Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-44/08 (Ž. P.)

Odluka donesena 28. 04. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Legitimno očekivanje
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-44/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 04. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP-44/08, rješavajući apelaciju Željka Prpića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Željka Prpića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118- 0-Rev-06-000 820 od 27. novembra 2007. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci broj Ž-177/04 od 12. maja 2006. godine i presude Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu broj Rs-36/03 od 12. januara 2004.

godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6.

stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Željka Prpića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118- 0-Rev-06-000 820 od 27. novembra 2007. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci broj Ž-177/04 od 12. maja 2006. godine i presude Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu broj Rs-36/03 od 12. januara 2004.

godine, u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1.

Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Željko Prpić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šipova, kojeg zastupa Luka Vulin advokat iz Mrkonjić Grada, podnio je 4. januara 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 820 od 27. novembra 2007. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Ž-177/04 od 12. maja 2006. godine i presude Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Rs-36/03 od 12. januara 2004. godine.

2. Apelant je u tužbi koju je podnio Osnovnom sudu protiv Republike Srpske-Ministarstva unutrašnjih poslova Banja Luka, zastupanog po Republičkom javnom pravobranilaštvu Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) radi poništenja rješenja o prestanku radnog odnosa, naveo da je rješenjem tuženog od 23. maja 2003. godine njegov prigovor odbijen i potvrđeno rješenje o prestanku radnog odnosa. U tužbi je dalje naveo da je bio zaposlen kod tuženog na radnom mjestu policajca te da mu je radni odnos prestao zbog oduzimanja certifikata za rad. Protiv tog rješenja je blagovremeno uložio prigovor koji je odbijen zbog toga što se protiv njega vodio krivični postupak koji do dana donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa nije bio okončan. Predložio je da sud po provedenom dokaznom postupku donese presudu kojom će poništiti rješenja tuženog o prestanku radnog odnosa i vratiti ga na radno mjesto policajca kod tuženog.

3. Osnovni sud je presudom broj Rs-36/03 od 12. januara 2004. godine, koja je potvrđena presudama Okružnog suda i Vrhovnog suda, odbio zahtjev apelanta za poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa br. 05/2-126-172 i 05/2-126-142 od 15. aprila 2002. godine i 23. maja 2003. godine i povratak u radni odnos kod tuženog na mjesto policajca. U obrazloženju presude, Osnovni sud je istakao nesporne činjenice koje se tiču prestanka radnog odnosa apelanta kod tuženog zbog oduzimanja certifikata za rad. Sporne činjenice se odnose, kako je dalje istakao Osnovni sud, na zakonitost rješenja o prestanku radnog odnosa. Iz sadržaja obavijesti IPTF-a Sarajevo od 29. oktobra 2002. godine, Osnovni sud je utvrdio da apelant nije ispunio uslove za certifikaciju te da 8 dana nakon prijema tog pisma mora predati uniformu, zaduženo službeno vatreno oružje i IPTF karticu, načelniku agencije za sprovođenje zakona u prisustvu IPTF-ovog oficira za vezu. Obrazlažući dalje presudu, Osnovni sud je istakao odredbu člana 14. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjim poslovima («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 18/99), u kojoj je propisano da «radniku kome je u skladu sa odredbama ovog zakona oduzet cerifikat za rad, prestaje rani odnos u MUP-u». Iz navedene zakonske odredbe jasno je, kako je ocijenio Osnovni sud, da je tuženi rješenje o prestanku radnog odnosa apelantu donio na zakonit način.

4. Okružni sud je odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, donio presudu broj Ž-177/04 od 12. maja 2006. godine, kojom je žalbu odbio i prvostepenu presdu potvrdio. U obrazloženju presude, Okružni sud je naveo, da je predmet konkretnog spora zahtjev apelanta kojim traži zaštitu svojih prava iz radnog odnosa. Polazeći od utvrđenja da je apelantu odlukom komesara IPTF-a oduzet certifikat za rad, da je u smislu tačke 16. Okvirnog sporazuma o restrukturiranju, reformi i demokratizaciji policije komesar IPTF-a imao ovlašćenje za oduzimanje certifikata i da je odredbom člana 14. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjim poslovima propisano da radniku kome je oduzet certifikat za rad prestaje radni odnos, Okružni sud je ocijenio da je prvostepeni sud ove činjenice pravilno utvrdio te stoga pravilno odbio apelantov tužbeni zahtjev. To konkretno znači da je apelantu radni odnos prestao po sili zakona a rješenje kojim se konstatuje prestanak radnog odnosa po ovom osnovu ima deklarativan a ne konstitutivan karakter.

5. Vrhovni sud je odlučujući o apelantovoj reviziji donio presudu broj 118-0-Rev-06-000 820 od 27. novembra 2007. godine, kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je istakao da je drugostepena presuda donesena uz pravilnu primjenu materijalnog prava i uz pravilnu primjenu odredaba parničnog postupka o kojima sud vodi računa po službenoj dužnosti. U pogledu revizionog prigovora da krivični postupak koji se vodi protiv apelanta nije okončan i da stoga nije bilo osnova za oduzimanje certifikata, Vrhovni sud je istakao da je ta činjenica u postupku cijenjena kao okolnost koja je apelanta diskvalifikovala u postupku certifikacije te da će po okončanju postupka steći pravo da konkuriše na neku od pozicija kod tužene. Nedobivanje certifikata je po ocjeni Vrhovnog suda razlog za prestanak radnog odnosa koji ima u vidu odredba člana 14. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjim poslovima.

6. Apelant se žali da mu je presudama redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je pogrešan stav redovnih sudova prema kojem su rješenja tuženog o prestanku radnog odnosa zakonita, a osnov za zakonitost je oduzimanje certifikata. Apelant tvrdi da odluka o certifikaciji ima privremeni karakter i uslovljena je konačnim rezultatom krivičnog postupka. Smatra da ga je tuženi zbog krivičnog postupka koji je bio u toku mogao privremeno udaljiti od poslova koje je obavljao a ne postupiti na način da donese odluku koja ima konačne efekte prestanka radnog odnosa. Time se, kako tvrdi, dovode u pitanje njegova prava za slučaj da bude oslobođen odgovornosti. Smatra da su odluke sudova zasnovane na pogrešnoj ocjeni odluke o cerifikatu i pogrešnoj primjeni materijalnog prava što se direktno reflektira na njegova imovinska prava odnosno nemogućnosti da ostvari plaću.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije “žrtva” kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav

1. Evropske konvencije, odnosno da li je došlo do povede prava na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).»

10. Iz navoda apelacije i dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu proizilazi da je apelantu, nakon prijema rješenja kojim mu je odbijen prigovor izjavljen na rješenje o prestanku radnog odnosa, omogućeno da se o njegovom zahtjevu raspravlja pred sudom. Apelant je naime, po prijemu navedenog rješenja, podnošenjem tužbe pokrenuo parnični postupak radi poništenja rješenja o prestanku radnog odnosa, o kojem se odlučivalo kroz tri sudske instance primjenom odredaba međunarodnog karaktera, koje je potpisala Država Bosna i Hercegovina i oba njena entiteta (Aneks 11 Općeg okvirnog sporazuma o miru u BiH, Okvirni sporazum o restruktuiranju, reformi i demokratizaciji policije RS od 9. decembra 1998. godine zaključen između predstavnika RS i Misije Ujedinjenih nacija u BiH). U vezi sa navedenim, Ustavni sud konstatuje da je Osnovni sud detaljno obrazložio i dao razloge neprihvaćanja apelantovih navoda iz tužbe, cijeneći da su u suprotnosti sa sadržinom spisa te relevantim materijalno-pravnim propisima međunarodnog karaktera kojima je utvrđena nadležnost IPTF-a da vrši pregled i certifikaciju službenika MUP-a. Vođenje krivičnog postupka, kako je zaključio prvostepeni sud a takav zaključak je kao pravilan potvrđen od strane redovih sudova na sljedeće dvije instance, daje ovlaštenje komesaru IPTF-a da utvrdi da li se policijski službenik pridržava odredbi zakona u svom radu (tačka 16. Okvirnog sporazuma o restruktuiranju, reformi i demokratizaciji policije RS).

11. Ustavni sud zapaža da apelant ne navodi kršenje bilo kojeg elementa prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvnecije, osim što je nezadovoljan ishodom postupka. Stoga, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Povredu prava na imovinu apelant vidi u «lišavanju» mogućnosti da dalje svojim radom kod tuženog ostvaruje redovne mjesečne plaće. Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i «legitimno očekivanje da će se određeni uvjeti primjenjivati» predstavlja imovinu koja je zaštićena članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi Presudu Evropskog suda Pine Valley Developments LTD protiv Irske iz 1991. godine). U slučaju kada je određena osoba u radnom odnosu, ona obavljajući određene poslove za poslodavca «legitimno», u skladu sa odredbama iz radno-pravnih odnosa, očekuje naknadu za taj svoj rad. Takva vrsta naknade predstavljala bi imovinu zaštićenu Evropskom konvencijom po navedenom principu «legitimnog očekivanja». Međutim, u konkretnom slučaju apelantu je prestao radni odnos, on ne obavlja nikakve poslove za koje bi legitimno mogao očekivati i naknadu i u sudskom postupku nije dokazao da mu je radni odnos prestao nezakonito, zbog čega Ustavni sud konstatira da apelant ovdje nema «zaštićene» imovine. Obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da apelantu u ovom slučaju nije niti bilo moguće povrijediti pravo na imovinu zaštićeno članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog čega ovaj navod ocjenjuje ratione materiae inkompatibilnim sa Ustavnom Bosne i Hercegovine.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-44/08 (Ž. P.) | Sudska praksa | Aktio