Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2922/07 (M. M.)
Odluka donesena 28. 04. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Povrat stana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2922/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 04. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP-2922/07, rješavajući apelaciju Momčila Mijatovića na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Momčila Mijatovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-
Uvp-07-000 055 od 19. septembra 2007. godine i rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica - odsjek Banja Luka broj 05-050-02-02-
2983/99 od 5. jula 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Momčilo Mijatović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Miroslav Mikeš advokat iz Banja Luke, podnio je 1. novembra 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Uvp-07-000 055 od 19. septembra 2007. godine i rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica - odsjek Banja Luka (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ uprave) broj 05-050-02-02-2983/99 od 5. jula 2005. godine.
2. Rješenjem prvostepenog organa uprave broj 05-050-02-02-2983/99 od 5. jula 2005. godine, Mustafi Smailbegoviću (u daljnjem tekstu: tužitelj) je dozvoljeno vraćanje u posjed stana u Banja Luci u ulici Cara Lazara broj 7/1 (u daljnjem tekstu: predmetni stan) i istovremeno apelantu utvrđen prestanak privremenog korišćenja tog stana. U obrazloženju rješenja je navedeno da je na osnovu rezultata cjelokupnog postupka prvostepeni organ uprave utvrdio da je tužitelj u predmetni stan uselio na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju zaključenog sa Božidarom i Jelisavetom Cekić (u daljnjem tekstu: primaoci izdržavanja) od 27. novembra 1987. godine i da je predmetni stan 30. aprila 1991. godine bio dom tužitelja.
3. Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ uprave) je rješavajući apelantovu žalbu izjavljenu protiv rješenja prvostepenog organa uprave, donio rješenje broj 05-050-01-1018/05 od 12. septembra 2005. godine kojim je poništio prvostepeno rješenje i odbio tužiteljev zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana. U obrazloženju rješenja je navedeno da prvostepeni organ uprave nije potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i da stoga nije pravilno primijenio materijalno pravo. Drugostepeni organ uprave je naime, kako je dalje navedeno, na osnovu navoda tužitelja i priložene dokumentacije utvrdio da je tužitelj kao davalac izdržavanja jednostrano raskinuo obaveze prema primaocima izdržavanja jer je predmetni stan napustio i time prestao biti član tog porodičnog domaćinstva. Budući da tužitelj nije ispunio obaveze navedene u ugovoru o doživotnom izdržavanju, nije mogao nastaviti sa korištenjem predmetnog stana u skladu sa članom 22. Zakona o stambenim odnosima niti se može smatrati članom porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava po osnovu člana 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima («Službeni glasnik RS» br. 19/93 i 22/93).
4. Tužitelj je kod Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) pokrenuo upravni spor protiv rješenja drugostepenog organa uprave od 12. septembra 2005. godine. Okružni sud je presudom broj U-787/05 od 16. novembra 2006. godine odbio apelantovu tužbu kao neosnovanu uz obrazloženje da je na predmetnom stanu stanarsko pravo prestalo smrću nosioca stanarskog prava Jelisavete Cekić a ne napuštanjem stana od strane tužitelja, pa se predmetni stan ne može smatrati napuštenom imovinom u smislu odredbe člana 1. stav 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine («Službeni glasnik RS» br. 38/98, 12/99, 31/99, 65/01, 13/02, 64/02 i 39/03). Iz tog razloga, Okružni sud smatra da je prvostepeni organ uprave zahtjev tužitelja za povrat predmetnog stana u posjed trebao odbaciti.
5. Tužitelj je Vrhovnom sudu podnio zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda broj U-787/05. Vrhovni sud je odlučujući u ovom upravnom sporu donio presudu broj 118-0-Uvp-07-
000 055 od 19. septembra 2007. godine, kojom je zahtjev za vanredno preispitivanje uvažio na način što je preinačio presudu Okružnog suda broj U-787/05 od 16. novembra 2006. godine uvažavanjem tužbe u tom upravnom sporu, osporeni akt poništio i predmetnu upravnu star riješio tako što je apelantovu žalbu izjavljenu protiv rješenja prvostepenog organa uprave broj 05-050-02-02-2983/99 od 5. jula 2005. godine odbio kao neosnovanu. Navedena presuda, kako je navedeno u drugom stavu izreke, u svemu zamjenjuje poništeni akt. Vrhovni sud je u obrazloženju presude istakao da je razmotrivši pobijanu presudu Okružnog suda u smislu odredaba iz člana 39. Zakona o upravnim sporovima («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 109/05; u daljnjem tekstu: ZUS) odlučio udovoljiti tužiteljevom zahtjevu jer je nesporna činjenica da je 30. aprila 1991. godine na predmetnom stanu nosilac stanarskog prava bila Jelisaveta Cekić. Dalje je utvrđeno da je tužitelj kao davalac izdržavanja sa nosiocem stanarskog prava kao primaocima izdržavanja, zaključio ugovor o doživotnom izdržavanju 2. decembra 1987. godine, koji je ovjeren pod brojem I-OB-3510/87. Prvostepeni organ uprave je utvrdio, kako je dalje navedeno, da je tužitelj na osnovu navedenog ugovora 1987. godine uselio u predmetni stan i bio njegov korisnik do 25. augusta 1994. godine. Vrhovni sud je ocijenio da je pravno stanovište Okružnog suda pogrešno jer je tužitelj u vrijeme napuštanja predmetnog stana imao status člana porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava Jelisavete Cekić koje mu nije prestalo iseljenjem iz te stambene jedinice, s obzirom da je napuštanje stana uslijedilo u periodu između 30. aprila 1991. godine i 19. decembra 1998. godine, što tužitelju daje pravni status izbjeglice. Zbog toga mu, kako je dalje navedeno, pripada pravo da se vrati u predmetni stan u skaldu sa Aneksom 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini bez obzira što nije bio u posjedu stana na dan smrti nosioca stanarskog prava.
6. Apelant se žali na presudu Vrhovnog suda i rješenje prvostepenog organa uprave, smatrajući da je u postupku povodom zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na dom iz člana II/3. f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Kršenja navedenih prava apelant vidi u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, jer je tužitelju neosnovano priznat staus izbjeglice a time i pravo na povrat predmetnog stana. Istovremeno je zanemarena činjenica da je apelant u posjedu stana i da je bez obzira na nepostojanje ugovora o doživotnom izdržavanju brinuo o nosiocu stanarskog prava na predmetnom stanu.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Apelant, prema suštini navoda iz apelacije, smatra da nije imao pravično suđenje zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činejničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, nezadovoljan što je tužitelju u upravnom postupku dozvoljeno vraćanje stana u posjed. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i jurisprudenciji Evropskog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. Imajući u vidu navedene stavove, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni organ uprave, postupajući po zahtjevu tužitelja za povrat predmetnog stana, nakon provedenog postupka utvrdio činjenice koje se tiču statusa predmetnog stana, činjenicu zaključenja ugovora o doživotnom izdržavanju između tužitelja i primalaca izdržavanja, činjenicu da je tužitelj 30. aprila 1991. godine bio u posjedu predmetnog stana u svojstvu člana porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, zbog čega mu je u skladu sa Aneksom 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini dozvoljeno da se vrati u posjed predmetnog stana. Istovremeno, prvostepeni organ uprave je utvrdio prestanak prava privremenog korištenja predmetnog stana apelantu. Vrhovni sud je uvažavajući zahtjev za vanredno preispitivanje presude potvrdio pravilnost i zakonitost odlučenja prvostepenog organa uprave koje je proisteklo iz potpuno i pravilno utvrđenog činejničnog stanja, uz pravilnu primjenu materijalnog prava. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud jasno i argumentovano obrazložio svoju odluku te jasno naveo razloge zbog kojih je zahtjev tužitelja osnovan primjenom relevantnih odredaba materijalnog prava.
11. Ustavni sud zapaža da apelant ne navodi kršenje bilo kojeg elementa prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvnecije, osim što je nezadovoljan ishodom postupka. Stoga, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Apelant se, također žali da je osporenom presudom Vrhovnog suda i rješenjem prvostepenog organa uprave povrijeđeno njegovo pravo na dom i pravo na imovinu iz čl. II/3. f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava vidi u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. S obzirom da je Ustavni sud obrazloženje u vezi sa ovim navodima iznio u predhodnim stavovima u pogledu navodne povrede prava na pravično suđenje te da apelant osim nezadovoljstva osporenim odlukama ni na koji način nije argumentirao navodno kršenje prava na dom i imovinu, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz čl. II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog čega je apelacija i u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.
13. Apelant se pozvao na član 13. Evropske konvencije, člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije, međutim ni na koji način nije obrazložio svoje navode o kršenju ovih prava, niti je naveo u vezi sa kojim od prava garantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom dovodi u vezu ova dva prava, s obzirom da su akcesorne prirode. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Na osnovu svega izloženog, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović