Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-220/08 (Ž. S.)
Odluka donesena 28. 04. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Zastara
- Pristup sudu
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Dokazni postupak
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-220/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 04. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP-220/08, rješavajući apelaciju Željka Sliškovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Željka Sliškovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000925 od 23. oktobra 2007. godine, presude Kantonalnog suda Mostar broj 007-0-Gž-06-000160 od 12. aprila 2006. godine i presude Općinskog suda Mostar broj P-823/02 od 11.
novembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Željko Slišković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupa zajednička advokatska kancelarija Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnio je 15. januara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000925 od 23. oktobra 2007. godine, presude Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni suid) broj 007-0-Gž-06-000160 od 12. aprila 2006. godine i presude Općinskog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-823/02 od 11. novembra 2005. godine.
2. Apelant je tužbom podnesenom Općinskom sudu pokrenuo parnični postupak protiv Croatia osiguranje d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) radi naknade štete. U tužbi je naveo da je krivicom osiguranika tuženog zadobio tjelesne povrede u saobraćajnoj nezgodi 11. decembra 1997. godine i da su presudom Općinskog suda broj P-119/99 riješeni svi vidovi nematerijalne štete. Međutim, zbog posljedica zadobivenih u saobraćajnoj nezgodi, kako je dalje naveo apelant, trpi štetu u visini izgubljene zarade iz dopunske djelatnosti, budući da je njegov brat privatni ugostitelj i da je on kod njega, prije povrijeđivanja, radio kao konobar. Predložio je da se tuženi obaveže da mu na ime izgubljene zarade plaća mjesečnu rentu u iznosu od po 500,00 KM počev od 1. janura 1998. godine dok se prilike ne izmijene.
3. Odlučujući o tužbi i postavljenom zahtjevu, Općinski sud je donio presudu broj P-823/02 od 11. novembra 2005. godine, potvrđena presudama Kantonalnog suda i Vrhovnog suda, kojima je apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan odbijen u cijelosti. Navedenim zahtjevom, apelant je tražio da se tuženi obaveže da mu na ime naknade materijalne štete-izgubljene dobiti, isplati ukupan iznos od 24.507,00 KM i to za period od 1. januara 1998. godine do 1. januara 2003. godine sa zakonskom zateznom kamatom počev od podnošenja tužbe do isplate, a od 1. januara 2003. godine mjesečne obroke od po 500,00 KM. Tuženi je osporio potraživanje apelanta na osnovu saobraćajne nezgode, ističući da je u toj nezgodi za apelanta nastupilo vrlo malo umanjenje opće životne aktivnosti od 16% a da je apelant od 1992. godine ratni vojni invalid sa utvrđenim umanjenjem invalidnosti 70%, zbog čega je radna nesposobnost posljedica ranjavanja u ratu a ne saobraćajne nezgode. Istakao je prigovor zastarjelosti potraživanja.
4. Cijeneći osnov tužbe i prigovor zastare potraživanja, Općinski sud je utvrdio da je tužba podnesena 29. jula 2002. godine i da se zastarjelost zahtjeva za nakandu štete cijeni prema odredbama čl. 376. i 377. Zakona o obligacionim odnosima («Službene novine FBiH» broj 29/03; u daljnjem tekstu: ZOO), bez obzira da li se naknada zahtjeva za već nastalu štetu ili za štetu za koju je izvjesno da će po redovnom toku stvari nastati u budućnosti. Naknada štete koja sukcesivno nastaje u budućnosti je izgubljena zarada ukoliko oštećeni zbog povreda ne može obavljati poslove koje je ranije obavljao prije nastanka štete. U odredbi člana 376. stav 1. ZOO je propisano da potraživanja naknade uzrokovane štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećeni saznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, dok je u stavu 2. istog člana propisano da potraživanje u svakom slučaju zastarijeva za 5 godina. U konkretnom slučaju, kako je dalje istakao Općinski sud, rok zastare potraživanja naknade štete računa se od dana kada je završeno liječenje a samim tim kada je apelant saznao za posljedice uzrokovane saobraćajnom nezgodom. Krajnji rok od kada počinje teći rok za zastaru, po ocjeni Općinskog suda, je 14. juni 1999. godine kada je sačinjen nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke dr. Ivana Bušića u kojem je konstatovano da su kod apelanta, zbog saobraćajne nezgode, nastupile posljedice koje su trajne i mogu se smatrati definitivnim. U toku postupka apelant nije sudu pružio niti jedan dokaz na okolnost da je šteta koju je pretrpio uzrokovana krivičnim djelom te da je protiv osiguranika tuženog vođen krivični postupak. Općinski sud je zaključio da je prigovor tuženog za zastarjelost potraživanja naknade štete osnovan te je iz tog razloga apelanta u cijelosti odbio sa postavljenim zahtjevom.
5. Kantonalni sud je odlučujući o apelantovoj žalbi donio presudu broj 007-0-Gž-06-000160 od 12. aprila 2006. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je prvostepeni sud na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev zbog zastarjelosti potraživanja. Kantonalni sud je potvrdio pravilnost primjene materijalnog prava, budući da je u konkretnom slučaju nesporno da je liječenje apelanta definitivno završeno 14. juna 1999. godine, a tužba podnesena 29. jula 2002. godine, po proteku tri godine od saznanja za štetu.
6. Vrhovni sud je presudom broj 070-0-Rev-06-000925 od 23. oktobra 2007. godine reviziju odbio. Vrhovni sud je u obrazloženju presude istakao da iz činjenica koje su utvrdili prvostepeni i drugostepeni sudovi proizilazi da je apelant tjelesne povrede zadobio u saobraćajnoj nezgodi 11. decembra 1997. godine, da je njegovo liječeje završeno 14. juna 1999. godine kada je konačno saznao za štetu, lice koje je štetu počinilo i štetne posljedice. Po ocjeni Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi su postupili pravilno primjenom odredbe člana 376. ZOO na osnovu koje su apelantov tužbeni zahtjev, zbog zastare potraživanja, kao neosnovan odbili. Obrazlažući apelantov prigovor koji se odnosi na stav drugostepenog suda da apelant u prvostepenom postupku nije predlagao dokaz uvidom u krivični spis, po mišljenju Vrhovnog suda nije osnovan. Vođenje krivičnog postupka protiv osiguranika tuženog, kako je dalje istakao Vrhovni sud, je činjenica koju je apelant trebao u postupku iznijeti kao relevantnu i predložiti dokaze na utvrđivanje te činjenice. Kako apelant to nije učinio niti je dokazao da je bez svoje krivice nije mogao iznijeti do zaključenja glavne rasprave, drugostepeni sud je postupio pravilno kad je ove žalbene prigovore odbio.
7. Apelant se žali da mu je u postupku pred redovnim sudovima povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na pristup sudu kao segment tog prava iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu prava na pravično suđenje vidi u pogrešnom stavu sudova da je njegovo potraživanje zastarjelo. Smatra da su se sudovi pogrešno pozvali na relevantni propis i odredbe o teretu dokazivanja, koje se ne može tumačiti restriktivno i na način kako su protumačili redovni sudovi u konkretnoj situaciji. Na pripremnom ročištu je, kako je dalje naveo, predložio dokaz uvidom u spis P-119/99 u kojem je uložena presuda broj K-2/98 protiv osiguranika tuženog. Smatra da je dokazao osnov i visinu tužbenog zahtjeva a da je presudom Vrhovnog suda pogrešnom primjenom materijalnog prava donesena presuda na njegovu štetu. Apelant nije obrazlagao u čemu se sastoji povreda prava na pristup sudu.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud primjećuje da se u suštini navodi apelanta svode na njegovo nezadovoljstvo u pogledu činjenice da je pravosnažnom presudom u parničnom postupku odbijen sa zahtjevom za naknadu materijalne štete – izgubljene zarade zbog pogrešne primjene materijalnog prava.Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je došlo do povede prava na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).» 11. U vezi sa ovim pitanjima, Ustavni sud primjećuje da je apelant postavio tužbeni zahtjev za isplatu materijalne štete – novčane rente i da je tuženi istakao prigovor zastarjelosti potraživanja o kojem je sud morao odlučiti, iz čega je proizašao zaključak da je isti osnovan te da je potraživanje apelanta zastarjelo, odnosno da je protekao trogodišnji subjektivni rok za podnošenje tužbe u okviru petogodišnjeg objektivnog roka iz člana 376. st. 1. i 2. ZOO. Ovakav zaključak redovni sudovi su izveli s obzirom na nesporne činjenice u pogledu nastanka štete, saznanja za štetu i štetene posljedice. Pored navedenog, sudovi su jasno istakli da je apelant na osnovu pravila o teretu dokazivanja kojim je propisano da je svaka stranka u postupku dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev bio dužan dokazati činjenicu da je protiv osiguranika tuženog vođen krivični postupak. Međutim, do zaključenja glavne, osim uvida u spis i presudu kojom je ranije riješeno o nematerijalnoj šteti po tužbi apelanta, apelant taj dokaz nije predložio zbog čega je ta relevantna činjenica ostala neutvrđena.
12. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su redovni sudovi u tri instance, postupajući i provodeći dokaze po prijedlozima parničnih stranaka, izveli zaključke za koje su dali potpuna i logična obrazloženja. Imajući u vidu navode apelacije, Ustavni sud nije mogao zaključiti da postoji bilo šta što bi ukazivalo da su redovni sudovi propustili obrazložiti osporene presude, a naročito da je pogrešno primijenjen materijalni propis.
13. U odnosu na navode apelanata da mu je u predmetnom sudskom postupku povrijeđeno pravo pristupa sudu, Ustavni sud konstatuje da upravo suprotno navodima apelacije proizilazi da je apelant imao pravo pristupa sudu na tri sudske instance, te da se koristio svojim procesnim pravima. Redovni sudovi su, kako proizilazi iz pobijanih presuda, postupajući po apelantovoj tužbi meritorno riješili o njegovom zahtjevu, dajući jasna obrazloženja za takvo odlučenje primjenom relevantnog materijalnog i procesnog prava. Apelantovo nezadovoljstvo ishodom postupka ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije.S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da se ne može govoriti o povredi prava pristupa sudu, jer promatrajući postupak u cjelini, proizilazi da apelant u ovom slučaju nema «opravdan zahtjev» da se poziva na kršenje ovog ustavom zaštićenog prava.
14. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani. 15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović