Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-327/08 (Kantonalno javno pravobranilaštvo Vitez)

Odluka donesena 28. 04. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Aktivna legitimacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-327/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 04. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP 327/08, rješavajući apelaciju Kantonalnog javnog pravobranilaštva Vitez, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Kantonalnog javnog pravobranilaštva Vitez podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000963 od 20. novembra 2007. godine, presude Kantonalnog suda Novi Travnik broj Pž-73/05 od 27. aprila 2006. godine i presude Općinskog suda Novi Travnik broj Ps.187/04 od 21. septembra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Kantonalno javno pravobranilaštvo Vitez (u daljnjem tekstu: apelant) iz Viteza kojeg zastupa Kantonalni javni pravobranilac Azijada Šaćirbegović, podnijelo je 28. januara 2010. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000963 od 20. novembra 2007. godine, presude Kantonalnog suda Novi Travnik (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Pž-73/05 od 27. aprila 2006. godine i presude Općinskog suda Novi Travnik (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ps.187/04 od 21. septembra 2004. godine.

2. Apelant je Općinskom sudu podnio tužbu protiv BNT Poslovni sustav doo Novi Travnik (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Zdenka i Sandre Dominović (u daljnjem tekstu: drugotuženi) radi utvrđenja ništavosti ugovora. Apelant je u tužbi istakao da je ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo koji su zaključili prvotuženi kao prodavac i drugotuženi kao kupci, ništav jer prvotuženi nije vlasnik stana odnosno stvarni vlasnik stana je Tvornica mašina i hidraulike iz Novog Travnika (u daljnjem tekstu: TMiH Novi Travnik). Naime apelant je pojasnio da je TMiH Novi Travnik u objektu «Međuvode» gdje se nalazi i sporni stan kupio i u cijelosti platio 40 stanova za svoje radnike, Apelant je naveo da je TMiH Novi Travnik izvršio uplatu SIZ stanovanja, i komunalne djelatnosti Pucarevo, međutim prvotuženi je kao treće lice-nevlasnik na svoje ime dobio upotrebnu dozvolu a i tehnički prijem objekta je također izvršen na ime prvotuženog.

3. Presudom Općinskog suda broj Ps.187/04 od 21. septembra 2004. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj Pž-73/05 od 27. aprila 2006. godine, odbijen je u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je traženo, da se utvrdi, da je ništav i bez pravne važnosti ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo broj SU-885/00 od 29. februara 2000 godine, zaključen između prvotuženog kao prodavca i drugotuženih kao kupaca a koji stan se nalazi u Novom Travniku u ulici Stjepana Radića broj 6 i da je slijedom toga prvotuženi dužan vratiti drugotuženim-kupcima iznos od 32.038,20 KM, a zemljišno knjižni ured Općinskog suda ugovor poništiti u zemljišnim knjigama.

4. Općinski sud je raspravljajući tužbeni zahtjev apelanta utvrdio da je ugovor o kupoprodaji broj Su-885/00 od 29. februara 2000 godine, zaključen između prvotuženog i drugotuženih kao ugovornih strana, odnosno prvotuženi je prethodno rješenjem broj 1189/89 od 4. decembra 1989. godine drugotuženim izvršio dodjelu predmetnog stana, koji su sa Stambeno komunalnim fondom Novi Travnik na osnovu navedenog rješenja zaključili ugovor o korištenju predmetnog.stana. Također je utvrđeno da je predmetni kupoprodajni ugovor potpisan od ugovornih strana, te da je ugovorena cijena stana u skladu sa Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo.

5. Općinski sud je odlučujući o tužbenom zahtjevu apelanta, između ostalog, utvrdio da je prvotuženi raspolagao kao vlasnik predmetnim stanom tj. da je isti stan dodijelio drugotuženom Zdenku Dominoviću kao svom uposleniku, koji je zaključio ugovor o korištenju stana i potom zajedno sa suprugom Sandrom Dominović ugovor o otkupu stana. Dalje je ustanovljeno da BNT TMiH na osnovu ugovora o kupovini stanova broj 1537/89 od 9. oktobra 1989. godine nije stekao pravo vlasništva na predmetnom stanu, a iz kojeg razloga je apelant kao tužitelj tražio poništenje ugovora o kupoprodaji predmetnog stana između prvotuženog i drugotuženih. Općinski sud je utvrdio da nisu ispunjeni uslovi propisani članom 103. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list RBiH». Br. 2792, 13/93 i 13/94, te «Službene novine Federacije Bih», broj 29/03, u daljnjem tekstu: ZOO) za utvrđenje ništavosti osporenog ugovora o kupoprodaji, budući da je prvotuženi predmetni stan pravnim poslom-ugovorom kupio od investitora Stambeno komunalnog fonda Novi Travnik i izvršio dodjelu svom uposleniku. Također je ustanovljeno da je prvotuženi pri dodjeli predmetnog stana imao u vidu i stavove Federalnog pravobranilaštva od 28. decembra 2000. godine, prema kojim se otkup stanova vrši prema Zakonu o otkupu stanova na kojima postoji stanarsko pravo («Službene novine Federacije BiH» br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 28/05 i 36/06) i da takve ugovore treba ovjeravati ukoliko je izvršen tehnički prijem, izdata upotrebna dozvola, zaključen ugovor o korištenju do 6. decembra 2000 godine a pravni osnov-rješenje o dodjeli stana stečeno prije 6. septembra 2000 godine. Prigovor aktivne legitimacije apelanta Općinski sud je smatrao neosnovanim imajući u vidu odredbe Zakona o pravobranilaštvu u pogledu ovlaštenja zaštite imovinskih prava i interesa Kantona odnosno firmi na području Kantona.

6. Kantonalni sud je odlučujući o žalbi apelanta, ocijenio da je odluka prvostepenog suda pravilna i nije dovedena u pitanje žalbenim navodima. Dalje je obrazloženo da je drugostepeni sud dužan temeljem člana 221. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» broj 53/03 u daljnjem tekstu: ZPP), prilikom ispitivanja zakonitosti i pravilnosti prvostepene presude po žalbi paziti i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Kantonalni sud je naveo da je apelant podnio tužbu protiv tuženih radi utvrđivanja ništavosti ugovora o kupoprodaji stana, koji je zaključen između prvotuženog, kao prodavca i drugotuženih kao kupaca, iz razloga što je stvarni vlasnik predmetnog stana TMiH Novi Travnik. Dalje, sud se pozvao na član 12. stav 2. Zakona o javnom pravobranilaštvu («Službene novine Srednje bosanskog kantona br. 6/97, 8/98, 1/00, 14/03 i 2/04 u daljnjem tekstu: SBK) prema kojem Kantonalno javno pravobraniteljstvo u ostvarivanju svoje funkcije obavlja poslove zaštite imovine i imovinskih interesa Kantona, njegovih organa i fondova koji imaju svojstvo pravnog lica, a koji se finansiraju iz budžeta Kantona ili u odnosu na njih Kanton vrši osnivačka prava.

7. Kantonalni sud je temeljem člana 226. ZPP žalbu apelanta odbio kao neosnovanu potvrđujući presudu prvostepenog suda, zaključujući da osporenim kupoprodajnim ugovorom koji je predmet spora, stranke nisu raspolagale imovinom Kantona, njegovih organa, drugih državnih organa i fondova koji se finansiraju iz budžeta Kantona. Kantonalni sud je obrazložio da apelant nije ni u kakvom materijalno-pravnom odnosu prema predmetu spora, odnosno nije aktivno legitimiran za podnošenje ovakve vrste tužbe prema tuženim, pozivajući se i na član 15. Zakona o javnom pravobranilaštvu kojim je propisano u kojem slučaju javno pravobranilaštvo ima položaj i prava stranke, te da je članom 29. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, utvrđena samo obaveza pravobranioca da u postupku prodaje stana provjeri pravilnost i način obračuna cijene stana.

8. Odlučujući o reviziji koju je protiv presude Kantonalnog suda broj Pž-73/05 od 27. aprila 2006. godine, izjavio apelant Vrhovni sud je presudom broj 070-0-Rev-06-000963 od 20. novembra 2007. godine, reviziju odbio.

9. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da suprotno navodima revizije drugostepeni sud je pravilno odlučio kada je prihvatajući osnovanim prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja odbio tužbeni zahtjev iz tog razloga. Vrhovni sud je obrazložio da prema članu 12. stav 2. Zakona o javnom pravobranilaštvu Kantonalno javno pravobranilaštvo u ostvarivanju svojih funkcija obavlja poslove zaštite imovine i imovinskih interesa Kantona, njegovih organa, drugih državnih organa i fondova, koji imaju svojstvo pravnog lica a koji se finansiraju iz budžeta Kantona ili u odnosu na njih Kanton vrši osnivačka prava. Član 13. navedenog zakona predviđa da su organi iz citiranog člana 12. dužni blagovremeno obavijestiti nadležno pravobranilaštvo o slučajevima u kojima je ono ovlašteno zastupati ih ili ulagati pravna sredstva i preduzimati zakonom određene pravne radnje.

10. Vrhovni sud je zaključio da u konkretnom slučaju ugovorom o kupoprodaji stana stranke nisu raspolagale imovinom Kantona, te drugih državnih organa i fondova koji se finansiraju iz budžeta Kantona, i stoga apelant nije u bilo kakvom materijalno-pravnom odnosu prema predmetu spora a to znači da nema aktivnu legitimaciju za podnošenje ovakve tužbe prema tuženim. Vrhovni sud je dalje istakao da za aktivnu legitimaciju apelanta nisu stečeni ni uslovi iz člana 25. Zakona o premetu nepokretnosti ni nakon izmjena pripisanih članom 19. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti pa da apelant neposredno i u vlastito ime može podnijeti tužbu za utvrđenje ništavosti ugovora. Vrhovni sud je na kraju istakao da je pravosnažnom presudom Općinskog suda broj Ps-29/01 od 15. januara 2004. godine tužilac TMiH Novi Travnik povukao tužbu podnesenu protiv prvotuženog i drugotuženih i odrekao se tužbenog zahtjeva kojim je tražio utvrđenje da je vlasnik spornog stana po osnovu kupoprodajnog ugovora broj 1537/89 od 9. oktobra 1989. godine.

11. Apelant se žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant vidi u tome jer je «Općinskom sudu dostavio dokaze o vlasništvu predmetnog stana te je dokazao da je vlasnik stana Tvornica mašina i hidraulike d.o.o. Novi Travnik. Sud ovaj dokaz nije cijenio niti se i jednom riječju osvrnuo i ocijenio tu bitnu i odlučnu činjenicu. Nasuprot ovom dokazu prvotuženi nije priložio ni jedan dokaz o svom vlasništvu, niti je dokazao na koji način je došao u posjed istog. Vrhovni sud nije cijenio činjenicu da je apelant ovjerio ugovor o kupoprodaji i da uporno traži poništenje toga ugovora iz razloga apsolutne ništavosti». Apelant je dalje naveo da sudovi nisu u suštini imali u vidu član 5. Zakona o stambenim odnosima niti čl. 7. i 12. Zakona o otkupu stanova na kojima postoji stanarsko pravo kojim je propisano da «stanove će prodavati vlasnik iz člana 7. ovog zakona» prema kojem «svaki nosilac stanarskog prava može podnijeti zahtjev za otkup stana od vlasnika, a vlasnik je obavezan prodati stan».

12. Apelant smatra da u konkretnom slučaju ima aktivnu legitimaciju koja proizlazi i iz činjenice što je vršio privatizaciju svih stanova na području SBK a traži «poništenje svog akta, koji je ovjerio zbog priložene falsifikovane dokumentacije». Dalje smatra da su presudom Vrhovnog suda povrijeđena navedena prava kako apelanta, tako i vlasnika predmetnog stana (države Bosne i Hercegovine i TMiH d.o.o. Novi Travnik te prava radnika navedene tvornice») Također je u apelaciji navedeno da nema mjesta tvrdnji Vrhovnog suda da apelant nije aktivno legitimiran, jer je «Kantonalno javno pravobraniteljstvo SBK upravo, kao i svako građansko lice, ovlašteno i dužno štititi državnu imovinu, kao što je imenovano Pravobranilaštvo u konkretnom slučaju učinilo».

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije ljudskih prava iz Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-39/03, od 27. februara 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 19/04, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

15. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

16. U vezi sa povredom prava na pravično suđenje i prava na imovinu Ustavni sud podsjeća da je u svojoj Odluci AP 1602/07 od 11. novembra 2009. godine (dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) razmatrao isto činjenično i pravno pitanje na koje se poziva i apelant u konkretnom slučaju. U navedenom predmetu, po apelaciji istog apelanta, Ustavni sud je istakao da su redovni sudovi u predmetnom postupku odlučivali, na tri sudske instance, te na osnovu relevantnih odredaba zakona utvrdili da u konkretnom slučaju apelant nije aktivno legitimiran da tužbom (obzirom da se ne radi o imovini Kantona odnosno njegovih organa kako je to zakonom propisano) podnesenom u svoje ime dokazuje da prvotuženi kao prodavac nije vlasnik stana koji je predmet ugovora o kupoprodaji, a koji je zaključen sa drugotuženim kao kupcem, budući da samo vlasnik stana može tražiti zaštitu svojih vlasničkih prava. Ustavni sud je također zapazio da se navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji je primijenjeno materijalno pravo, te zaključio da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno ispitati zbog čega su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kao i prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.

17. S obzirom na to da se razlozi dati u Odluci AP 1602/07 u vezi povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose i na konkretan slučaj, Ustavni sud se u cijelosti poziva na obrazloženje koje je dato u toj odluci te zaključuje da je apelacija u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovana.

18. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-327/08 (Kantonalno javno pravobranilaštvo… | Sudska praksa | Aktio