Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1198/08 (M. T.)
Odluka donesena 28. 04. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
- Zastara
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1198/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 04. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije, Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 28. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP 1198/08, rješavajući apelaciju Muhameda Talića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Muhameda Talića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-Gž-
07-001 192 od 13. februara 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sanskom Mostu broj Rs-520/05 od 9. maja 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Muhmed Talić, (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sanskog Mosta, podnio je 17 aprila 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-Gž-07-001 192 od 13. februara 2008. godine, i Presude Općinskog suda u Sanskom Mostu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Rs-520/05 od 9. maja 2007. godine.
2. Pismenim zahtjevom od 20. juna 2009. godine, Đemila Talić apelantova supruga (u daljnjem tekstu: apelantova nasljednica) obavijestila je Ustavni sud da preuzima nastavak postupka jer je apelant umro 15. maja 2009. godine. Kao dokaz o smrti apelanta priložila je Izvod iz matične knjige umrlih, koja se vodi za mjesto Tuzla, broj 10/13-2-09891/09 od 22. maja 2009. godine.
3. Presudom Općinskog suda broj Rs-520/05 od 9. maja 2007. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 001-0-Gž-07-001 192 od 13. februara 2008. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu JU OŠ «10. Oktobar» iz Sanskog Mosta (u daljnjem tekstu: tužena) na ime razlike plaće za 2001. i 2002. godinu isplati ukupan iznos od 4.482,70 KM, na ime regresa za 2001. godinu isplati iznos od 516,60 KM, te na ime toplog obroka za 2001. godinu i januar i februar 2002. godine isplati ukupan iznos od 1.384,20 KM, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.
4. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je tužena u toku postupka istakla prigovor apsolutne zastare apelantovih potraživanja koji je sud prihvatio smatrajući da je isti u smislu odredbi iz člana 106. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), osnovan. Sud je dalje naveo da prema citiranoj zakonskoj odredbi apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja, ako zakonom nije drugačije određeno. Sud je istakao da je u konkretnom slučaju nesporno da je potraživanje apelanta nastalo u toku 2001. godine, odnosno u januaru i februaru 2002. godine, te da je apelant tužbu za isplatu navedenih potraživanja podnio 28. juna 2005.. godine. Sud je također naveo da se radi o potraživanjima iz radnog odnosa koja u smislu člana 106. ZOR zastarjevaju za tri godine, te da je u konkretnom slučaju taj rok istekao za svaku pojedinačnu obavezu koja je predmet apelantove tužbe. Sud je naglasio da zastarjelošću prestaje samo pravo zahtijevati ispunjenje obaveze, iako obaveza kao naturalna i dalje postoji i dužnik je u svakom momentu može ispuniti ukoliko na to pristane, međutim sud ne može naložiti dužniku u ovom slučaju tuženoj ispunjenje obaveze. Sud nije prihvatio prigovor tužene da nije pasivno legitimisana u ovom sporu jer se apelant sa tuženom nalazi u materijalno pravnom odnosu, a činjenica da se škola finansira iz budžeta Unsko-sanskog kantona je irelevantna u odnosu na apelanta.
5. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da žalba apelanta protiv prvostepene presude neosnovano ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava, jer iz provedenih dokaza jasno proizilazi da su predmet potraživanja naknade iz radnog odnosa. S obzirom na odredbe iz člana 106. ZOR, prvostepeni sud je po mišljenju Kantonalnog suda postupio pravilno kada je usvojio prigovor zastare za sva potraživanja, za koje je dato pravilno obrazloženje. Kantonalni sud je naveo da tužena nije trebala izvoditi nikakve dokaze da bi dokazala osnovanost prigovora zastare potraživanja obzirom na činjenicu da su posljednja utužena potraživanja nastala u februaru 2002. godine, a da je tužba podnesena 28. jula 2005. godine, dakle nakon proteka roka od tri godine, Sud je zaključio da su neosnovani žalbeni navodi apelanta da tužena nije dokazala da je nastupila zastara potraživanja, budući da je prvostepeni sud odlučujući i prigovoru zastare potraživanja koji je istakla tužena, cijenio vrijeme nastanka potraživanja i vrijeme podnošenja tužbe. Sud je također naveo da na odluku o prigovoru zastare ne utiče činjenica kada su apelantu uručene platne liste, a prigovor apelanta istaknut u tom pravcu, ocijenio kao neosnovan. Sud je istakao da je pravilno utvrđenje prvostepenog suda da se radi o novčanim potraživanjima iz radnog odnosa za koje u smislu odredbi člana 106. ZOR i članu
372. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja. Sud je dalje naveo da žalbeni navodi apelanta da tužena u sličnim slučajevima nije isticala prigovor zastare nisu od uticaja na ovu odluku, budući da tužena strana sama odlučuje da li će istaći prigovor zastare ili ne, a ukoliko se istakne prigovor zastare sud je dužan po njemu postupiti.
6. Apelant smatra je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu i pravo na nediskriminaciju iz čl. II/3. e), k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav
1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 14 Evropske konvencije, kao i čl. 13 i 17. Evropske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, naime u konkretnom slučaju sporno kada je nastalo potraživanje budući da mu tužena od 1998 godine do januara 2002. godine nije dala na uvid nijednu platnu listu. Zastara je, kako tvrdi prekinuta jer je tužena u više navrata priznala postojanje duga. Smatra da postupak iz kojeg su proizašle osporene presude nije bio pravičan te da je zakon proizvoljno primijenjen, a pored toga odstupljeno je od uobičajene prakse sudova po pitanju primjene instituta zastarjelosti. U tom smislu, apelant je istakao da su Kantonalni sud i Općinski sud povodom istih činjeničnih i pravnih pitanja u drugim predmetima odlučili drugačije. Kršenja ostalih prava apelant je obrazložio proizvoljnom primjenom materijalnog prava.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud podsjeća da je odredbama člana 65. stav 2. Pravila Ustavnog suda predviđeno da će se u slučaju ako apelant umre u toku postupka o apelaciji, postupak obustaviti ukoliko nasljednik u roku od 30 dana od dana smrti ne podnese pismeni zahtjev da preuzima nastavak postupka. Ustavni sud zapaža da je apelant umro 15. maja 2009. godine, t.j.u toku predmetnog postupka pred Ustavnim sudom, a da je apelantova nasljednica 20. juna 2009. godine, obavijestila Ustavni sud da preuzima nastavak postupka. U konkretnom slučaju Ustavni sud obzirom na posebne okolnosti, te činjenicu da se radi o prekoračenju roka od pet dana u odnosu na rok predviđen članom 65. stav 2. Pravila Ustavnog suda u kojem je apelantova nasljednica trebala Ustavnom sudu podnijeti pismeni zahtjev da preuzima nastavak postupka, prihvata da je apelacija dopustiva.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se u suštini svode na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05), odnosno da li ima elemenata koji ukazuju na povredu prava na imovinu.
11. Ustavni sud ukazuje da je u svojoj odluci broj AP-884/07 od 22. oktobra 2009. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) već razmatrao isto pravno pitanje i zaključio da se stav redovnih sudova temelji na relevantnim odredbama ZOR i ZOO. Ustavni sud je, analizirajući obrazloženje odluka Općinskog i Kantonalnog suda, zaključio da su sudovi dali jasne razloge za zaključak da se radi o potraživanjima iz radnog odnosa koja u smislu člana 106. ZOR zastarjevaju za tri godine, te da je u konkretnom slučaju taj rok istekao za svaku pojedinačnu obavezu koja je predmet apelantove tužbe. Ustavni sud uočava da je Kantonalni sud jasno obrazložio da žalbeni navodi apelanta da tužena u sličnim slučajevima nije isticala prigovor zastare nisu od uticaja na ovu odluku, budući da tužena strana sama odlučuje da li će istaći prigovor zastare ili ne, a ukoliko se istakne prigovor zastare kao u konkretnom slučaju sud je dužan po njemu postupiti. Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelacionih navoda poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci.
12. S obzirom da se razlozi navedeni u odluci broj AP-884/07 od 22. oktobra 2009. godine u cijelosti odnose i na ovu odluku, Ustavni sud je iz istih razloga zaključio da apelantovi navodi u pogledu kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz čl. II/3. e), k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ne sadrže elemente koji bi ukazali da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koji bi zahtijevali meritorno ispitivanje. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu očigledno (prima facie)neosnovani.
13. Iz apelacije proizilazi da se apelant žali da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da su sudovi «različito sudili u istim slučajevima».
14. Ustavni sud zapaža da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, diskriminacija nastupa ako se osoba ili grupa osoba koji se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere (...) u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili upotreba sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Belgijski jezički slučaj, presuda od 23. jula 1968. godine, serija A, broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno je li diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A, broj 25, stav 226).
15. Ustavni sud nalazi da ukazivanje apelanata na različitu sudsku praksu ne može u konkretnom slučaju biti dokaz da je on diskriminiran u postupku s obzirom da apelant nije ponudio nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o njegovoj navodnoj diskriminaciji. Naime, čak i da se radi o situaciji da je redovni sud u analognoj siutaciji donio drugačiju odluku to samo po sebi ne predstavlja diskriminaciju imajući u vidu da nije dovoljna samo tvrdnja o različitom tretmanu osoba u analogno sličnoj situaciji nego i drugi elementi kako je to navedeno u prethodnoj tački ove odluke. S obzirom na odsustvo ovih elemanata u konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju, odnosno da su njegovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, također, očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Apelant se, također, žali da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, ne obrazlažući posebno povredu tog prava. Osim toga, Ustavni sud ističe da član 13. Evropske konvencije ima supsidijaran karakter. To znači da član 13. Evropske konvencije ne garantuje pravo na djelotvoran pravni lijek sam po sebi, niti se može posmatrati samostalno i nezavisno od nekog od prava garantovanih Evropskom konvencijom. U konkretnom slučaju apelant se nije pozvao na povredu ovoga prava u vezi sa nekim pravom iz Evropske konvencije, a osim toga nesporno je da je apelant imao pravo te da je izjavio žalbu na presudu Općinskog suda o kojoj je odlučeno presudom Kantonalnog suda. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, takođe, očigledno (prima facie) neosnovani.
17. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava iz član 17. Evropske konvencije Ustavni sud ukazuje da član 17. Evropske konvencije ne utemeljuje neko posebno individulano pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije. Stoga su i apelantovi navodi o kršenju člana 17. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
18. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović