Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-324/08 („P.“ d.o.o. Široki Brijeg)
Odluka donesena 28. 04. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Obligaciono- pravni odnosi
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-324/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 04. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP-324/08, rješavajući apelaciju „P.“ d.o.o. Široki Brijeg na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 68/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „P.“ d.o.o. Široki Brijeg podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-001 157 od 6. decembra 2007. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Pž-06-000054 od 2. februara 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „P.“ d.o.o. Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nada Dalipagić, advokatica iz Mostara, podnio je 25. januara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-001 157 od 6. decembra 2007. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Pž-06-
000054 od 2. februara 2006. godine. Apelant je ponovno 29. februara 2008. godine podnio Ustavnom sudu apelaciju protiv istih odluka.
2. Općinski sud je donio Presudu broj Ps-299/05 od 16. februara 2006. godine, kojom je usvojio tužbeni zahtjev apelanta i obavezao JP “Elektroprivreda Hrvatske zajednice Herceg-Bosna“ d.d. Mostar-Direkcija za distribuciju električne energije (u daljnjem tekstu: tužena), da apelantu na ime sticanja bez osnova isplati iznos od 151.263,19 KM sa zakonskom kamatom od dana utuženja do isplate i troškove postupka u iznosu od 4.792 KM. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da je analizom svih provedenih dokaza utvrdio da je apelant bio u obligacionom odnosu sa tuženim na osnovu zaključenog ugovora o isporuci električne energije. Nadalje je sud utvrdio da je za period od aprila 2000. godine do kraja aprila 2003. godine, zbog neispravnosti mjernog uređaja za utrošak električne energije za apelantov poslovni objekat, tuženi vršio obračun utroška električne energije na štetu apelanta. Općinski sud je zaključio da je apelant po izdatim računima vršio sve uplate i na taj način plaćao tuženom znatno veći iznos od cijene stvarno utrošene električne energije, pod prinudom da mu ista zbog neplaćanja ne bude isključena. Prilikom odlučivanja o osnovanosti tužbenog zahtjeva, Općinski sud je primijenio član 82. st. 2. i 3. Opštih uslova za isporuku električne energije („Službene novine FBiH“ broj 35/99, u daljnjem tekstu: Opšti uslovi) kojim je propisano da “Ako se utvrdi da je mjerni uređaj imao dva puta veću grešku od klase tačnosti, ili izvjesno vrijeme nije mjerio energiju i snagu, odnosno da je mjerenje bilo djelomično, isporučena energija, odnosno snaga, utvrdit će se proračunom ako je to moguće, ili procjenom. Za procjenu električne energije i snage uzet će se vrijednost postignuta u iste sate sličnog vremenskog perioda kada je registrovanje bilo ispravno, uvažavajući godišnji porast potrošnje“. Općinski sud je primjenom navedenih odredbi i na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke utvrdio da je apelant platio tuženom na ime pogrešno obračunatog iznosa električne energije iznos od 151.269,19 KM bez postojanja pravnog osnova. Sud se prilikom donošenja odluke pozvao i na odredbe člana 210. u vezi sa članom 211. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list FRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“, broj 29/03, u daljnjem tekstu: ZOO.
3. Kantonalni sud je donio Presudu broj 007-0-Pž-06-000054 od 2. februara 2006. godine kojom je žalbu tuženog uvažio, presudu Općinskog suda preinačio i apelanta odbio sa tužbenim zahtjevom u cijelosti. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da se pod sticanjem bez osnova u smislu člana 210. ZOO-a podrazumijeva sticanje stvari ili prava ili koristi koji su ušli u imovinu sticaoca a do sticanja je došlo bez pravnog osnova. Prema mišljenju Kantonalnog suda, iz stanja spisa proizilazi da nije na nezakonit način došlo do prenosa koristi iz imovine apelanta u imovinu tuženog sve i pod uslovom da je tuženi i naplatio veći iznos apelantu na ime utroška električne energije. Naime, Kantonalni sud je istakao da postoji odgovornost apelanta za nastalu situaciju jer nije tražio elektro-energetsku saglasnost a koju je morao tražiti u smislu člana 8. u vezi sa članom 10. Opštih uslova. Da je to uradio tuženi bi bio dužan i smislu člana 37. istih uslova da priključke i instalacije održava u ispravnom stanju.Osim toga bio bi obavezan zaključiti ugovor sa apelantom kojim bi u smislu člana 57. Opštih uslova, garantovao apelantu kvalitetne električne instalacije, naponski nivo u tarifnoj grupi, tačan način obračuna i plaćanja i sve ono što je tuženi isticao tokom postupka i u žalbi. Kako apelant nije to uradio, tuženi ga je tretirao kao kupca po ugovoru po pristupanju shodno članu 60. Opštih uslova i naplaćivao mu utrošak električne energije koji je propisan članom 94. istih uslova, što znači da je postupao zakonito.
4. Osim toga, prema stavu Kantonalnog suda, pozivanje Općinskog suda na član 211. ZOO-a nije pravilno. Naime, ova odredba propisuje da onaj ko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti nema pravo da zahtijeva vraćanje, izuzev ako je zadržao pravo da traži vraćanje ili ako je platio da bi izbjegao prinudu. U konkretnom slučaju to znači da je apelant plaćao tuženom cjelokupne iznose po ispostavljenim računima ali da nije na nesumnjiv način stavljao do znanja tuženom da prigovara iznosima po računima, zatim da prilikom isplate nije izdvajao iznos za koji je smatrao da je realan i da ga plaća jer je toliko utrošio električne nergije i drugi iznos za koji je smatrao da nije utrošio ali ga plaća iz straha da će mu tuženi isključiti električnu energiju.Apelant u toku postupka nije ničim dokazao da mu je tuženi prijetio isključenjem struje. Naprotiv, Kantonalni sud je naveo da je, na osnovu stanja spisa, utvrdio da je tuženi bio izuzetno korektan, da je ispitivao prigovore apelanta i pokušavao da pronađe uzrok a za čitavo vrijeme mu je naplaćivao utrošak električne energije u skladu sa članom 60. Opštih uslova kojim je propisano "ako kupac, koji preuzima električnu energiju na visokom naponu, ne zaključi ugovor o isporuci električne energije u pismenoj formi prema članu 55., isporučilac će istog tretirati kao kupca po ugovoru po pristupanju, i primijeniti tarifne stavove za niski napon“. Prema mišljenju Kantonalnog suda tuženi se ponašao u skladu sa opštim načelima obligacionog prava, za razliku od apelanta koji je netraženjem navedene saglasnosti «očito nalazio svoj interes i na taj način postupao nesavjesno i protivno opštim načelima obligacionog prava».
5. Vrhovni sud je donio Presudu broj 070-0-Rev-06-001157 od 6. decembra 2007. godine, kojom je reviziju apelanta odbio. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je istakao da iz podataka spisa slijedi da, suprotno tvrdnjama revizije, pobijana presuda nije donesena uz povredu odredaba parničnog postupka. Naime, Vrhovni sud je utvrdio da je Kantonalni sud u smislu člana 231. Zakona o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" 53/03,73/05 i 19/06, u daljnjem tekstu: ZPP) ocijenio odlučne žalbene navode tuženog i na osnovu člana 229. stav 1. tačka 4. ZPP preinačio prvostepenu presudu i pravilno odbio tužbeni zahtjev apelanta kao neosnovan. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da prihvata sve date razloge na koje se Kantonalni sud pozvao u obrazloženju pobijane presude jer imaju uporište u odredbama materijalnog i procesnog prava. Vrhovni sud je zaključio da je na potpuno utvrđeno činjenično stanje, Kantonalni sud pravilno izveo zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva jer apelant, i pored tuženikovog pismenog traženja, nije htio da traži elektro-energetsku saglasnost, što je morao u skladu sa relevantnim odredbama Opštih uslova.. Kod utvrđene činjenice da je za utuženi period tuženi obračunao utrošenu električnu energiju po niskom naponu, koja je povoljnija za njega i time primijenio član 49. Tarifnih sustava za prodaju električne energije („Službeni list SR BiH“ broj 6/92) to je pravilan zaključak u pobijanoj presudi da se tuženi ponašao u skladu sa propisanim pravilima, dakle, prema načelu kojeg propisuje član 22. ZOO, dok se u pogledu elektro-energetske saglasnosti apelant ponašao suprotno propisanom načelu iz člana 17. u vezi člana
13. ZOO. Vrhovni sud je također istakao da kod utvrđene činjenice da je tuženi obračunao potrošnju električne energije po niskom naponu koja je za njega povoljnija i činjenice da u zakonskom roku od 15 dana apelant nije prigovorio za ispostavljene račune za utrošenu energiju niti je na nesumnjiv način stavljao do znanja da prigovara računima (iste plaćao) to je pravilan zaključak u presudi Kantonalnog suda da je zahtjev apelanta pozivom na neosnovano obogaćenje pravno neosnovan.
6. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ističe da je sud pogrešno utvrdio činjenično stanje jer je „zauzeo stajalište da tužbeni zahtjev apelanta nije osnovan jer isti nije htio da traži elektro-energetsku saglasnost.“ Ovakva tvrdnja, prema navodima apelanta, nije tačna jer je on u više navrata opominjao tuženog da mu neosnovano naplaćuje struju te je zbog toga i angažovao vještake koji su to dokazivali tuženom ali bezuspješno. Prema mišljenju apelanta, Kantonalni i Vrhovni sud su pogrešno primijenili i odredbe materijalnog prava i to odrebe Opštih uslova kojima je propisano da kada se objekat priključi na električnu mrežu bez obzira da li postoji pismena elektro-energetska sagasnost isporučioca električne energije to momentom priključenja nastaje i obligacioni odnos.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. Ustavni sud zapaža da su Vrhovni i Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazoženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović