Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-138/08 (S. S.)
Odluka donesena 28. 04. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-138/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 04. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP-138/08, rješavajući apelaciju Snježane Sarajlić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Snježane Sarajlić podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Gž-
06-000 100 od 15. oktobra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci broj Mal.390/05 od 15. novembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Snježana Sarajlić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Laminaca, koju zastupaju Mile Kovačević i Marica Đukanović advokati iz Gradiške, podnijela je 10. januara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-06-000 100 od 15. oktobra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Mal.390/05 od 15. novembra 2005. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj Mal.390/05 od 15. novembra 2005. godine, obavezana je apelantica da tužiteljici Stajki Sarajlić (u daljnjem tekstu: tužiteljica) na ime naknade štete isplati iznos od 1.170 KM, od čega za pretrpljene fizičke bolove iznos od 900 KM i za pretrpljeni strah iznos od 270 KM, kao i zakonsku kamatu i troškove postupka u iznosu od 821 KM. Preostali dio postavljenog tužbenog zahtjeva Osnovni sud je odbio. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da je tokom postupka proveo niz dokaza i utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan. Naime, sud je utvrdio da je apelantica snaha tužiteljice i da je sa tužiteljicom živjela u zajedničkom domaćinstvu. Nadalje je sud utvrdio da je 3. novembra 2003. godine, nakon prepirke i svađe između tužiteljice i apelantice došlo do fizičkog sukoba i da je apelantica tom prilikom tužiteljici nanijela lake tjelesne povrede. Nanošenjem lakih tjelesnih povreda tužiteljici, apelantica je počinila krivično djelo iz člana 155. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske, zbog čega je proglašena krivom i sud je izdao kazneni nalog broj K.64/04 od 11. oktobra 2003. godine kojim je apelantici izrečena uslovna osuda. Da je tužiteljica pretrpjela fizičke bolove i strah, Osnovni sud je utvrdio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka medicinske sruke, koji je zaključio da je tužiteljica prilikom fizičkog sukoba sa apelanticom zadobila lake tjelesne povrede. Vještak se u donesenom nalazu izjasnio i o intenzitetu i dužini trajanja bolova i straha kod tužiteljice. Osnovni sud je zaključio da pretrpljeni stah i fizički bolovi kod tužiteljice opravdavaju dosuđenje pravične novčane naknade. Odlučujući o visini tužbenog zahtjeva tužiteljice, Osnovni sud je imao u vidu mišljenje vještaka zbog čega joj je, cijeneći intenzitet i trajanje bolova i straha, dosudio primjerenu naknadu na osnovu člana 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Pored toga, Osnovni sud je u skladu sa članom 192. ZOO-a zaključio da postoji doprinos tužiteljice nastupjeloj šteti jer je i ona svojim ponašanjem i optuživanjem te vrijeđanjem apelantice doprinijela nastanku sukoba, a taj doprinos sud je cijenio sa 10%, zbog čega je visinu naknade koja pripada tužiteljici umanjio za 10% od oznosa koji pripada tužiteljici. Nadalje je Osnovni sud djelimično usvojio tužiteljicin zahtjev za nakandu troškova postupka, zbog toga jer je tužiteljica samo djelimično uspjela u sporu.
3. Okružni sud je donio Presudu broj 011-0-Gž-06-000 100 od 15. oktobra 2007. godine, kojom je žalbu apelantice djelimično uvažio i presudu Osnovnog suda preinačio. Naime, Okružni sud je presudom snizio iznos troškova koje je apelantica dužna platiti tužiteljici na način da je obavezao apelanticu da joj umjesto 821 KM plati iznos od 436 KM. Okružni sud je u ostalom dijelu potvrdio presudu Osnovnog suda. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je Osnovni sud, na osnovu provedenih dokaza, utvrdio da je apelantica krivično odgovarala za nanošenje povrede tužiteljici, te je analizom drugih dokaza došao do zaključka iznesenog u pobijanoj odluci. Okružni sud je istakao da je pravilan i stav Osnovnog suda u dijelu koji se odnosi na zaključak da je doprinos tužiteljice nastanku štetnog događaja samo 10%, koji se ogleda u tome što je tužiteljica svojim prigovorima na neki način izazvala apelanticu, te kako se odluka prvostepenog suda donesena u postupku sporova male vrijednosti ne može pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, to je Okružni sud primjenom člana 226. Zakona o parničnom postupku potvrdio odluku Osnovnog suda u dosuđujućem dijelu u pogledu glavnog potraživanja. U pogledu odluke o troškovima, Okružni sud je zaključio da, obzirom da je tužiteljica uspjela u sporu oko 50%, to je apelanticu valjalo obavezati da tužiteljici naknadi štetu u iznosu od 436 KM umjesto 821 KM. U nepobijanom dijelu, odbijajući dio prvostepene presude je ostao neizmijenjen.
4. Apelantica je u apelaciji navela da joj je presudom Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava BiH i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica je istakla da je povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz razloga što Okružni sud prilikom odlučivanja o njenoj žalbi nije dao pravnu ocjenu iznesenih žalbenih navoda, te je proizvoljno postupio kada je donio presudu kojom je njenu žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu a apelanticu obavezao na naknadu štete tužiteljici. Apelantica smatra da Okružni sud nije „raspravio njene žalbene navode“. Apelantica ističe da je Okružni sud samo mjesec dana nakon donošenja odluke po njenoj žalbi donio drugačiju odluku iako se radi „identičnom slučaju i tužbenom zahtjevu“.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. U vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
8. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, u konkretnom slučaju za svoju odluku dao jasne i argumentovane razloge o tome zašto smatra da je apelantica odgovorna da tužiteljici naknadi nematerijalnu štetu, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, apelantica u apelaciji, osim vrlo paušalnih navoda o kršenju prava na pravično suđenje, ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom postupka.
9. U vezi sa navodima apelantice o tome da je u „identičnom“slučaju Okružni sud donio drugačiju odluku, Ustavni sud ukazuje da, iako takva praksa sudova i nedosljedna primjena materijalnog prava u istim ili sličnim slučajevima može voditi kršenju principa vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine i principa pravne sigurnosti kao neodvojivog elementa vladavine prava, ta činjenica, sama po sebi, ne znači da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja ustavnih prava na koja se apelantica poziva. Naime, apelantica nije obrazložila na koju se drugačiju odluku «u identičnoj situaciji» uopće poziva, ni zašto smatra da bi drugačija odluka u nekom drugom predmetu mogla biti relevantna za apelacione navode u konkretnom slučaju, naročito imajući u vidu da o zahtjevima za naknadu štete sudovi odlučuju zavisno od činjeničnog stanja utvrđenog u svakom konkretnom predmetu.
10. Stoga, imajući u vidu navedeno, te stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelantice o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović