Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3448/07 (F. H.)

Odluka donesena 28. 04. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
  • Pretpostavka nevinosti
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Predmeti (1)

AP-3448/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 04. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP 3448/07, rješavajući apelaciju Fadila Hodžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fadila Hodžića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Kž-

07-000 209 od 15. oktobra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru broj K-673/05 od 7. maja 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Fadil Hodžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sanskog Mosta, kojeg zastupa Milorad Malić, advokat iz Prijedora, podnio je 17. decembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Kž-07-000 209 od 15. oktobra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj K-673/05 od 7. maja 2007. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj K-673/05 od 7. maja 2007. godine apelant je oglašen krivim za krivično djelo ugrožavanje javnog saobraćaja iz člana 410. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Republike Srpske i osuđen je na novčanu kaznu u iznosu od 1.100 KM. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je apelant 29. novembra 2004. godine oko 17,40h upravljao putničkim motornim vozilom kroz naseljeno mjesto, u uslovima noćne vožnje i smanjene vidljivosti, brzinom od oko 70 km/h što je suprotno odredbi člana 45. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima. Sud je naveo da usljed toga apelant nije na vrijeme uočio konjsku zapregu koja se kretala u istom pravcu, tako da je došlo do udara putničkog motornog vozila u zaprežno vozilo koje se usljed udara prevrnulo, a saputnik na zaprežnom vozilu Ljubomir Mastikosa (u daljnjem tekstu: oštećeni) pao na asfaltni dio puta i zadobio tešku tjelesnu povredu. Naime, sud je naveo da je u toku postupka saslušao oštećenog kao svjedoka, apelanta, svjedoka Đuru Mastikosu, vještake saobraćajne struke i medicinske struke, te izvršio uvid u zapisnik o saobraćajnom nezgodi, fotodokumentaciju i skicu lica mjesta.

3. U vezi s tim, sud je istakao da je vještak saobraćajne struke Pero Kosovac u svom nalazu naveo da se apelantovo putničko vozilo u trenutku reagovanja kočenjem kretalo brzinom od oko 70 km/h, dok je brzina tog vozila u trenutku sudara sa zaprežnim vozilom iznosila oko 53 km/h. Po mišljenju vještaka, apelant bi mogao zaustaviti vozilo da se kretao brzinom do 50 km/h, jer je to brzima koja je adekvatna i prilagođena za vožnju pod kratkim oborenim svjetlima i koja bi kočenjem omogućila izbjegavanje udara u zaprežno vozilo. Sud je naveo da je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Pere Kosovca kao stručan i objektivan, koji je urađen u skladu sa pravilima struke, a koji je u skladu i sa iskazima saslušanih svjedoka. S druge strane, sud je naveo da nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka odbrane Zorana Martinovića. Naime, sud je istakao da je pomenuti vještak u svom nalazu naveo da se saobraćajna nezgoda dogodila pri oblačnom vremenu bez padavina, a na glavnom pretresu je izjavio da je kritične prilike padala kiša. Sud je naveo da pomenuti vještak nije bio dosljedan pri davanju iskaza, te da je sud cijeneći taj iskaz utvrdio da je u suprotnosti sa iskazima saslušanih svjedoka, kao i sa fotodokumentacijom na licu mjesta iz koje je vidljivo da je kolovoz kritične prilike bio suv. Pored toga, sud je naveo da nije mogao prihavatiti nalaz i mišljenje pomenutog vještaka da je apelant vozio brzinom od 47 km/h, jer po mišljenju suda u tom slučaju ne bi nastala tolika šteta na vozilima, pogotovo tako vidna oštećenja na apelantovom vozilu. Prilikom odmjeravanja krivične sankcije, sud je naveo da nije našao otežavajuće okolnosti, dok je kao olakšavajuće okolnosti cijenio da je apelant porodičan čovjek, da nije osuđivan, kao i da postoji znatan doprinos vozača zaprežnog vozila, budući da zaprega nije bila propisno osvjetljena, čime je vozač zaprege svojim ponašanjem stvorio opasnu situaciju na kolovozu. Imajući u vidu navedeno, sud je ocijenio da će se izrečenom novčanom kaznom na primjeren način uticati na apelanta i na druga lica da ubuduće ne vrše krivična djela.

4. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 011-0-Kž-07-000 209 od 15. oktobra 2007. godine kojom je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud ocijenio ponašanje vozače zaprežnog vozila, koji je u noćnim uslovima bez osvjetljenja upravljao zapregom na magistralnom putu, kao njegov doprinos nastanku saobraćajne nezgode. Pri tome, Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud taj doprinos vozača zaprege cijenio kao olakšavajuću okolnost pri odmjeravanju krivične sankcije apelantu, a ne neposednim uzrokom saobraćajne nezgode. S obzirom na to, Okružni sud je naveo da navodi prvostepenog suda da je vozač zaprege «stvorio opasnu situaciju na kolovozu» nije dovela do nerazumljivosti prvostepene presude, te da su stoga neosnovani navodi apelanta izneseni u tom pravcu. Nadalje, Okružni sud je naveo da okolnost što prvostepeni sud nije utvrdio preciznu već približnu brzinu kretanja apelantovog vozila u kritičnom momentu, nije u konkretnom slučaju takvog značaja da bi dovela u pitanje pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja. Naime, Okružni sud je istakao da ni vještak optužbe, ni vještak odbrane, nisu imali realnih mogućnosti da potpuno i precizno utvrde brzinu kretanja vozila. Pri tome, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud prihvatio nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke Pere Kosovca, kao ubjedljiviji i realniji od nalaza i mišljenja vještaka odbrane, o čemu je dao prihvatljive razloge u obrazloženju prvostepene presude, koje prihvata i taj sud. S obzirom na navedeno, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, te da je stoga apelantova žalba neosnovana.

5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno ocijenili izvedene dokaze, te da nisu dali valjane razloge zašto su prihvatili nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke Pere Kosovca, odnosno zašto nisu prihvatili nalaz i mišljenje vještaka odbrane Zorana Martinovića. Takođe, apelant navodi da je izreka presude suprotna razlozima koji su dati, jer je u obrazloženju prvostepene presude navedeno da je vozač zaprege svojim ponašanjem stvorio opasnu situaciju na kolovozu, te da iz takve formulacije jasno proizlazi da je taj vozač isključivo kriv za nastanak saobraćajne nezgode. Pored toga, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pretpostavku nevinosti, budući da sudovi nisu precizno, već su približno utvrdili brzinu kretanja apelantovog vozila u kritičnom momentu.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su, prema njegovom mišljenju, redovni sudovi pogrešno ocijenili izvedene dokaze. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima, strana u postupku, redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78. i Ustavni sud, Odluka broj AP-612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 19/05). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud proveo opsežan dokazni postupak, da je u tom smislu saslušao apelanta, oštećenog, svjedoka optužbe, proveo vještačenja putem vještaka saobraćajne struke i medicinske struke, te izvršio uvid u brojnu dokumentaciju u spisu. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud detaljno i jasno obrazložio zašto je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke Pere Kosovca, kao i zašto nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka odbrane. Ovakve zaključke prvostepenog suda u cijelosti je potvrdio i drugostepeni sud, dajući pri tome detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženjima pobijanih presuda, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili, dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljivo samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanta.

9. U pogledu apelantovih navoda da mu je povrijeđeno pravo na pretpostavku nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud ponavlja da je prvostepeni sud izveo dokaze optužbe i odbrane, da je izvršio njihovu analizu, te da je na nesumnjiv način utvrdio da je apelant počinio predmetno krivično djelo. S obzirom da se i ovi navodi apelanta zasnivaju isključivo na njegovom nezadovoljstvu zbog načina ocjene dokaza, što je Ustavni sud već razmotrio, Ustavni sud smatra da takvi navodi ni na koji način ne pokreću pitanje iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, te da su očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazalo da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3448/07 (F. H.) | Sudska praksa | Aktio