Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-47/08 (S. K.)
Odluka donesena 28. 04. 2010.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Radni spor
- Pravo na rad
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 126
- Zakon o radu · čl. 21
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o radu
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Zakon o radu
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima · čl. 26
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-47/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 04. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP 47/08, rješavajući apelaciju Seada Kanlića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Seada Kanlića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-001446 od 25. septembra 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Goraždu broj 005-0-Gž-06-000 150 od 28. septembra 2006. godine i presude Općinskog suda u Goraždu broj P-595/05 od 29. juna 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sead Kanlić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Goražda, podnio je 7. januara 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-
001446 od 25. septembra 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 005-0-Gž-06-000 150 od 28. septembra 2006. godine i presude Općinskog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-595705 od 29. juna 2006. godine.
2. Apelant je tužbom koju je podnio Općinskom sudu protiv Interex d.o.o Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) predložio da se utvrdi da je zasnovao (po sili zakona) radni odnos sa tuženim dana 6. decembra 2004. godine i da se utvrdi da tuženi nije otkazao (na zakonom propisan način) ugovor o radu pa da mu prema tome radni odnos još traje. Apelant je također predložio da Općinski sud obaveže tuženog da izvrši isplatu plate poćev od 6. decembra 2004. godine u iznosu od 7.500,00 KM i da mu na ime pretrpljenog duševnog bola isplati iznos od 50.000,00 KM uz naknadu troškova postupka.
3. Općinski sud je presudom broj P-595705 od 29. juna 2006. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 005-0-Gž-06-000 150 od 28. septembra 2006. godine, u cijelosti odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan. Apelant je obavezan da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.065,00 KM.
4. Općinski sud je u toku postupka utvrdio da je tuženi raspisao oglas-konkurs za popunu radnih mjesta u svojoj organizacionoj jedinici u Goraždu i da se apelant prijavio na konkurs. Općinski sud je također utvrdio da je apelant od strane ovlaštenih lica tuženog obaviješten da je prošao prvi krug provjera–eliminacije i da je pozvan na intervju u prostorije tuženog u Goraždu. Nakon toga, istakao je Općinski sud u obrazloženju presude, od strane ovlaštenih osoba tuženog apelant je obaviješten da je izabran u uži krug prijavljenih kandidata sa kojima tuženi ima namjeru obaviti testiranje-obuku a nakon toga odlučiti o tome s kim od prijavljenih kandidata će zaključiti ugovor o radu. Apelant je upućen u objekt tuženog u Sarajevu na obuku-testiranje gdje je proveo oko dvije sedmice a za to vrijeme tuženi mu je kao i ostalim kandidatima isplaćivao određene iznose novca na ime toplog obroka. Istekom obuke, naveo je dalje Općinski sud, odgovorno lice tuženog pozvalo je apelanta i saopštilo mu da sa njim neće biti zaključen ugovor o radu.
5. Općinski sud je istakao da je među strankama nesporno da tuženi sa apelantom nije zaključio pismeni ugovor o radu. Općinski sud se pozvao na član 21. Zakona o radu («Službene novine Federacije BiH» br. 43/99, 32/00 i 29/03), kojim je propisano da ako poslodavac ne zaključi Ugovor o radu sa zaposlenikom u pismenoj formi dužan je uposleniku uručiti pismenu izjavu koja sadrži podatke iz člana 21. stav 2. Zakona o radu. Ovu pismenu izjavu, poslodavac je dužan uručiti uposleniku u roku od jednog mjeseca od dana kada uposlenik počne raditi kad poslodavca kada se radi o Ugovoru o radu na neodređeno vrijeme, a najkasnije na dan kada uposlenik otpočne raditi kod poslodavca kada se radi o Ugovoru o radu na određeno vrijeme. Općinski sud je naveo da je među strankama također nesporno da tuženi nije nikada apelantu uručio pismenu izjavu u smislu navedene zakonske odredbe. Shodno odredbama člana 2. Zakona o radu, istakao je dalje Općinski sud, radni odnos je ugovorni odnos između poslodavca i zaposlenika koji se prema odredbi člana 21. Zakona o radu zasniva zaključivanjem ugovora o radu, čija forma mora biti pismena ili usmena. Ugovor o radu ima se smatrati zaključenim u momentu postizanja saglasnosti ugovornih strana o bitnim elementima ugovora, shodno odredbama člana 26. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94, te «Službene novine Federacije BiH» broj 29/03, u daljnjem tekstu: ZOO). Kako je u toku postupka na temelju provedenih dokaza i nespornih činjenica utvrđeno da tuženi kao poslodavac, sa apelantom koji je aplicirao na konkurs tuženog za prijem u radni odnos na više oglasnih pozicija, nije zaključio ugovor o radu niti mu je uručio pismenu izjavu sa sadržinom elemenata ugovora o radu, Općinski sud je zaključio da se ne može smatrati da je došlo do zaključenja ugovora o radu, odnosno uspostavljanja radno pravnog statusa te je u tom dijelu tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan. Obzirom na navedeni zaključak Općinski sud je odbio i tužbeni zahtjev apelanta za utvrđenje trajanja radnog odnosa zbog nepostojanja zakonitog otkaza i za isplatu plaća u iznosu od 7.5000,00 KM, kao neosnovan. Općinski sud je istakao da u toku postupka nije utvrđeno na osnovu provedenih dokaza i nespornih činjenica postojanje relevantnih činjenica duševnih bolova na strani apelanta shodno odredbama člana 200. ZOO te je i u ovom dijelu tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan primjenom pravila o teretu dokazivanja iz člana 126. Zakona o parničnom postupku. («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03 i 19/06). Na kraju Općinski sud je naveo da je u toku postupka cijenio i dokaze čiju sadržinu nije izlagao, cijeneći da pri utvrđenom stanju iste činjenice nisu relevantne za odluku o postavljenom tužbenom zahtjevu.
6. U obrazloženu presude Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo tj. odredbe Zakona o radu i pri tome nije počinio povredu parničnog postupka. Naime, Kantonalni sud je pojasnio da okolnost na koje ukazuje apelant u žalbi (nedostatci odgovora na tužbu) mogli bi samo biti od koristi za njega jer bi on u toj situaciji, da je to predlagao, mogao izdejstvovati donošenje presude zbog propuštanja, a što apelant u toku postupka nije tražio. Također, Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud dao dovoljno razloga zašto tužbeni zahtjev nije osnovan uz navođenje odredbi materijalnog prava. U odnosu na žalbene navode vezane za troškove postupka Kantonalni sud je istakao da su isti neosnovani jer je prvostepeni sud pravilno obračunao troškove u skladu sa tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata a navodi da je slabog imovnog stanja mogu biti relevantni za eventualno oslobađanje apelanta od plaćanja troškova sudu a ne suprotnoj strancituženom.
7. Odlučujući o reviziji koju je protiv drugostepene presude izjavio apelant Vrhovni sud je presudom broj 070-0-Rev-06-001446 od 25. septembra 2007. godine, reviziju odbio.
8. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi pravilnom primjenom odredbi čl. 2. i 21. Zakona o radu odbili zahtjev apelanta jer su utvrdili da nije zaključio ugovor o radu sa tuženim niti mu je tuženi-poslodavac uručio pismenu izjavu koja sadrži podatke iz čl. 21. stav 2. Zakona o radu pa mu ne pripadaju prava tražena postavljenim tužbenim zahtjevom.
9. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelant smatra da je tuženi u odgovoru na tužbu trebao navesti i razloge iz kojih se tužba osporava, činjenice na kojima zasniva svoje navode te dokaze kojima utvrđuje te činjenice a sud je bio u obavezi da pozove tuženog da ispravi podnesak. Apelant je također nezadovoljan ocjenom dokaza od strane sudova te odbijanjem prvostepenog suda da se kao dokaz izvrši uvid u ispravu izdatu od uprave policije Goražde iz koje se vidi da je tuženi tražio prekršajne podatke o apelantu. Apelant je nezadovoljan jer je odbijen sa zahtjevom za naknadu nematerijalne štete na ime duševnog bola zbog gubitka posla smatrajući da se radi o općepoznatoj činjenici koja se nije trebala dokazivati. Apelant se također žali da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Apelant je istakao da je po struci prodavač sa završenom srednjom trgovačkom školom i da je prilikom zaposlenja poslodavac trebao o tome voditi računa a ne zapošljavati uposlenike drugih kvalifikacija i zanimanja.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).»
13. Imajući u vidu navedene stavove Ustavni sud zapaža da je Općinski sud kao sud prve instance krećući se u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva zauzeo stav da je neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je predložio da se utvrdi da je kod tuženog zasnovao radni odnos, da mu tuženi nije otkazao ugovor o radu i da se tuženi obaveže da mu na ime plate isplati iznos od 7.500,00 KM a na ime materijalne štete iznos od 50.000,00 KM. Ovako stanovište zauzeli su sudovi na sljedeće dvije instance dajući u osporenim presudama odgovore na sve žalbene i revizione navode apelanta. Naime redovni sudovi su utvrdili da apelant nije zaključio ugovor o radu sa tuženim niti mu je tuženi-poslodavac uručio pismenu izjavu koja sadrži podatke iz čl. 21. stav 2. Zakona o radu, pa mu ne pripadaju prava tražena postavljenim tužbenim zahtjevom. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u konkretnom slučaju dali jasne i precizne razloge svojih stavova u obrazloženju pobijanih presuda, te da su dali logično i uvjerljivo obrazloženje za primjenu relevantnog prava koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi.
14. U odnosu na navode apelanta koji se odnose na ocjenu dokaza, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH», broj 44/05). Ustavni sud ukazuje da je redovni sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene, izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 8. Zakona o parničnom postupku. Pri tome, prema članu 123. Zakona o parničnom postupku, svaka stranka je dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev a sud i drugi organi nisu vezani, ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice slobodno. Ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.
15. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju takva analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da je prvostepeni sud u svojoj presudi, što su potvrdili sudovi na sljedeće dvije instance, u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o dokazanosti da je tužbeni zahtjev apelanta neosnovan. U odnosu na nezadovoljstvo apelanta jer je prvostepeni sud odbio da se kao dokaz izvrši uvid u ispravu izdatu od uprave policije Goražde iz koje se vidi da je tuženi tražio prekršajne podatke o apelantu, Ustavni sud zapaža da je uvidom u osporene presude i dokumentaciju koja se nalazi u spisu utvrdio upravo suprotno. Naime Općinski sud je u toku postupka izvršio uvid u podnesak Policijske uprave Goražde broj 07-02-10277 od 24. decembra 2004. godine te je analizirajući sve provedene dokaze, logično i uvjerljivo obrazložio zbog čega je određene dokaze prihvatio a druge ne i zbog čega je zaključio da je tužbeni zahtjev neosnovan. Prvostepeni sud je omogućio apelantu jednako kao i tuženom, da izvede sve dokaze, ocijenio ih po principu slobodne ocjene dokaza, a Ustavni sud ne nalazi u takvoj ocjeni elemente proizvoljnosti. Ustavni sud naglašava da nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koje se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
16. U pogledu navoda apelanta da je diskriminiran u uživanju prava na rad Ustavni sud podsjeća da je u brojnim odlukama obrazložio da se svako različito postupanje smatra diskriminacijskim, ukoliko nema razumno i objektivno opravdanje, odnosno ukoliko ne slijedi zakoniti cilj ili ako nema razumnog odnosa proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići (vidi Ustavni sud, odluka broj U-116/03 od 15. juna 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine, broj 40/04).
17. U konkretnom slučaju, međutim, apelant u pogledu prava na nediskriminaciju u vezi sa pravom na rad iz Međunarodnog ugovora o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kom osnovu, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona nije očigledna. Stoga Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju, te da su njegovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi sa pravom na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović