Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-82/08 (H. M.)

Odluka donesena 28. 04. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-82/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 04. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP 82/08, rješavajući apelaciju Harisa Mezetovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Harisa Mezetovića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Kž-07-

000 214 od 24. oktobra 2007. godine i presude Općinskog suda u Zavidovićima broj 042-0-K-06-000 109 od 4. decembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Haris Mezetović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Maglaja, kojeg zastupa Bakir Ljubović advokat iz Zenice, podnio je 7. januara 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Kž-07-000 214 od 24. oktobra 2007. godine i presude Općinskog suda u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 042-0-K-06-000 109 od 4. decembra 2006. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 042-0-K-06-000 109 od 4. decembra 2006. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 004-0-Kž-07-000 214 od 24. oktobra 2007. godine, apelant je oglašen krivim zato što je, 5. marta 2006. godine oko 22,00 sata, zajedno i po prethodnom dogovoru sa N.N. licem, s ciljem pribavljanja protivpravne imovinske koristi, nasilno oduzeli i prisvojili motorno vozilo marke «Mercedes» vlasništvo Drage Budimira koje je bilo parkirano u dvorištu ispred porodične kuće, na način da su pomoću pogodnog ključa nasilno otvorili bravu na prednjim lijevim vratima, zatim ušli u unutrašnjost vozila, stavili ga u pogon i odvezli se do mjesta Ponijevo gdje su vozilo sakrili i ostavili pored lokalnog puta u blizini regionalnog puta Perkovići-

Novi Šeher oštetivši time vlasnika za iznos od 5. 095,88 KM. Opisanom radnjom, apelant je počinio krivično djelo teške krađe iz člana 287. stav 1. tačka a) u vezi sa članom 31. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04 i 18/05, u daljnjem tekstu: KZ FBiH). Općinski sud je osudio apelanta na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci a na osnovu člana 212. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» br. 35/03; 37/03, 56/03. 78/04, 28/05, 55/06, 53/07 i 9/09, u daljnjem tekstu: ZKP) oštećeni Drago Budimir je sa imovinsko pravnim zahtjevom upućen na parnicu.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku dokaznog postupka saslušao svjedoke, izvršio uvid u službene zabilješke, zapisnike o pretresu stana i prostorija, dopis carinske ispostave Zenica te u fotodokumentaciju lica mjesta. Općinski sud je istakao da u toku postupka nije bilo sporno da je 5. marta 2006. godine oko 22,00 sata u Novom Šeheru, Opština Maglaj otuđeno motorno vozilo marke «Mercedes» vlasništvo Drage Budimira koje je bilo parkirano u dvorištu ispred porodične kuće te da je nakon otuđenja bilo sakriveno i ostavljeno na lokalnom putu u Ponijevu. Ovu nespornu činjenicu potvrdio je svjedok-oštećeni koji je u svom iskazu naveo da je vidio vozilo na cesti pored kuće, da je vidio suvozača ali kada je pokušao da otvori vrata, vozilo se naglo udaljilo. Također je Općinski sud istakao da je nesporno utvrđeno da je apelant sutradan sa fiksnog telefona zvao oštećenog i tražio 1.500,00 KM, da bi ponovo sa mobilnog telefona zvao i tražio 2.000,00 KM na šta je oštećeni pristao uz dogovor da se vozilo doveze u Žepće.

4. Općinski sud je istakao da sve utvrđene činjenice upućuju na zaključak da je apelant počinio navedeno krivično djelo sa N.N. licem, da je sakrio «Mercedes» koji se zaglavio u blatu pored sporednog puta u mjestu Ponijevo, pokrio ga granama na koje je napadao snijeg te zbog svoje bijele boje i boje snijega vozilo je bilo teško uočiti sa sporednog puta. Na točkovima se nalazila velika količina blata a bila je oštećena brava i vrata. Općinski sud je dalje istakao da je apelant pokušao preko određenih lica da sazna broj telefona oštećenog radi iznuđivanja. Iz službene zabilješke od 6. marta 2006. godine, Općinski sud je utvrdio da je obavljen informativni razgovor sa očevidcem događaja K.S. koja je u kritično vrijeme prolazila pored kuće oštećenog i koja je vidjela da iz dvorišta kuće oštećenog dva nepoznata muškarca guraju vozilo marke «Mercedes» koje nije bilo upaljeno te kada su ga izgurali na cestu, upalili su motor i udaljili se. Također je sud utvrdio da je svjedok A.K. u svom iskazu naveo da ga je kritične večeri apelant zvao na njegov mobilni telefon i da je tražio da dođe po njega jer je sletio sa ceste pa kada je otišao po njega apelant je bio prljav, mokar cipele su mu bile blatnjave a za vrijeme vožnje je pitao ima li policije te mu govorio da šuti, da nikome ne smije ništa reći i da nije «pljačka nego nešto bolje». Navedeni svjedok je istakao da ga je apelant, nakon što su se rastali, ponovo zvao opominjući ga da ne smije nikome ništa reći. Svjedok M.B. je u svom iskazu naveo da je nakon što mu je svjedok A,K, ispričao da je apelant vjerovatno nešto ukrao poslao poruku apelantu upitavši ga da li je ukrao «Mercedes» na šta mu je apelant odgovorio «gdje ćeš me to pitati preko telefona». Općinski sud je istakao da je poklonio vjeru saslušanim svjedocima jer se njihovi izkazi u bitnim činjenicama podudaraju, uvjerljivi su i potkrepljeni dokazima kao što su zapisnik o uviđaju, službene zabilješke i fotodokumentacija. Na kraju sud je istakao da je apelanta osudio na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci smatrajući da će se ovom kaznom postići svrha kažnjavanja, da neće više činiti krivična djela a kao olakšavajuću okolnost cijenio je da je nezaposlen i da ranije nije bio osuđivan.

5. Obrazlažući presudu Kantonalni sud je istakao da iz dokazne građe provedene pred prvostepenim sudom proizilazi zaključak da je umišljaj apelanta bio usmjeren u pravcu izvršenja krivičnog djela teške krađe iz člana 278. stav 1. tačka a KZ FBiH. U odnosu na žalbeni prigovor da je prvostepeni sud počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka jer je odluku zasnovao na iskazu svjedoka N.M. inspektora PU Maglaj, Kantonalni sud je naveo da se prvostepena presuda ne temelji na iskazu svjedoka N.M. već na drugim dokazima a prvenstveno na iskazima svjedoka A.K. i M.B. te samog oštećenog kao i na osnovu provedenih materijalnih dokaza a čiji je kvalitet ocijeni prvostepeni sud. Kantonalni sud je na kraju istakao da bez obzira što nitko direktno nije vidio apelanta prilikom krađe vozila, pravilnom analizom iskaza svjedoka A.K, M.B. te oštećenog kao i materijalne građe izveden je zaključak da je apelant sa N.N osobom počinio predmetno krivično djelo 5. marta 2006. godine te je slijedom toga neprihvatljiv stav apelanta da je prvostepeni sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje.

6. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je naveo da sudovi nisu pravilno utvrdili činjenično stanje, jer su svoje zaključke izveli na osnovu posrednih dokaza a izvedeni dokazi (iskazi svjedoka) su suprotni sami sebi i kao takvi krajnje nesigurni i nepodobni da bi se na njima temeljila sudska odluka, odnosno dokazi nisu cijenjeni savjesno i brižljivo. Apelant smatra da su redovni sudovi svoju odluku zasnovali na iskazu N.M. inspektora PU Maglaj a koji dokaz je nezakonit jer je na glavnom pretresu, na iste okolnosti načina prisluškivanja razgovora apelanta i svjedoka K.A., svjedočio potpuno drugačije od iskaza u istrazi. Apelant je istakao da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalni zakon jer iz činjeničnog opisa proističe da bi se jedino moglo raditi o krivičnom djelu iznude iz člana 295. stav 1 KZ FBiH. Apelant je na kraju istakao da Kantonalni sud nije u osporenoj presudi odgovorio niti na jedan opravdan i konkretan žalbeni prigovor već je odbio žalbu koristeći neutemeljene floskule.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su, po njegovom mišljenju, redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje, nepravilno primijenili materijalno pravo i pogrešno ocijenili izvedene dokaze. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).»

10. Također, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

11. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenja zaključka da je apelant počinio krivično djelo i da je krivično odgovoran za izvršenje istog. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud proveo veoma opsežan dokazni postupak da je u tom smislu saslušao oštećenog, predložene svjedoke te izvršio uvid u obimnu dokumentaciju koja se nalazila u spisu. Na osnovu tako provedenog dokaznog postupka, sud je utvrdio da je apelant kritične prilike počinio krivično djelo teške krađe iz člana 287. stav 1. tačka a) KZ FBiH a ne krivično djelo iznude u pokušaju kao što je to tvrdio apelant. Za naprijed navedeno utvrđenje sud je dao detaljno i jasno obrazloženje koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti dovodi u sumnju zaključke o izvršenom krivičnom djelu teške krađe. Naime Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud, prihvatajući iskaze svjedoka M.B i A.K. te samog oštećenog i dovodeći ih u vezu sa ostalim dokazima ( službene zabilješke, fotodokumentacija lica mjesta i zapisnik o pretresu stana i drugih prostorija) detaljno i jasno obrazložio zašto je poklonio vjeru iskazima svjedoka i oštećenog.

12. Ovakve zaključke prvostepenog suda u cijelosti je potvrdio i drugostepeni sud, ocijenivši da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo. U vezi navoda apelanta da Kantonalni sud nije u osporenoj presudi odgovori niti na jedan opravdan i konkretan žalbeni prigovor, Ustavni sud primjećuje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi, Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25,) već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda, koje takvima ocijeni. U konkretnom slučaju iz stanja u spisu i navoda apelacije, Ustavni sud zapaža da je suprotno navodima apelanta, Kantonalni sud odgovorio na svaki žalbeni prigovor apelanta i za svoje stanovište dao valjane, jasne i logične razloge u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Kantonalni sud je ocijenio da su žalbeni navodi apelanta neosnovani navodeći da se prvostepena presuda ne temelji na iskazu svjedoka N.M već na drugim dokazima, prvenstveno na iskazu svjedoka A.K. i M.B. te samog oštećenog i na osnovu provedenih i materijalnih dokaza. Po ocijeni tog suda prvostepena presuda je jasna i sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama, pravilno je analizirana dokazna građa te bez obzira što nitko direktno nije vidio apelanta prilikom izvršenja krivičnog djelam analizom provedenih dokaza stvara se logična veza svih činjenica iz koje proizilazi zaključak da je umišljaj apelanta bio usmjeren u pravcu izvršenja krivičnog djela teške krađe tako da nije povrijeđen ni krivični zakon.

13. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u svojim odlukama dali obrazloženja koja nisu proizvoljna. Ustavni sud uočava da je u postupku pred nižestepenim sudovima data razumna mogućnost i optužbi i odbrani za iznošenje dokazne građe. Apelant je, u toku cijelog postupka, imao branioca advokata, iskorištena je mogućnost iznošenja komentara na predočene materijalne dokaze upotrijebljene u postupku, kao i na izjave svjedoka i ostalih učesnika.

14. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koje se poziva, te da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-82/08 (H. M.) | Sudska praksa | Aktio