Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-85/08 («Vodovod» Društvo za vodovod i kanalizaciju d.o.o. Mostar)
Odluka donesena 28. 04. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-85/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 04. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP 85/08, rješavajući apelaciju «Vodovoda» Društvo za vodovod i kanalizaciju d.o.o. Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Vodovoda» Društvo za vodovod i kanalizaciju d.o.o. Mostar podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-
001083 od 23. oktobra 2007. godine i presude Općinskog suda Mostar broj P.1335/03 od 12. oktobra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. «Vodovod» Društvo za vodovod i kanalizaciju d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, koga zastupa zakonski zastupnik, direktor Mile Puljić, podnio je, 7. januara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-
001083 od 23. oktobra 2007. godine i presude Općinskog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P.1335/03 od 12. oktobra 2005. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje pravomoćne presude Općinskog suda, broj P.1335/03 od 12. oktobra 2005. godine, do donošenja odluke o apelaciji.
2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 85/08 od 18. februara 2008. godine, kojom je odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Presudom Općinskog suda, broj P.1335/03 od 12. oktobra 2005. godine, obavezan je apelant, kao tuženi, da na ime naknade štete isplati «Eko-prim» d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: tužitelj) iznos od 75.062,45 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 20. oktobra 2003. godine do isplate i da nadoknadi parnične troškove u iznosu od 10.000,00 KM.
4. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da je u odgovoru na tužbu apelant u cijelosti osporio tužbeni zahtjev navodeći da je kao tužitelj označena fizička osoba (Damir Bevanda) a prema navodima u tužbi proizilazi da je oštećeno pravno lice «Eko-prim» d.o.o. Mostar. Općinski sud je dalje istakao da je na pripremnom ročištu koje je održano 10. marta 2005. godine, punomoćnik tužitelja pravilno označio tužitelja kao «Eko-prim» d.o.o. Mostar zastupan po zakonskom zastupniku direktoru Damiru Bevandi. Općinski sud je naveo da je u postupku nesporno utvrđeno da je 9. oktobra 2003. godine, došlo do pucanja glavne vodovodne cijevi i da je uslijed toga došlo do plavljenja poslovnog objekta tužitelja u kome su se nalazile ambalaže namijenjene za trgovinu na veliko, kao i strojevi za pakiranje i paletiziranje, čime je tužitelju nanesena šteta. Općinski sud je istakao da je tužitelj pred Općinskim sudom u predmetu broj R.194703 pokrenuo postupak obezbjeđenja dokaza uviđajem na licu mjesta u prisustvu vještaka građevinske, finansijske i mašinske struke a na okolnost utvrđivanja stvarnog uzroka štete i visine materijalne štete u poslovnom objektu tužitelja. Cijeneći pismene nalaze navedenih vještaka u pogledu vrste i obima oštećenja u poslovnom prostoru tužitelja koji su svoje nalaze obrazložili usmeno na glavnoj raspravi te cijeneći iskaze saslušanih svjedoka, Općinski sud je utvrdio da je uslijed pucanja glavne vodovodne cijevi koja se nalazi na udaljenosti od osam do deset metara od poslovno-stambenog objekta tužitelja došlo do plavljena prizemlja i to kakao poslovnog tako i skladišnog prostora tužitelja. Visinu nastale štete sud je utvrdio na osnovu nalaza i mišljenja navedenih vještaka te obavezao apelanta da tužitelju nadoknadi štetu u iznosu od 75.062,45 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.
5. Odlučujući o žalbi koju je protiv presude Općinskog suda broj P.1335/03 od 12. oktobra 2005. godine, izjavio apelant, Kantonalni sud Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je presudom broj 1576/05 (izostavljena oznaka GŽ) od 25. maja 2006. godine, žalbu apelanta uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je tužitelj odbijen sa tužbenim zahtjevom.
6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je nakon istaknutog prigovora aktivne legitimacije od strane apelanta tužitelj na pripremnom ročištu uredio tužbu na način što je kao tužitelja označio «Eko-prim» d.o.o. Mostar zastupan po zakonskom zastupniku Damiru Bevandi. Kantonalni sud je istakao da je na ovaj način tužitelj izjavio novu tužbu jer posljedica subjektivnog preinačenja tužbe je promjena tuženog a ne tužitelja. Prvostepeni sud je pogriješio kada je prihvatio ovakvo preinačenje jer promjena naziva tužitelja nije moguće tretirati kao uređenje tužbe. Kantonalni sud je ukazao u kojim situacijama može doći do promjene parnične stranke (procesne sukcesije) u tekućem sporu (u slučaju preinačenja tužbe promjenom tuženog, stupanjem, trećeg lica u parnicu umjesto stranke od koje je ono u toku parnice steklo stvar ili pravo, stupanjem umješaća u parnicu na mjesto stranke kojoj se pridružio i preuzimanjem prekinutog postupka od nasljednika umrle stranke, kao i preuzimanjem postupka od pravnog slijednika pravnog lica koje je prestalo da postoji). Odredbom člana 58. stav 1. Zakona o parničnom postupku («Službene novine F BiH» broj 53/03, 73/05 i 16/06, u daljnjem tekstu. ZPP) propisano je da tužitelj može tužbu preinačiti tako što će umjesto prvobitnog tuženog označiti drugu osobu dok ZPP ne poznaje institut promjene u osobi tužitelja u smislu subjektivnog preinačenja, nakon podnošenja tužbe. Kako je punomoćnik tužitelja nakon istaknutog prigovora apelanta o nedostatku aktivne legitimacije izmijenio ime, odnosno naziv tužitelja, Kantonalni sud je zaključio da je na taj način i potvrdio osnovanost prigovora.
7. Vrhovni sud je presudom, broj 070-0-Rev-06-001083 od 23. oktobra 2007. godine, uvažio reviziju tužitelja, preinačio pobijanu presudu Kantonalnog suda, broj 1576/05 (izostavljena oznaka GŽ) od 25. maja 2006. godine i potvrdio prvostepenu presudu Općinskog suda, broj P-1335/03 od 12. oktobra 2005. godine.
8. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da po ocjeni tog suda, kada je tužitelj po prigovoru apelanta pravilno označen i time je podnio novu tužbu, onda u smislu člana 57. st. 2 i 3. ZPP parnica je mogla teči obzirom da iz stanja spisa proizilazi da se apelant nije protivio ovakvom preinačenju, odnosno novoj tužbi već se upustio u raspravljanje (zapisnik o pripremnom ročištu od 10. marta 2005. godine) kada su predlagani dokazi i određen termin glavne rasprave. Također Vrhovni sud je naveo da se u spisu nalazi i podnesak tužitelja od 3. oktobra 2005. godine, kojim je uređena tužba i kao tužitelj tačno označen «Eko-prim» d.o.o. Mostar zastupan po zakonskom zastupniku Damiru Bevandi direktoru a ovaj po Nadi Dalipagić advokatu iz Mostara. Ni na ovaj podnesak nije bilo primjedbi od strane apelanta. Dakle, zaključio je Vrhovni sud, uslovi za suđenje su bili ispunjeni, visina i osnov tužbe nisu osporeni a utvrđeni su na pouzdan način putem tri vještačenja vještaka različitih struka na koje nije bilo primjedbi a u tom pravcu žalba nije ni isticala nikakve prigovore već se ograničila na prigovor nedostatka aktivne legitimacije.
9. Apelant smatra da je u postupku pred redovnim sudovima došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u propustu redovnih sudova da ispitaju sve njegove žalbene razloge i da daju ocjenu njihove osnovanosti. Apelant je nezadovoljan obrazloženjem osporenih odluka navodeći da odluke treba da budu cjelovite, jasne i razumljive. Apelant je istakao da je Kantonalni sud, odlučujući o njegovoj žalbi koju je izjavio protiv prvostepene presude, iznoseći razloge zašto je uvažio žalbu i preinačio prvostepenu presudu te odbio tužitelja sa tužbenim zahtjevom, razmotrio i dao ocjenu samo žalbenih razloga koji se odnose na aktivnu stranačku legitimaciju na strani tužitelja međutim ostale žalbene navode nije razmatrao. Također navodi da ni Vrhovni sud odlučujući o reviziji tužitelja ne razmatra niti daje ocjenu osnovanosti njegovih žalbenih razloga (stav II, III i IV žalbe) te smatra da mu je na ovaj način uskraćena mogućnost da ravnopravno raspravlja pred sudom.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog nedovoljnog obrazloženja osporenih presuda i što Vrhovni sud nije dao ocjenu osnovanosti navoda koje je isticao u st. II, III i IV žalbe te mu je na taj način uskraćena mogućnost da ravnopravno raspravlja pred sudom.
13. U konkretnom slučaju osporenom presudom Općinskog suda, obavezan je apelant, kao tuženi, da na ime naknade štete isplati tužitelju iznos od 75.062,45 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Odlučujući o apelantovoj žalbi Kantonalni sud je žalbu apelanta uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je tužitelj odbijen sa tužbenim zahtjevom, međutim Vrhovni sud je uvažio reviziju tužitelja, preinačio presudu Kantonalnog suda i potvrdio prvostepenu presudu. U vezi prigovora apelanta koji se odnose na nedostatke u obrazloženju osporenih presuda, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju obrazloženje za svoje presude, ali se to ne može tumačiti kao obaveza da se da odgovor na svaki navod (vidi Evropski sud za ljudska prava, Harutyunyan protiv Armenije, Djelimična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je utemeljena i mora imati obrazloženje, pogotovu na podnesak koji je od suštinske važnosti za ishod spora. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama za svoje stanovište dali valjane, jasne i logičke razloge u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1 Evropske konvencije. Općinski sud je naveo razloge i dokaze za usvajanje tužbenog zahtjeva tužitelja obzirom da je u postupku nesporno utvrđeno da je 9. oktobra 2003. godine došlo do pucanja glavne vodovodne cijevi i da je uslijed toga došlo do nastanke štete u poslovnim prostorijama tužitelja za koju je odgovoran tuženi, dok je visina štete utvrđena na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinske, finansijske i mašinske struke. Također, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju presude cijeneći revizione navode tužitelja dao detaljna obrazloženja iz kojih razloga je reviziju uvažio, presudu drugostepenog suda preinačio tako što je žalbu apelanta odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Naime Vrhovni sud je dao jasno i logično obrazloženje da je, nakon što je tužitelj pravilno označen po prigovoru apelanta, time podnesena nova tužba i da je u smislu člana 57. st. 2. i 3. ZPP parnica mogla teći obzirom da se apelant nije protivio, već se upustio u raspravljanje na pripremnom ročištu kada su predlagani dokazi i određen termin za glavnu raspravu. Iz navoda apelacije i dokumentacije dostavljene u spis predmeta, Ustavni sud nije mogao zaključiti da postoji bilo što bi ukazivalo da su sudovi propustili obrazložiti osporene presude ili da je obrazloženje proizvoljno. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje.
14. U vezi navoda apelanta da Vrhovni sud nije dao ocjenu osnovanosti navoda koje je isticao u st. II, III i IV žalbe te mu je na taj način uskraćena mogućnost da ravnopravno raspravlja pred sudom, Ustavni sud ukazuje da važan element zahtjeva pravičnog suđenja predstavlja princip ravnopravnosti pred sudom («jednakost oružja»). Taj princip podrazumijeva, kako je Evropski sud za ljudska prava naveo u predmetu Dombo Beheer B.V. protiv Holandije u kontekstu građanskog postupka, da objema stranama mora biti data razumna mogućnost izlaganja svog predmeta, uključujući i iznošenje dokazne građe, pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski suda za ljudska prava, Dombo B.V. protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274, str. 19).
15. Ustavni sud smatra da je u konkretnom predmetu apelant imao priliku suprotstaviti se sa svojim navodima i argumentima drugoj strani. U tom smislu, Ustavni sud zapaža da apelant ne nudi argumente ili dokaze iz kojih bi se mogao izvući zaključak da je princip ravnopravnosti stranaka prekršen, niti je kršenje tog principa očigledno u konkretnom predmetu. Apelant je imao i iskoristio mogućnost podnošenja odgovora na reviziju a činjenica da Vrhovni sud nije dao ocjenu osnovanosti navoda koje je isticao u st. II, III i IV žalbe samo po sebi, nije dokaz da je princip ravnopravnosti stranaka pred sudom na bilo koji način prekršen. Ustavni sud napominje da Vrhovni sud odlučujući o reviziji u smislu člana 241. ZPP: ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kome se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povredu odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje. U konkretnom slučaju Vrhovni sud je ispitao revizione navode tužitelja koji su se odnosili na stav drugostepenog suda da se promjena naziva tužitelja ne može tretirati kao uređenje tužbe već da se radi o novoj tužbi. Vrhovni sud je revizione navode tužitelja smatrao osnovanim te je reviziju uvažio, preinačio presudu Kantonalnog suda i potvrdio prvostepenu presudu. Vrhovni sud je obrazložio da je parnica mogla teći obzirom da se apelant nije protivio preinačenju tužbe tj novoj tužbi jer se upustio u raspravljanje na pripremnom ročištu kada su predlagani dokazi i određen termin glavne rasprave. Dakle, odlučujući o reviziji koju je izjavio tužitelj Vrhovni sud nije mogao raspravljati navode apelanta koje je isticao u žalbi izjavljenoj protiv prvostepene presude o kojoj je raspravljao Kantonalni sud koji je uvažio žalbu apelanta i prvostepenu presudu preinačio odbivši tužitelja sa tužbenim zahtjevom. Nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović