Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-279/08 (D. K.)
Odluka donesena 28. 04. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje - razuman rok
- Ugovor o poklonu
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-279/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 04. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP 279/08, rješavajući apelaciju Dragana Koraća, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 , 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragana Koraća podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-
Rev-06-000 320 od 28. septembra 2007. godine, Presude Okružnog suda u Banja Luci broj Gž-1303/03 od 23. decembra 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Banaja Luci broj P-9704/99 od 10. marta 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dragan Korać (u daljnjem tekstu: apelant) iz Laktaša, Kosjerovo podnio je 16. januara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-118-0-Rev-06-
000 320 od 28. septembra 2007. godine, Presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-1303/03 od 23. decembra 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-9704/99 od 10. marta 2003. godine. S obzirom da apelacija nije sadržala sve elemente predviđene članom 19. stav 2. Pravila Ustavnog suda, od apelanta je 12. marta 2007. godine zatraženo da dopuni apelaciju. Apelant je 24. marta 2007. godine dostavio traženu dopunu apelacije.
2. Presudom Osnovnog suda broj P-9704/99 od 10. marta 2003. godine, koja je donesena u ponovnom postupku nakon odluke Vrhovnog suda o reviziji broj Rev-37/99 od 17. augusta 1999.godine, opozvani su pokloni učinjeni darodavnim ugovorima o poklonu, i to ½ nekretnine sa izgrađenim stambenim objektom, i ½ druge nekretnine, pobliže opisanih u izreci presude, zaključenim 4. augusta 1986. godine, između Nade Šurlan (daljnjem tekstu: tužiteljica) kao poklonodavca i apelanta kao poklonoprimca, ovjerenim kod Osnovnog suda pod brojem I-Ov-590/86 i I-Ov-591/86. Istom presudom je odlučeno da je apelant dužan trpjeti da se u zemljišnim knjigama Osnovnog suda briše kao suvlasnik spornih nekretnina, i da se tužiteljica uknjiži kao vlasnik sa 1/1 dijela uz obavezu da tužiteljici naknadi troškove spora u iznosu od 2.420,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10. matra 2003. godine pa do isplate.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da Zakon o obligacionim odnosima, ne sadrži odredbe o ugovoru o poklonu te da se u slučaju spora u pogledu pravnih učinaka ugovora o poklonu i odnosa koji su ugovorom nastali, ukoliko se tiču samog poklona prosuđuje po pravilima predratnog prava ukoliko nisu u suprotnosti sa ustavnim uređenjem i pozitivnim zakonskim propisima (član 4. Zakona o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 6. aprila 1941. godine i za vrijeme neprijeteljske okupacije; «Službeni list FNRJ» broj 84/46 i člana 12. Ustavnog zakona za provođenje Ustava Republike Srpske; «Službeni glasnik Republike Srpske» broj 21/92). Prema pravilu iz paragrafa 948. Opšteg građanskog zakonika (u daljnjem tekstu: OGZ) poklonodavac može opozvati ugovor o poklonu ako je poklonoprimac prema njemu grubo neblagodaran, a smatra se da postoji gruba neblagodarnost ukoliko se u ponašanju poklonoprimca prema poklonodavcu stiču obilježja krivičnog djela kojim se povređuju tijelo ili vrijeđa poštenje, sloboda ili imovina poklonodavca. Međutim, u sudskoj praksi je preovladalo gledište da se i etički kriteriji moraju uzeti u obzir prilikom prosuđivanja ponašanja poklonoprimca prema poklonodavcu u slučaju kada poklonodavac ističe zahtjev za opoziv poklona. Prema utvrđenju suda apelant je ubrzo nakon zaključenja ugovora o poklonu iskazao veliku neblagodarnost prema tužiteljici, i u njihovom braku je došlo do teškog i trajnog poremećenja bračnih odnosa, što je kulminiralo i faktičkim prekidom bračne zajednice1989. godine. Sud je dalje naveo da je apelant izvršio preljubu sa drugom ženom sa kojom se nakon toga najprije vanbračno, a kasnije i bračno saživio. Sud je zaključio da su se obzirom na situaciju u kojoj se tužiteljica tada našla, i na ponašanje apelanta nakon zaključenja predmetnog ugovora u cjelosti ispunili uvjeti sadržani u članu 948. OGZ. Sud je obrazložio da je obzirom na odluku o opozivu ugovora o poklonu, udovoljio i dijelu tužbenog zahtjeva kojim je tražena uspostava zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije zaključenja ugovora, budući da je u zemljišnim knjigama nakon zaključenja predmetnih ugovora došlo do upisa promjena.
4. Protiv navedene presude Osnovnog suda apelant je izjavio žalbu Okružnom sudu, koji je Presudom broj Gž-1303/03 od 23. decembra 2005. godine, žalbu djelimično usvojio i preinačio prvostepenu presudu u dijelu u kojem je odlučeno o upisu u zemljišne knjige nekretnina koje su predmet darovnih ugovora od 4. augusta 1986. godine, tako što je zahtjev tužiteljice da se apelant obaveže na trpljenje da se u zemljišnim knjigama briše kao suvlasnik ovih nekretnina, te da se tužiteljica uknjiži kao vlasnik tih nekretnina sa 1/1 dijela, odbijen kao neosnovan. U ostalom dijelu žalba apelanta je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Okružni sud u obrazloženju presude naveo je da pravni zaključak prvostepenog suda u cjelosti prihvatljiv s obzirom da je utemeljen u dokazima provedenim tokom prvostepenog postupka. Sud je obrazložio da se apelantu nije moglo naložiti trpljenje da se u zemljišnoj knjizi briše kao suvlasnik nekretnina i da se tužiteljica uknjiži kao suvlasnik 1/1, budući da je tužiteljica ove nekretnine ugovorom o poklonu prenijela na svoga sina nakon pravosnažnosti prvostepene presude P-932/95 od 23. decembra 1996. godine, koja je ukinuta Rješenjem Vrhovnog suda broj Rev-37/99 od 17. augusta 1999. godine.
5. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-000 320 od 28. septembra 2007. godine, apelantova revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda, je odbijena. Vrhovni sud je ocijenio da je presuda Okružnog suda zasnovana na pravilnoj primjeni materijalnog prava, te da u postupku nisu učinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka. Vrhovni sud je zaključio da su suprotno tvrdnjama apelanta Okružni i Osnovni sud pravilno ocijenili izvedene dokaze i pravilno izveli zaključak da su stranke u sporu zaključile ugovor o poklonu, a ne ugovor o kupoprodaji za koji su dali dovoljne i valjane razloge koje kao pravilne prihvata i ovaj sud. Vrhovni sud, također, je naveo da ponašanje apelanta koji se u vrijeme trajanja braka sa tužiteljicom saživio sa drugom ženom sa kojom je stekao vanbračno dijete, ima sva obilježja grube neblagodarnosti u smislu pravnog pravila iz paragrafa 948.OGZ. Na kraju Vrhovni sud je zaključio da obzirom na činjenično utvrđenje nije od značaja da li je postojao drugi razlog za opoziv, odnosno raskid ugovora o poklonu (osiromašenje tužiteljice), jer je dovoljan navedeni razlog, što ukazuje na nezahvalnost apelanta prema tužiteljici.
6. Ustavni sud, zapaža da je apelant zbog nerazumno dugog trajanja postupka, pred Okružnim sudom okončanog Presudom broj Gž-1303/03 od 23. decembra 2005. godine, i postupka pred Osnovnim sudom okončanog Presudom broj P-9704/99 od 10. marta 2003. godine, u predmetnom postupku radi opoziva ugovora o poklonu, podnio prijavu Domu za ljudska prava o kojoj Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Komisija), donijela Odluku o prihvatljivosti i meritumu broj CH/99/1932 od 20. decembra 2006. godine, i utvrdila povredu pravo na pravično suđenje u razumnom roku, iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
7. Apelant, ističe da je osporenim odlukama Vrhovnog, Okružnog i Osnovnog suda, povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelant, se žali da su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te da nisu donesene u razumnom roku. Apelant, je navodeći hronologiju postupka rješavanja tužbenog zahtjeva pred sudovima u apelaciji istakao da je sudski postupak trajao 18. godina. S tim u vezi apelant je istakao «da sudovi nemaju razumjevanja za pravedno suđenje, nego krše pravo i zakon u donošenju nakaradnih presuda gdje se očito vidi da je cijeli proces bio pristran samo jednoj strani gdje sud nije vodio računa da drugoj strani nanese strahovitu štetu». Apelant, traži da Ustavni sud usvoji apelaciju te da mu se «kao čovjeku i građaninu omogući pravo i prouzrokovana šteta nadoknadi tj.materijalna i nematerijalna šteta za gubitak imovine u iznosu od 250.000 KM».
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
10. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05), odnosno da li ima elemenata koji ukazuju na povredu prava na imovinu.
13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da su sudovi u osporenim odlukama dali jasne i obrazložene razloge u pogledu tumačenja i primjene zakonskih odredbi relevantnih u konkretnom slučaju, a takva obrazloženja osporenih odluka Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud zapaža da se navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji je utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo, što po apelantu pokreće pitanje pristrasnosti postupajućih sudova. Ustavni sud, također, zapaža da apelant nije naveo u čemu se ogleda pristrastnost suda nego je samo paušalno ukazao na kršenje ovog principa. Vezano za apelantove navode u pogledu primjene materijalnog prava, tačnije odredbe paragrafa 948. OGZ, Ustavni sud uočava da su sudovi na sve tri instance jasno obrazložili da su se zbog neblagodarnog ponašanja apelanta prema tužiteljici nakon zaključenja predmetnih ugovora u konkretnom slučaju ispunili uvjeti da se opozovu ugovori o poklonu, te da nema mjesta prigovoru apelanta na neosnovanost tužbenog zahtjeva tužiteljice. Stoga, imajući u vidu apelacione navode i stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati.
14. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
15. U odnosu na zahtjev apelanta za naknadu materijalne i nematerijalne štete, Ustavni sud podsjeća da je prema članu 76. stav 2. Pravila ovlašten da izuzetno odredi naknadu nematerijalne štete, kao kompenzaciju za utvrđenu povredu ustavnih prava apelanta, a kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da je apelacija nedopustiva zbog toga što je prima facie, neosnovana to apelantu ne pripada pravo na naknadu nematerijalne štete. S druge strane Ustavni sud ističe da Pravilima Ustavnog suda nije predviđena mogućnost ostvarivanja prava na naknadu materijalne štete.
16. U odnosu na apelantove žalbene navode da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud je u prethodnom dijelu ove odluke istakao, da je Odlukom Komisije broj CH/99/1932 od 20. decembra 2006. godine, u konkretnoj pravnoj stvari utvrđena povreda apelantovog prava na donošenje odluke u razumnom roku u postupku pred Okružnim i Osnovnim sudom. Iz stanja spisa proizilazi da je odluka Komisije kojom je naloženo Republici Srpskoj da u roku od tri mjeseca od prijema odluke apelantu isplati iznos od 3733 KM na ime naknade za nematerijalnu štetu zbog povrede prava na pravično suđenje u razumnom roku, sa utvrđenim kamatama, izvršena 16. maja 2007. godine, te da je apelantu isplaćen utvrđeni iznos na ime kompenzacije, sa pripadajućom kamatom.
17. Imajući u vidu da je Komisija svojom odlukom broj CH/99/1932 od 20. decembra 2006. godine, u konkretnoj pravnoj stvari već utvrdila povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku u postupku pred Okružnim i Osnovnim sudom, i naknadu nematrijalne štete Ustavni sad će ispitati isključivo postupak pred Vrhovnim sudom u kontekstu garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Imajući u vidu da je postupak o apelantovoj reviziji izjavljenoj protiv presude Okružnog suda, pred Vrhovnim sudom trajao godinu i pol dana, Ustavni sud smatara da dužina predmetnog postupka pred Vrhovnim sudom nije prešla granice razumnog roka u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pored toga, Ustavni sud ima u vidu da je apelantu već jednom utvrđena povreda prava na donošenje odluke u razumnom roku u predmetnom sporu, te da mu je za dio postupka za koji je utvrđena povreda dosuđena naknada nematerijalne štete.
18. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović