Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1669/08 (Tuzlanski kanton)

Odluka donesena 28. 04. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
  • Otpremnina
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1669/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 04. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP 1669/08, rješavajući apelaciju Tuzlanskog kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tuzlanskog kantona podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-06-

001778 od 25. marta 2008. godine i Presude Općinskog suda u Kalesiji broj P-90/06 od 25. septembra 2006. godine, u odnosu na član II/3.e) i

k) Ustava Bosne i Hercegovine i član II/4 u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tuzlanskog kantona podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-06-

001778 od 25. marta 2008. godine i Presude Općinskog suda u Kalesiji broj P-90/06 od 25. septembra 2006. godine, u odnosu na čl. 13. i 17. Evropske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Tuzlanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant) Tuzla, kojeg zastupa Kantonalno pravobranilaštvo Tuzla, podnio je 6. juna 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-06-001778 od 25. marta 2008. godine i Presude Općinskog suda u Kalesiji, (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-90/06 od 25. septembra 2006. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-90/06 od 25. septembra 2006 godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-06-001778 od 25. marta 2008. godine, usvojen je tužbeni zahtjev Refije Muminović (u daljnjem tekstu: tužiteljica), te je apelant obavezan da tužiteljici, na ime razlike neisplaćenog dijela otpremnine isplati iznos od 3.011,76 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 24. marta 2006. godine kao dana podnošenja tužbe, pa do isplate kao i da joj nadoknadi troškove postupka u iznosu od 720,00 KM u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Presudom Kantonalnog suda apelant je odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

3. U obrazloženju prvostepene presude istaknuto je da je sud cijeneći provedene dokaze utvrdio da je tužiteljica, bila zaposlenik u Općinskom sudu u Kalesiji, koja je nakon izvršene reorganizacije u sudu prvo stavljena na raspolaganje, a nakon proteka vremena raspolaganja rješenjem predsjednika Općinskog suda tužiteljici je prestao radni odnos 30. septembra 2005. godine.

4. Općinski sud je dalje naveo da je nakon donošenja rješenja kojim je utvrđen prestanak radnog odnosa, predsjednik Općinskog suda donio rješenje kojim je utvrdio pravo tužiteljici na otpremninu, čiju visinu je utvrdio u skladu sa kriterijumima iz Zakona o državnoj službi u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o državnoj službi «Službene novine FBiH» broj 29/03, 23/04, 39/04, 54/04, 67/05, 8/06 i 77/06), i ista je iznosila 4.690,76 KM. Kako je služba trezora odbila da postupi po tom rješenju i da tužiteljici isplati navedeni iznos, predsjednik Općinskog suda je 9. novembra 2005. godine donio rješenje kojim je utvrdio pravo tužiteljici na otpremninu u visini tri njene prosječne plate u iznosu od 1.680,00 KM koji iznos je isplaćen tužiteljici.

5. Općinski sud je dalje naveo da u pedmetnom slučaju nisu sporne činjenice nego primjena prava, te da se u ovoj pravnoj stvari treba primijeniti Zakon o državnoj službi. Sud je dalje naveo, da je odredbama člana 66. stav 3. citiranog zakona propisano da se principi koji se odnose na postavljenje, unapređenje, prekobrojno osoblje, disciplinsku odgovornost, i prestanak radnog odnosa državnih službenika utvrđeni u ovom Zakonu mogu primjenjivati i na namještenike. Općinski sud je također istakao da je odredbama člana 46. stav 1. Zakona o državnoj službi propisano, da u slučaju prekobrojnosti iz člana 36. citiranog zakona razrješeni državni službenik ima pravo na otpremninu u iznosu koji se utvrđuje srazmjero ostvarenom radnom stažu, a koje odredbe su relevantne i za ostvarivanaje prava tužiteljice na otpremninu. Kako apelant nije osporio činjenice koje su bile osnov za donošenje rješenja o utvrđivanju otpremnine tužiteljici, a visina tužbenog zahtjeva nesporna sud je zaključio da je tužbeni zahtjev tužiteljice u cjelosti osnovan.

6. Kantonalni sud je odlučujući o žalbi apelanta u obrazloženju presude istakao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio pravni osnov za usvajanje tužbenog zahtjeva pozivajući se na čl. 36 i 45. Zakona o državnoj službi, kojima je propisano da u slučaju razrješenja državnog službenika dužnosti nastalog uslijed prekobrojnosti, namještenik ima pravo na otpremninu, te da je otpremnina za državne službenike koji imaju više od 12 godina radnog staža kao što je slučaj apelantice jednaka iznosu dvanaest jednomjesečnih plaća.

7. Također, Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da se u konkretnom slučaju radilo o neskrivljenom prestanku radnog odnosa, te da je u smislu navedenih zakonskih odredbi, pravilno utvrđeno pravo tužiteljice na isplatu otpremnine u iznosu od dvanaest jednomjesečnih plaća kako je to propisano stavom 2. člana 45. Zakona o državnoj službi. Kantonalni sud je istakao da se ne mogu prihvatiti osnovanim žalbeni navodi apelanta da zakonskim propisima nije predviđena mogućnost isplate otpremnine tužiteljici, a iz razloga prestanka radnog odnosa u konkretanom slučaju. Ovo iz razloga što i odredbe zakonskih propisa na koje se apelant pozvao u žalbi i to član 32. stav 2. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave Tuzlanskog kantona («Službene novine TK broj 14/01) upućuju na primjenu odredbi člana 51. tačka e) u vezi sa članom 53. Zakona o državnoj službi na slučaj prekobrojnosti, kakav je i slučaj tužiteljice, kojim je predviđeno pravo na isplatu otpremnine. Sud je također istakao, da je pravo na isplatu otpremnine regulirano i odredbama člana 39. Zakona o namještenicima u organima državne službe u Federaciji BiH («Službene novine FBiH» broj 49/05), na koje propise se pravilno pozivao i prvostepeni sud.

8. Apelant smatra da mu je navedenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e i II/3.k Ustava Bosne i Hercegovine. Također, navodi povredu pravo na nediskriminaciju iz člana II/ 4. u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Nadalje, apelant navodi povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i povredu prava iz člana 17. Evropske konvencije. Povredu ovih prava apelant vidi u očigledno proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, naglašavajući da Zakonom o radnim odnosima i plaćama službenika u organima uprave u FBiH nije predviđeno pravo na isplatu otpremnine zbog prestanka radnog odnosa iz razloga prekobrojnosti. Apelant, ističe da je «potpuno neutemeljeno stanovište Kantonalnog suda da tužiteljici pripada pravo na isplatu razlike otpremnine temeljem federalne Uredba o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće, jer je očigledno da tužiteljici ne samo da ne pripada pravo na isplatu razlike otpremnine, već joj uopće ne pripada pravo na isplatu bilo kakve otpremnine». Apelant je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciji, ukine osporene sudske odluke i predmet vrati na ponovni postupak i odlučivanje, odnosno odluči o meritumu ovog predmeta.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (9) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

10. Ustavni sud podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije ljudskih prava iz Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-39/03, od 27. februara 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 19/04, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

Dopustivost prima facie

11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se u suštini svode na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

13. Ustavni sud podsjeća da je isto pravno pitanje već razmatrao u odluci broj AP 3016/07 od 12. januara 2010. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), pa se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelantovih žalbenih navoda, Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Ustavni sud je naročito istakao da su sudovi primijenili relevantne materijalnopravne propise iz kojih nesporno proizlazi pravo tužiteljice, a obaveza apelanta da tužiteljici na ime otpremnine zbog neskrivljenog prestanka radnog odnosa isplati dosuđeni novčani iznos, te da nije pronašao elemente koji bi u konkretnom slučaju ukazali da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu.

14. Ustavni sud također ukazuje da apelantovo nezadovoljstvo osporenim odlukama i ishodom ovog postupka ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno razmotriti, pa zaključuje da su navodi apelanta o povredi ovih prava očigledno prima facie neosnovani.

15. U odnosu na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud zapaža da diskriminacija postoji ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivnog ili razumnog opravdanja. Međutim u konkretnom slučaju apelant osim pozivanja na povredu ovog prava nije dostavio dokaze i iznio bilo kakve činjenice koje bi ukazivale da je u identičnoj situaciji drugačije tretirana u odnosu na druga lica. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine koja bi trebalo meritorno ispitati, te zaključuje da su i ovi navodi apelanta također očigledno (prima facie) neosnovani.

Dopustivost ratione materiae

16. Vezano za povredu prava iz čl. 13. i 17. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da je apelant nositelj javne vlasti te da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njezinih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Činjenica je da je Ustavni sud u svojoj Odluci broj AP 39/03 od 27. februara 2004. god zaključio da Ustav i Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu te je zaključio da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, a koje navode je Ustavni sud već ispitao u prethodnim tačkama ove odluke. Budući da iz navedenog proizilazi da organi javne vlasti ne uživaju zaštitu prava po Evropskoj konvenciji, a koji stav je Ustavni sud zauzeo u više svojih odluka (vidi, Ustavni sud, odluka o dopustivosti broj AP 3044/07 od 16. jula 2009. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba) to se navodi apelanta o povredi prava iz čl. 13. i 17. Evropske konvencije moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno kad je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1669/08 (Tuzlanski kanton) | Sudska praksa | Aktio