnovu drugih predloženih i provedenih dokaza nije uspio dokazati kako osnov tako ni visinu štete, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno odbili apelanta sa tužbenim zahtjevom primjenom odredbe člana 123. ZPP.
11. Apelant smatra da je u postupku pred redovnim sudovima došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je naveo da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer redovni sudovi nisu pravilno utvrdili činjenično stanje obzirom da je u postupku sud odredio da vještači osoba koja nije kvalifikovana. Apelant je istakao da je sud odredio da u postupku vještači veterinar a ne biolog ili nutricionista te ga je na taj način onemogućio da dokaže osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Apelant je dalje istakao da je prigovarao stručnosti vještaka koji nije znao izračunati visinu štete i koji nije uzeo u obzir sve parametre koji su potrebni za izradu stručnog nalaza a smatra poražavajućim da sud ne zna koji vještak je za koju radnju osposobljen. Također smatra da Vrhovni sud u obrazloženju presude ničim ne obrazlaže zbog čega se nalaz vještaka može prihvatiti kao jasan i objektivan. Apelant je istakao da je u žalbi izjavljenoj protiv prvostepene presude tražio da uzme učešće u radu vijeća drugostepenog suda radi usmenog obrazloženja žalbe te smatra da je nepozivanjem na sjednicu vijeća također povrijeđeno pravo na pravičan postupak.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).»
15. U konkretnom slučaju redovni sudovi su na temelju utvrđenih relevantnih činjenica u postupku, donijeli zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva apelanta, obzirom da apelant nije uspio dokazati kako osnov (da je zbog položaja ribnjaka tuženog pretrpio štetu koja se ogleda u uginuću ribe), tako ni visinu štete koja se procjenjuje na osnovu količine, vrste i starosti dobi oboljele ili uginule ribe. Ustavni sud zapaža da je postupak u ovoj parničnoj stvari vođen po novom ZPP koji u članu 123. stav 1. propisuje svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Prema navedenoj zakonskoj odredbi apelant je bio u obavezi da prikuplja činjeničnu građu za donošenje odluke suda. Raspravno načelo propisano navedenim članom podrazumijeva «koliko činjenica toliko i prava», a samim tim oslobađa sud obaveze da po službenoj dužnosti prikuplja dokaze i potpuno i istinito utvrđuje sporne činjenice. Također, Ustavni sud ispitujući navode apelanta da je u postupku sud odredio da vještači osoba koja nije kvalifikovana te ga je na taj način onemogućio da dokaže osnov i visinu tužbenog zahtjeva, zapaža da stranke u postupku nisu postigle sporazum u pogledu ličnosti vještaka te je odluku o tome donio sud u smislu člana 148. stav 3. ZPP. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je vještačenje povjerio Institutu za ribolovnu biologiju pri Veterinarskom fakultetu u Sarajevu koji je za vještaka odredio šefa centra za ribarstvo Instituta za naučno-tehničku saradnju Veterinarskog fakulteta u Sarajevu, cijeneći osim njegove stručnosti i činjenicu da je već ranije bio prisutan u oba ribogojilišta sa ovlaštenim veterinarskim inspektorom a u vezi uzimanja uzoraka na bolesti riba te da je upoznat sa položajem ribogojilišta, dotokom vode i drugim karakteristikama. Žalbene i revizione navode apelanta koji se odnose na stručnost vještaka Kantonalni i Vrhovni sud su smatrali neosnovanim, navodeći da apelant nije dostavio sudu dokumentaciju potrebnu za vještačenje jer ta dokumentacija predstavlja poslovnu tajnu pa vještak na osnovu podataka koji su mu stavljeni na raspolaganje nije mogao utvrditi osnov i visinu nastale štete a to ne upućuje na zaključak da je isti nestručan. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u konkretnom slučaju dali jasne i precizne razloge svojih stavova u obrazloženju pobijanih odluka, da su dali logično i uvjerljivo obrazloženje za primjenu relevantnog prava koje ni u jednom dijelu nije proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi i da je zadovoljavajuće sa aspekta člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
16. Nadalje, u odnosu na navode apelanta da je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz razloga što ga drugostepeni sud nije pozvao na sjednicu vijeća radi usmenog obrazloženja i pojašnjavanja žalbe, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije garantira svakome pravo na javnu raspravu prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, svako ima pravo na javnu raspravu pred tribunalom koji razmatra konkretan predmet osim ukoliko postoje izuzetne okolnosti zbog kojih je neko lišen takve rasprave (vidi, između ostalih, Evropski sud za ljudska prava, Fredin protiv Švedske, presuda od 23. februara 1994. godine, serija A broj 283-A, str. 10-11, st. 21-22). Ustavni sud također naglašava da je prema praksi Evropskog suda u parničnom postupku ročište po žalbi nepotrebno ako su u prvom stepenu zadovoljeni zahtjevi javnog saslušanja, a odlučivanje se odnosi na dopuštenost žalbe ili isključivo na pravna pitanja (vidi Evropski sud za ljudska prava, Helmers protiv Švedske, presuda od 20. oktobra 1991. godine, serija A-212-A). Prema članu 217. stav 1. ZPP drugostepeni sud odlučuje o žalbi na sjednici vijeća bez rasprava ili na osnovu održane rasprave a prema stavu 2. navedenog člana drugostepeni sud će zakazati raspravu kada ocjeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom. Ustavni sud primjećuje da je apelant nezadovoljan što nije pozvan na sjednicu vijeća da usmeno obrazloži žalbu, međutim u konkretnom slučaju zadovoljeno je pravo apelanta na javnu raspravu «pred tribunalom koji razmatra konkretan predmet» obzirom da je apelant u postupku pred prvostepenim sudom imao pravo na javnu raspravu pred sudom, kojom prilikom je sud utvrđivao relevantne činjenice, između ostalog, provođenje dokaza koje je apelant predložio. Drugostepeni sud nije bio u obavezi da zakaže raspravu, jer je ocijenio da to nije potrebno, s obzirom da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i izveo sve dokaze te je odluku donio na sjednici vijeća bez prisustva stranaka odlučujući samo o pravnim pitanjima. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da su očigledno neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje i u ovom kontekstu.
17. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović