Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-350/08 (DOO «VOKER» Gradačac)

Odluka donesena 28. 04. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-350/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 04. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP 350/08, rješavajući apelaciju DOO «VOKER» Gradačac, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija DOO «VOKER» Gradačac podnesena protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj: 097-0-Pž-07-000059 od 16.

novembra 2007. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 096-0-Mals-06-000162 od 23. maja 2007.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. DOO «VOKER» Gradačac (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Enver Hogić, advokat iz Tuzle, podnio je 29. januara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj: 097-0-Pž-07-000059 od 16. novembra 2007. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 096-0-Mals-06-000162 od 23. maja 2007. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 096-0-Mals-06-000162 od 23. maja 2007. godine apelant je obavezan da Brčko Distriktu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužitelj) na ime duga za utrošenu vodu isplati iznos od 1.946,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, počev od 9. septembra 2006. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate. Također, odlučeno je da svaka strana snosi svoje troškove. U obrazloženju presude, sud je naveo da je shodno odredbama člana 131. Zakona o parničnom postupku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine» br. 5/00, 1/01, 6/02, 11/05 i 20/06; u daljnjem tekstu: ZPP BD BiH), ocijenio svrsishodnim da dopusti preinačenje odnosno povećanje tužbenog zahtjeva, tužitelja budući da je dug za utrošenu vodu za mjesec maj 2005. godine u iznosu od 52,50 KM posljednja faktura i iznos od 1.946,70 KM je prema istim podacima konačan iznos duga, odnosno potraživanja tužitelja. Osnovni sud je ocijenio da bi bilo neracionalno i neekonomično da tužitelj putem suda ponovno traži naplatu duga po osnovu računa za maj mjesec u iznosu od 52,50 KM, iz kojih razloga je dozvolio preinačenje, odnosno povećanje tužbenog zahtjeva tužitelja. Osnovni sud, je u odnosu na prigovor apelanta kojim je osporio mjesnu nenadležnost tog suda istakao, da je članom 27. stav 1. tačka 8. ZPP BD BiH predviđeno da, osim opšte mjesne nadležnosti navedene u članu 26. ZPP BD BiH kojim je propisano da je Osnovni sud, nadležan za suđenje protiv pravnih lica ako se sjedište pravnih lica nalazi na području Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, Osnovni sud ima i posebnu mjesnu nadležnost i u sporovima po tužbi o imovinsko pravnim zahtjevima protiv pravnih lica ako se na području Distrikta nalazi kakva imovina tog lica ili predmet koji se tužbom traži, iako je obaveza nastala na području Distrikta ili ako obavezu treba izvršiti na području Distrikta. Nadalje sud je naveo da je članom 27. stav 1. tačka 9. citiranog zakona predviđeno da Osnovni sud ima posebnu mjesnu nadležnost i u sporovima protiv pravnih lica ako se poslovna jedinica nalazi na području Distrikta, ukoliko spor proizilazi iz pravnog odnosa te jedinice, ili ako pravna lica obavljaju djelatnost na području Distrikta. Sud je istakao da su među strankama nesporne činjenice, koje proizilaze iz rješenja o upisu apelanta u sudski registar Kantonalnog suda u Tuzli broj U/I-2788/99 od 7. decembra 1999. godine, prema kojima je sjedište apelanta u Gradačcu, a prema podacima iz analitičke kartice i računa broj 7525 od 8. maja 2005. godine, također je nesporno da je apelant obavljao svoju poslovnu djelatnost na tržnici Arizona u mjestu Dubrave koje se nalaze na području Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine. Nadalje apelant se do 1. juna 2005. godine snabdjevao sa vodom iz vodovoda i preko vodovodnih instalacija iz Pododjeljenja za vodovod i kanalizaciju u sastavu Vlade Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, odnosno tužitelja u vezi čega su mu ispostavljani računi za plaćanje utrošene vode, na koje on nije prigovarao, ali ih nije ni plaćao. Sud je na temelju utvrđenog činjeničnog stanja utvrdio da je apelant obavljao djelatnost na području Brčko Distrikta iz čega proizilazi da je obaveza za plaćanje utroška vode nastala na području Brčko Distrikta te da je apelant bio dužan da obavezu izvrši na području Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine.

3. Apelacioni sud je odlučujući o žalbi protiv prvostepene presude donio Presudu broj: 097-0- Pž-07-000059 od 16. novembra 2007. godine kojom je apelantova žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena u odnosu na glavni zahtjev za isplatu predmetnog duga, i preinačena u dijelu odluke o troškovima i tužitelj je obavezan da na ime parničnih troškova apelantu isplati iznos od 60.00 KM. Obrazlažući pravilnost i zakonitost prvostepene presude, Apelacioni sud je naveo da je Osnovni sud u toku postupka proveo sve relevantne dokaze i nesporno utvdio da je u pogledu činjenica vezanih za nastajanje i dospjelost svakog od predmetnih potraživanja tužitelja, prvostepeni sud pravilno ocijenio sadržaj analitičke kartice apelanta. Međutim, sud je istakao da se u pogledu visine spornog potraživanja nije mogao upustiti u ocjenu pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, budući da se radilo o sporu male vrijednosti. Žalbeni prigovor u pogledu mjesne nenadležnosti Osnovnog suda, Apelacioni sud, je ocijenio neosnovanim ocjenjujući da je Osnovni pravilno primijenio odredbu člana 27. stav 1. tačka 8 ZPP BD BiH, i zaključio da obavezu isplate predmetnog duga za utrošenu vodu apelant treba da ispuni na teritoriji Distrikta. Apelacioni sud je skrenuo pažnju da se sporna novčana obaveza prema odredbama člana 320. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO; «Službeni list RBiH», br. 2/92, 13/93 i 13/94, i «Službene novine FBiH», broj 29/03), ispunjava u mjestu u kome povjerilac, u konkretnom slučaju tužitelj kao isporučilac vode ima sjedište. Apelacioni sud je prigovor bitne povrede odredaba parničnog postupka u pogledu primjene pravila o preinačenju tužbenog zahtjeva, također ocijenio neosnovanim. S tim u vezi Apelacioni sud je istakao da prvostepeni sud nije prekoračio granicu ovlaštenja da odlučuje po slobodnoj ocjeni, kada je iz razloga svrsishodnosti dozvolio povećanje tužbenog zahtjeva za iznos od 52,50 KM. Apelacioni sud je ocijenio da je djelimično osnovan prigovor apelanta u odnosu na dio osporene presude na odluku o troškovima postupka, a koji su apelantu uzrokovani zbog odloženog ročišta krivicom tužitelja, zbog čega je preinačio prvostepenu presudu u tom dijelu i apelantu, bez obzira na uspjeh u sporu, dosudio iznos od 60,00 KM na ime parničnih troškova.

4. Apelant je istakao da mu je presudama redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), i pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U pogledu prava na prava na pravično suđenje istakao je da Osnovni sud donio presudu u sporu za koji nije mjesno nadležan, navodeći da je sud poklonio veću vjeru analitičkoj kartici tužitelja kao jednostranom internom dokumentu, nego rješenju o registraciji privrednog subjekta, iz kojeg se vidi da je njegovo sjedište u Gradačcu. Apelant je istakao da je ovakvo postupanje suda potpuno neprihvatljivo i pristrasno i direktno je na njegovu štetu. Nadalje, apelant je naveo da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu budući da je sud odlučivao van granica postavljenog tužbenog zahtjeva.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

7. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05), odnosno da li ima elemenata koji ukazuju na povredu prava na imovinu.

8. Ustavni sud zapaža da su sudovi dali jasno i argumentirano obrazloženje za svoje odluke, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također zapaža da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Apelant je bio u mogućnosti u cijelosti osporiti činjenice na kojima je tužitelj zasnovao svoj tužbeni zahtjev, a iz stanja spisa proizilazi da je sud izveo sve dokaze koje su predložile parnične stranke. Ustavni sud zapaža da se navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji je utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo, što po apelantovom mišljenju pokreće pitanje pristrasnosti postupajućih sudova. Ustavni sud, također, zapaža da apelant nije naveo u čemu se ogleda pristrastnost suda nego je samo paušalno ukazao na kršenje ovog principa. Stoga, imajući u vidu apelacione navode i stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati.

9. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-350/08 (DOO «VOKER» Gradačac) | Sudska praksa | Aktio