Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-25/08 (V. R.)
Odluka donesena 28. 04. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-25/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 04. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP-25/08, rješavajući apelaciju Velinke Radulović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Velinke Radulović podnesena protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-Gž-
07-001661 od 26. novembra 2007. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci broj Mal-855/04 od 30. jula 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Velinka Radulović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banja Luke, koju zastupaju Velimir i Desimir Kevac advokati iz Banja Luke, podnijela je 31. decembra 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-001661 od 26. novembra 2007. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Mal-855/04 od 30. jula 2007. godine.
2. Apelantica je Osnovnom sudu podnijela tužbu protiv «Bobar osiguranja» AD Bijeljina (u daljnjem tekstu: tuženi) radi naknade štete u visini od 2.400,00 KM. U tužbi je navela da je kao saputnik u vozilu kojim je upravljao Mladenko Radulović zadobila teške tjelesne povrede. Budući da je u vrijeme nezgode bila osigurana od autonezgode na sumu od 6.000,00 KM a da je usljed nezgode utvrđen stepen invalidnosti od 40%, predložila je da se usvoji njen zahtjev i naknadi šteta u visini od 2.400,00 KM.
3. Osnovni sud je odlučujući o tužbi i postavljenom zahtjevu donio presudu broj Mal-855/04 od 30. jula 2007. godine kojom je tužbeni zahtjev apelantice u cijelosti odbijen. U obrazloženju presude, Osnovni sud je istakao da je predmet tužbenog zahtjeva isplata iznosa osigurane sume na osnovu povrijeđivanja apelantice u saobraćajnoj nezgodi. S obzirom da se ugovor o osiguranju kojeg je apelantica zaključila sa tuženim odnosi na osiguranje putnika u vozilu od posljedica nesretnog slučaja, a da je apelantica u momentu saobraćajne nezgode bila izvan vozila, njen zahtjev je odbijen. Osnovni sud je obrazlažući presudu istakao da je apelantica u momentu nezgode gurala vozilo iz kojeg razloga se ne može smatrati putnikom u vozilu već pješakom.
4. Odlučujući o žalbi apelantice, Okružni sud je donio presudu broj 011-0-Gž-07-001661 od 26. novembra 2007. godine, kojom je žalba djelomično usvojena, presuda Osnovnog suda preinačena na način da je tuženi obavezan apelantici na ime naknade materijalne štete isplatiti iznos od 1. 440,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 3. aprila 2001. godine do isplate, uz troškove postupka u iznosu od 1.470,00 KM. U preostalom dijelu iznad dosuđenog iznosa apelantica je odbijena sa tužbenim zahtjevom. Okružni sud smatra da je Osnovni sud iz pravilno utvrđenih činjenica izveo pogrešan pravni zaključak što je imalo za posljedicu pogrešnu primjenu materijalnog prava. Preinačavajući prvostepenu presudu, Okružni sud je istakao da je zahtjev apelantice osnovan jer je u toku prvostepenog postupka nesporno utvrđeno da je vozilo u kojem se apelantica nalazila neposredno prije nezgode bilo osigurano a spornim se ukazalo pitanje statusa apelantice u konkretnom udesu. Prema mišljenju Okružnog suda, pored nesporne činjenice da se apelantica u momentu nezgode nalazila izvan vozila, ne može se zanemariti činjenica da je ona neposredno prije udesa bila putnik u vozilu i da je nakon izlaska iz vozila ostala učesnik događaja, u namjeri da nakon otklanjanja kvara na vozilu nastavi vožnju kao saputnik. Izlaskom iz vozila, kako je ocijenio Okružni sud, ona nije izguibila svojstvo trećeg lica koje u saobraćajnim nezgodama podrazuimijeva svako lice koje se nalazi u pravnom odnosu nastalog prouzrokovanja štete bez obzira da li je putnik u vozilu pješak ili biciklista. Okružni sud je u pogledu visine štete istakao da je tokom prvostepenog postupka nesporno utvrđeno da zaustavljeno vozilo nije bilo propisno obilježeno, pa je apelantica prilikom izlaska iz vozila bez prethodne provjere da li je vozilo obilježeno trokutom i svjetlosnim signalima doprinijela nastanku štete u procentu od 40%. U takvoj situaciji dolazi do primjene principa podijeljene odgovornosti a to konkretno znači, kako je dalje navedeno, da apelantica nema pravo na potpunu već umanjenu naknadu. Imajući u vidu, kako je dalje naveo Okružni sud, da je apelantica bila osigurana na sumu od 6.000,00 KM i da je zbog nezgode utvrđena trajna invalidnost u procentu od 46%, visina postavljenog zahtjeva apelantice je pravilno odmjerena. Smanjujući iznos potpune naknade srazmjerno doprinosu apelantice, Okružni sud je za traženi vid materijalne štete po osnovu autoodgovornosti dosudio iznos od 1.440,00 KM.
5. Apelantica se žali da joj je u postupku pred redovnim sudovima povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnejm tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenja navedenih prava apelantica temelji na nezadovoljstvu zbog dosuđenog iznosa ističići da je Okružni sud u konkretnoj situaciji pogrešno primijenio materijalno pravo dosuđujući joj nakanadu štete umjesto sumu osiguranja.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je došlo do povede prava na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).»
9. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je povodom žalbe apelantice, Okružni sud donio presudu kojom je žalbu djelomično usvojio i apelanticin zahtjev do dosuđenog iznosa usvojio dok je u preostalom dijelu njen zahtjev za naknadu materijalne štete po osnovu autoodgovornosti odbio. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga, imajući u vidu da se apelantica isključivo žali na pogrešnu primjenu materijalnog prava te imajući u vidu stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović