Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-301/08 (I. J.)

Odluka donesena 28. 04. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Troškovi postupka
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-301/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 04. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP 301/08, rješavajući apelaciju I. J., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 61/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija I. J. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-07-00 1365 od 22. novembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. I. J. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vionice, Čitluk kojeg zastupaju Sanja Iličić-Lukenda i Gorjana Šajin, odvjetnice iz Čitluka, podnio je 23. januara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-07-00 1365 od 22. novembra 2007. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 P 024935 06 P od 9. oktobra 2007. godine, odbijen je u cjelosti tužbeni zahtjev JP« Elektroprivreda Hrvatske zajednice Herceg Bosne» d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tužitelj), kojim je traženo da sud obaveže apelanta da plati tužitelju za potrošenu električnu energiju za vrijeme od 3. decembra 2004. godine do 2. aprila 2005. godine, iznos od 6.006,09 KM, sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka. Istom presudom tužitelj je obavezan da nadoknadi apelantu troškove postupka u iznosu od 872,40 KM.

3. Presudom Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-07-00 1365 od 22. novembra 2007. godine žalba tužitelja izjavljena protiv prvostepene presude, odbijena je kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. Istom presudom odbijen je apelantov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 351,00 KM.

4. Kantonalni sud je razmatrajući apelantov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka ocijenio, da troškovi odgovora na žalbu nisu bili neophodni za vođenje parničnog postupka, pa je shodno odredbama čl. 387. i 397. stav 1. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 53/03, 73/05 i 19/06,u daljnjem tekstu: ZPP), zahtjev apelanta za naknadu troškova žalbenog postupka, odbio.

5. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant vidi u « proizvoljnoj primjeni materijalnog prava odnosno člana 387. ZPP, tvrdeći da je sud trebao da primijeni stav 2. navedenog člana koja glasi: ako je propisana tarifa za nagrade advokata ili za druge troškove, ovi troškovi odmjeriće se po toj tarifi». Apelant traži da Ustavni sud ukine osporenu odluku Kantonalnog suda, te da naloži Kantonalnom sudu da u ponovnom postupku donese novu odluku i obaveže tužitelja da mu isplati troškove sastava odgovora na žalbu u iznosu od 351,00 KM kao i troškove apelacije u iznosu od 842,40 KM.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05), odnosno da li ima elemenata koji ukazuju na povredu prava na imovinu.

9. Ustavni sud ističe da se garancije člana 6. Evropske konvencije primjenjuju na sve faze postupka za određivanje građanskih prava i obaveza, ne isključujući faze postupka nakon presude u meritumu. Postupak kojim se određuje iznos troškova postupka se mora sagledavati kao sastavni dio postupka u cjelini i, u skladu s tim, kao dio «utvrđivanja građanskih prava i obaveza» (vidi, Evropski sud, Robins protiv Ujedinjenog Kraljevstva presuda od 23. septembra 1997. godine, stav 25. f). Stoga, Ustavni sud smatra da je član 6. Evropske konvencije primjenjiv u predmetnom slučaju.

10. Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u predmetnom postupku, na osnovu relevantnih odredaba zakona utvrdio koje će parnične troškove nadoknaditi apelantu kao stranci, uzimajući u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. Ustavni sud ističe da, o tome koji su to troškovi i koji je njihov iznos odnosno visina odlučuje sud ocjenjujući brižljivo u skladu sa članom 387. ZPP. Zakon se, dakle, kod određivanja osnova za udovoljavanje zahtjevu za naknadu troškova postupka, ne služi subjektivnim već objektivnim kriterijem. Ne traži se izričito da su ovi troškovi bili potrebni radi svrsishodnog vođenja parnice, no očigledno je da standardni izraz «potrebni» treba dopuniti odnosno shvatiti u tom smislu. Inače bi sud bio primoran usvojiti zahtjev za naknadu i onih troškova koji su, sa stajališta stranke koja ih je imala bili potrebni zato da ona vodi postupak kako želi, ali se u odnosu na vođenje postupka nisu pokazali svrsishodni radi ostvarivanja krajnjeg cilja u postupku. Nesvrsishodne troškove snosi definitivno stranka koja ih je prouzročila, pa nema prava na naknadu ni kada u parnici uspije (vidi, odluka Ustavnog suda broj AP 2700/06 od 10. januara 2008.godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

11. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dao jasne razloge za svoju odluku o troškovima odgovora na žalbu, te stoga, smatra da u osporenoj odluci u dijelu koji se tiče naknade troškova prouzrokovanih procesnom radnjom, odgovorom na žalbu, nema ništa što bi ukazalo na proizvoljnost u primjeni propisa. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Ustavni sud zapaža da se navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i pravo na imovinu odnose isključivo na način na koji je primijenjeno materijalno pravo odnosno odredbe ZPP. Stoga, imajući u vidu apelacione navode i stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati.

12. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kao i prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U pogledu apelantovog zahtjeva da mu sud dosudi troškove nastale podnošenjem apelacije Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije, iz čega proizilazi da troškove sastavljanja apelacije isključivo snose apelanti.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-301/08 (I. J.) | Sudska praksa | Aktio