Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-387/08 (F. K.)
Odluka donesena 28. 04. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Služnost
- Dokazni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-387/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 04. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP-387/08, rješavajući apelaciju Fahira Kovačevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fahira Kovačevića podnesena protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Gž-06- 000714 od 6. decembra 2007. godine i presude Osnovnog suda u Doboju broj P-87/06 od 16. augusta 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Fahir Kovačević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Zijad Mehmedagić advokat iz Doboja, podnio je 1. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Gž-06-000 714 od 6. decembra 2007. godine i presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-87/06 od 16. augusta 2006. godine.
2. Muradif Seferović (u daljnjem tekstu: tužitelj) je tužbom podnesenom Osnovnom sudu pokrenuo parnični postupak protiv apelanta, radi utvrđenja postojanja stvarne služnosti kolskog puta. Odlučujući o tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu, Osnovni sud je donio presudu broj P- 87/06 od 16. augusta 2006. godine, kojom je utvrđeno da je tužitelj stekao pravo stvarne služnosti kolskog puta «prilazni put Luka» kao poslužnog dobra, koji je u posjedu apelanta, zbog čega je apelant obavezan da tužitelju dozvoli nesmetan prolaz putem i da dozvoli uknjižbu prava služnosti prolaza kod Republičke uprave za geodetske i imovinsko pravne poslove. Istom presudom je odbačen dio tužbenog zahtjeva kojim je zatražena uknjižba služnosti prolaza u zemljišnoj knjizi Zemljišno-knjižnog ureda Osnovnog suda u Doboju. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da je nakon provedenog dokaznog postupka, ocjene dokaza pojedinačno i u vezi sa drugim dokazima, utvrdio činjenice iz kojih nesporno proizilazi da je tužitelj vlasnik nekretnina upisanih u k.o. Doboj i k.o. Potkamen. Na navedenim nekretninama, kako je dalje navedeno, postoji kuća koju je tužitelj kupio 1987. godine a spornim putem se koristio za dolazak do kuće i prolaz iza kuće. Put je postojao i prije izgradnje kuće, tako da se faktički služnost ostvarivala više od 20 godina, a da se apelant nije protivio prolasku tužitelja i ranijih vlasnika kuće, sve do 2003. godine. Osnovni sud je utvrdio da je tužitelj kao vlasnik povlasnog dobra održajem, neprekidnim korištenjem više od 20 godina, stekao pravo služnosti spornim putem a budući da se apelant kao vlasnik poslužnog dobra tome nije protivio, ocijenjeno je da je tužbeni zahtjev u tom dijelu osnovan.
3. Okružni sud je presudom broj 013-0-Gž-06-000 714 od 6. decembra 2007. godine apelantovu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio u dijelu u kojem je utvrđeno pravo služnosti kolskog puta preko parcele apelanta. U odluci o troškovima postupka, prvostepena presuda je preinačena i apelant obavezan da tužitelju umjesto dosuđenog iznosa od 1.349,00 KM na ime troškova postupka isplati iznos od 3.675,00 KM. U ostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.
4. U obrazloženju presude, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud iz nespornih činjenica i rezultata provedenih dokaza utvrdio da je tužitelj održajem stekao pravo služnosti spornim putem. Odredbom člana 54. stav 1. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 6/80 i 36/90, «Službeni glasnik RS» broj 38/03; u daljnjem tekstu: ZOSP) propisano je, kako je dalje navedeno, da se stvarna služnost stiče održajem kada je vlasnik povlasnog dobra faktički ostvarivao služnost za vrijeme od 20 godina a vlasnik poslužnog dobra se tome nije protivio. Iz utvrđenja prvostepenog suda, kako je naveo Okružni sud, proizilazi da je apelant u 2003. godini zabranio prolazak tužitelju spornim putem zaključavši kapiju na ulazu, a tim i pristup putu. Dalje je utvrđeno da se sporni put koristi za prolaz motornim vozilima još od 1965. godine a da ga tužitelj koristi od 1987. godine, te da nema dokaza da je u tom periodu bilo zabrana prolaska putem od strane apelanta. Pravilno je po mišljenju Okružnog suda zaključio prvostepeni sud kada je utvrdio da je tužitelj stekao pravo služnosti spornog puta održajem. U pogledu žalbenih navoda kojima je apelant istakao da prvostepeni sud nije pravilno cijenio iskaze saslušanih svjedoka, Okružni sud je istakao da su neosnovani i da nemaju uporišta u sadržaju spisa. U obrazloženju prvostepene presude, kako je ocijenio Okružni sud, navedeni su jasni razlozi zbog čega su iskazi određenih svjedoka prihvaćeni i zbog čega iskaz svjedokonje Ajše Keskinović nije bio uvjerljiv a stoga neprihvatljiv. Osnovana je međutim po ocjeni Okružnog suda žalba tužitelja kojom se ukazuje da je prvostepeni sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka nije pravilno primijenio odredbe člana
386. Zakona o parničnom postupku. Naime, kako je istakao Okružni sud, prvostepeni sud je odbio zahtjev tužitelja za naknadu troškova u ranijem postupku u kojem je donesena presuda koja je djelomično ukinuta presudom drugostepenog suda, uz obrazloženje da ne bi bilo pravično obavezivati apelanta za naknadu troškova iz razloga što tužitelj u tom trenutku nije dokazao aktivnu legitimaciju za podnošenje tužbe.Tužitelj u ovoj parnici, kako je dalje navedeno, nije uspio samo u neznatnom dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na uknjižbu prava služnosti u zemljišne knjige, koji zahtjev je u ranijem postupku bio odbijen a predmetnom presudom odbačen, ali zbog toga po ocjeni Okružnog suda nisu nastali posebni troškovi. U konkretnon slučaju, kako je zaključio Okružni sud, trebala se primijeniti odredba člana 386. st. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku. Prema stavu 1. navedene odredbe, stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove. Stavom 3. je propisano da sud može odlučiti da jedna stranka naknadi sve troškove koje je druga stranka imala, ako protivna stranka nije uspjela samo u srazmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog toga nisu nastali posebni troškovi.
5. Apelant se žali da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnejm tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant se takođe žali da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje zasniva na pogrešnoj ocjeni iskaza svjedokinje Ajše Keskinović koji sud nije prihvatio, prihvatajući istovremeno istinitim i uvjerljivim iskaze ostalih svjedoka, zbog čega je po apelantovom mišljenju došlo do pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Okružni sud, kako je dalje istakao, nije ispitivao osnovanost i istinitost utvrđenog činjeničnog stanja na koje je žalbom ukazao te je bez konkretnog osvrta na žalbene navode samo potvrdio prvostepenu presudu. Takođe je istakao da je neopravdano preinačena prvostepena presuda u pogledu dosuđenih troškova postupka. Apelant nije obrazlagao u čemu se sastoji povreda prava na imovinu i prava na djelotvoran pravni lijek.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Ustavni sud zapaža da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje odnosi na sudsku ocjenu dokaza na štetu apelanta. U tom smislu, Ustavni sud naglašava da je u svojoj dosadašnjoj praksi konstatno ponavljao da je zadatak redovnih sudova da ocijene koje će dokaze prihvatiti a koje ne, te da Ustavni sud nema nadležnost da zamijeni redovne sudove u pogledu ocjene dokaza, ukoliko takva ocjene nije očigledno proizvoljna i nije dovela do kršenja ustavnih prava. U vezi sa ovim, Ustavni sud ukazuje da je redovni sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene, izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana. Pri tome, sud i drugi organi nisu vezani, ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu uz navođenje jasnih i razumljivih razloga na kojima je odluka zasnovana (vidi Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i mutatis mutandis Ustavni sud, odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 49/05 od 27. juna 2006. godine). Svrha obaveze da odluka bude obrazložena je, između ostalog i da stranama u postupku pokaže da im je omogućeno da na ravnopravan i na pravičan način budu saslušane u postupku pred sudom.
9. Ustavni sud primjećuje da je Osnovni sud u presudi koja je u utvrđujućem dijelu potvrđena presudom Okružnog suda, u pogledu osnova tužbenog zahtjeva tužitelja, jasno i konkretno opisao proces pojedinačne ocjene dokaza i dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu sa drugim. Naime, jasno i nedvosmisleno su navedeni razlozi zbog kojih je poklonjena vjera iskazima svjedoka Nusreta Suljića, Bahre Kovačević i Mustafe Seferovića, dok je iskaz svjedokonje Ajše Keksinović ocijenjen nepreciznim te stoga neprihvatljivim. Ocjena da se radi o nepreciznom dokazu, proistekla je kako je naveo Osnovni sud, iz razloga što svjedokonja nije uvjerila sud da su joj osnosi između tužitelja i apelanta lično poznati, niti je njen iskaz potvrđen od bilo kojeg drugog svjedoka ili iz drugih provedenih dokaza. Osnovni sud je na osnovu ocjene svih provedenih dokaza izveo zaključak o dokazanosti odlučnih činjenica, a Okružni sud je u žalbenom postupku jasno odgovorio na sve žalbene prigovore koji se odnose na osnov tužbenog zahtjeva, potvrđujući pravilnost odlučenja prvostepenog suda, u skladu sa standardima pravičnog suđenja iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pored toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije izostalo obrazloženje Kantonalnog suda koji je preinačavajući prvostepenu presudu u dijelu koji se tiče troškova postupka, jasno istakao da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbu člana 386. stav 3. Zakona o parničnom postupku, budući da tužitelj u parnici nije uspio samo u neznatnom dijelu koji se odnosio na uknižbu u zemljišne knjige, ali zbog toga nisu nastali posebni troškovi. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
10. U pogledu prava na imovinu, Ustavni sud je ocijenio, budući da apelant kršenje ovog prava nije obrazložio, da se apelantovi navodi u suštini isti kao i navodi u vezi sa pravom na pravično suđenje. Ustavni sud je ove navode ispitao u prethodnim stavovima i zaključio je da su očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga proizilazi da su i navodi apelacije u pogledu kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Apelant se pozvao na pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, međutim ni na koji način nije obrazložio svoje navode o kršenju ovog prava. Takođe, nije naveo u vezi sa kojim od prava garantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom dovodi u vezu ovo pravo, s obzirom da je akcesorne prirode. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović