Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-132/08 («ZM» d.d. Maribor)

Odluka donesena 28. 04. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-132/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 04. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP 132/08, rješavajući apelaciju «ZM» d.d. Maribor, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «ZM» d.d. Maribor podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 012-0-Pž-07-

000 253 od 20. novembra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj Ps-334/05 od 5. juna 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. «ZM» d.d. Maribor (u daljnjem tekstu: apelant) iz Maribora, kojeg zastupa Aida Smajić, avokat iz Tuzle, podnio je 11. januara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 012-0-Pž-07-000 253 od 20. novembra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Ps-334/05 od 5. juna 2007. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj Ps-334/05 od 5. juna 2007. godine obavezan je tuženi «Bobar osiguranje» a.d. Bijeljina (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu na ime regresa isplaćene naknade štete isplati iznos od 659,20 KM za zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova postupka. Preostali dio apelantovog tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa je odbijen. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da se 17. novembra 2003. godine dogodila saobraćajna nezgoda u kojoj je oštećeno putničko motorno vozilo koje je osigurano kod apelanta, a za koju je odgovoran vozač putničkog motornog vozila koje je osigurano kod tuženog. Takođe, sud je naveo da je utvrđeno da je apelant po osnovu ugovora o kasko osiguranju isplatio svom osiguraniku na ime naknade štete ukupan iznos od 3.213,43 KM, zbog čega je apelant i podnio regresnu tužbu protiv tuženog. S obzirom da je među strankama sporna visina štete nastale na vozilu apelantovog osiguranika, sud je naveo da je na tu okolnost proveo vještačenje putem vještaka mašinske struke Zorana Cvijetića. Sud je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka mašinske struke proizlazi da je vještak visinu štete na predmetnom vozilu utvrdio na osnovu potvrde o oštećenju motornog vozila koju je sačinio OUP Pećinci od 17. novembra 2003. godine, te da ukupna šteta na predmetnom vozilu iznosi 1.861,20 KM. Pri tome, vještak je u svom usmenom iskazu naveo da pri izradi nalaza nije uzeo u obzir sva oštećenja na predmetnom vozilu kako je to navedeno u zapisniku o procjeni štete koji je sačinio apelantov procjenitelj. Naime, vještak je pojasnio da se radi o oštećenju stakla na vozilu, jer se na fotografijama koje se nalaze u spisu ne vide navedena oštećenja, a koja su inače lako uočljiva vizuelnim pregledom vozila. U vezi s tim, sud je naveo da je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka mašinske struke kao objektivan i dat u skladu sa pravilima struke, a za koje je vještak i u svom usmenom iskazu dao valjane razloge. S obzirom da je među strankama nesporno da je tuženi 28. decembra 2005. godine isplatio apelantu iznos od 1.202,00 KM, Osnovni sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev djelimično osnovan, pa je obavezao tuženog da isplati apelantu preostali iznos od 659,20 KM shodno članu 939. Zakona o obligacionim odnosima.

3. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv navedene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 012-0-Pž-07-000 253 od 20. novembra 2007. godine kojom je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je po ocjeni tog suda prvostepena presuda zasnovana na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava. Okružni sud je istakao da je odredbom člana 939. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima propisano da isplatom naknade iz osiguranja prelaze na osiguravača, po samom zakonu, do visine isplaćene naknade sva osiguranikova prava prema licu koje je po ma kom osnovu odgovorno za štetu. Međutim, po mišljenju Okružnog suda navedena zakonska odredba ne daje pravo osiguravaču da zahtijeva od odgovornog lica vraćanje isplaćene naknade u iznosu koji je isplatio svom osiguraniku ako šteta nije u tolikom iznosu. S obzirom da je u prvostepenom postupku utvrđeno da visina štete na predmetnom vozilu iznosi 1.861,20 KM, a da je tuženi isplatio apelantu iznos od 1.202,20 KM, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa.

4. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava osne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant navodi da materijalna šteta koju je apelant isplatio svom osiguraniku po osnovu kasko osiguranja predstavlja specifičnu štetu koja potpada pod tzv. «Sustav zelene karte» i riješava se na način popisan Kritskim sporazumom i primjenom dobrih poslovnih običaja, zbog nedostatka pravne regulative. U vezi s tim, apelant navodi da nijednim članom Kritskog sporazuma nije regulisano da se visina naknade štete utvrđuje prema cijenama dijelova i radne snage u zemlji gdje se dogodila saobraćajna nezgoda, jer bi se u suprotnom postavilo pitanje pravične naknade stvarne štete na vozilu.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primjenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Nadalje, apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud primjećuje da apelant u apelaciji nije naveo u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminisan, po kojem osnovu, niti je dostavio bilo kakav dokaz na osnovu kojeg bi se mogao izvesti zaključak o postojanju diskriminacije po nekom zabranjenom osnovu. Stoga, Ustavni sud smatra da su ii ovi navodi apelanta očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-132/08 («ZM» d.d. Maribor) | Sudska praksa | Aktio