Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-261/08 (J. S.)

Odluka donesena 28. 04. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Troškovi postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-261/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 04. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP 261/08, rješavajući apelaciju Jusufa Softića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jusufa Softića podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli, broj 003-0-Gž-07-001754 od 18. decembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Jusuf Softić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banovića, kojeg zastupa Zlatan Bektić, advokat iz Živinica, podnio je 21. januara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 003-0-Gž-07-001754 od 18. decembra 2007. godine.

2. Apelant je Općinskom sudu u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) podnio tužbu protiv tuženog Ibrahima Softića (u daljnjem tekstu: tuženi) radi uznemiravanja prava posjeda, vrijednost spora 6.000,00 KM. Tužbenim zahtjevom apelant je tražio da sud obaveže tuženog da prestane sa uznemiravanjem apelanta kao vlasnika nekretnina preciznije označenih u izreci prvostepene presude, kao i da ukloni izvore uznemiravajućeg djelovanja na nekretnine apelanta, tako što će ukloniti zemlju nasutu na drvenu ogradu između parcela parničnih stranaka, zatim ukloniti betonske ploče pristupne staze i nivo zemljišta ispod tih ploča smanjiti na nivo koji neće biti iznad donjeg nivoa apelantove ograde. Apelant je tražio i da sud obaveže tuženog da odgovarajućim građevinskim zahvatima onemogući oticanje otpadnih voda sa betonske ploče ispod svoje garaže i kotlovnice te da se suzdržava od svih radnji i postupaka kojim se apelant uznemirava i ograničava u korištenju svojih nekretnina.

3. Presudom Općinskog suda, broj 033-0-P-07-000071 od 18. augusta 2007. godine, u cijelosti je odbijen je tužbeni zahtjev apelanta. Stavom dva izreke presude određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U obrazloženju presude je navedeno da su svi dužni trpiti uobičajene ili dozvoljene imisije te da i tuženi kao vlasnik svoje parcele ima pravo raspolaganja sa tom parcelom. Budući da apelant nije dokazao da uopće postoje štetne imisije od radnji tuženog odnosno da nije dokazao da se tuženi kretao van okvira tzv. susjedskog prava ili mjesno uobičajenih ili dozvoljenih imisija sud je odbio apelanta sa postavljenim tužbenim zahtjevom kao neosnovanim. Obrazlažući odluku o troškovima sud je naveo da je istu donio primjenom odredbe člana 386. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) zbog toga što je apelant smanjio tužbeni zahtjev na glavnoj raspravi jer je tuženi ugradio graničnik na kapiji te građu pred glavnu raspravu premjestio na drugo mjesto, čime je po zaključku suda dokazao da je apelant osnovano podnio tužbeni zahtjev. Međutim, navedeno je da apelant nije uspio sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva te je sud je zaključio da je pravično da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

4. Tuženi je protiv odluke o troškovima sadržane u presudi Općinskog suda, broj 033-0-

P-07-000071 od 18. augusta 2007. godine, podnio žalbu. Rješenjem Kantonalnog suda, broj 003-0-

Gž-07-001754 od 18. decembra 2007. godine, uvažena je žalba tuženog te je prvostepena presuda preinačena na način da je apelant obavezan da tuženom na ime troškova postupka isplati 1.980,00 KM. Stavom dva izreke rješenja apelant je odbijen sa zahtjevom za namirenje troškova sastava odgovora na žalbu. U obrazloženju je navedeno da tuženi osnovano ukazuje da je odluka o troškovima postupka zasnovana na pogrešnoj primjeni odredbe člana 386.ZPP jer iz sadržine spisa i razloga prvostepene presude proizilazi da je apelant izgubio parnicu u ovoj pravnoj stvari pa je Kantonalni sud zaključio da je apelant shodno odredbi člana 386. stav 1. ZPP dužan tuženom nadoknaditi troškove postupka. Navedeno je da je apelant na nastavku glavne rasprave postavio konačno opredijeljen tužbeni zahtjev, sa kojim je u cijelosti odbijen te da je stoga pogrešan zaključak prvostepenog suda da je pravično da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Sud je istakao da iz sadržine spisa proizilazi da, u smislu člana 387. ZPP, troškovi tuženog koji su bili potrebni za vođenje ove parnice nisu smanjeni time što je apelant u nastavku glavne rasprave smanjio svoj tužbeni zahtjev u pogledu uznemiravanja, sa kojim je pravosnažno odbijen, a u cijelosti odustao od zahtjeva za naknadu materijalne štete u iznosu od 6.000,00 KM koji je tražio prvobitno postavljenom tužbom od 2. februara 2007. godine. Stoga je Kantonalni sud zaključio da je apelant dužan tuženom nadoknaditi troškove prema troškovniku postavljenom na nastavku glavne rasprave kao i troškove sastava žalbe. Sud je svoju odluka zasnovao na odredbama člana. 386. stav 1. i čl. 387. i 396. ZPP u vezi sa članom

13. Tarife o nagradama i naknadama troškova za rad advokata.

5. Apelant smatra da su osporenim rješenjem Kantonalnog suda povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Navedena prava odgovaraju pravima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant također navodi da su povrijeđena njegova prava iz čl. 13. i 17. Evropske konvencije. Povreda ovih prava po apelantu se ogleda u pogrešnoj primjeni materijalnog prava budući da apelant navodi da je tuženi dragovoljnim izvršenjem dijela tužbenog zahtjeva zapravo ispunio zahtjeve iz tužbe zbog čega je apelant i reducirao svoj tužbeni zahtjev. Stoga apelant smatra da je tuženik «najmanje sa 50%, svojim postupanjem prouzročio» pokretanje parničnog postupka te apelant smatra da tuženog ovakvom odlukom Kantonalni sud motivira da i ubuduće na isti način uznemirava i ometa apelanta.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li je prilikom odlučivanja o troškovima postupka Kantonalni sud pravilno primijenio odredbu člana 386. ZPP koji regulira naknadu troškova postupka zavisno od uspjeha u parnici. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dao jasne razloge zašto je preinačio odluku Općinskog suda te obavezao apelanta da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka. Naime sud je obrazložio da je apelant u cijelosti odbijen sa preciziranim tužbenim zahtjevom te da je stoga shodno članu 386. stav 1. ZPP kojim je propisano «Stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci nadoknaditi troškove.» obavezao apelanta da tuženom isplati troškove postupka uz detaljnu obrazloženje troškove koje je priznao tuženom a shodno odredbi člana 13. Tarife o nagradama i naknadama troškova za rad advokata.

10. U vezi s prednjim Ustavni sud smatra da obrazloženja osporene odluke ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost u primjeni materijalnog prava a kako apelant ne navodi kršenje bilo kojeg elementa prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti na bilo koji način argumentira kršenje prava na imovinu iz člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud ukazuje da apelantovo nezadovoljstvo osporenim odlukama i ishodom ovog postupka ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima. Stoga, imajući u vidu stavove Ustavnog i Evropskog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju koje bi trebalo meritorno razmotriti, pa zaključuje da su navodi apelanta o povredi ovih prava očigledno prima facie neosnovani.

11. S druge strane Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost da protiv prvostepene presude, kojom je u cijelosti odbijen sa postavljenim tužbenim, izjavi žalbu a koju mogućnost apelant nije koristio. Nadalje apelant je u odgovoru na žalbu mogao osporavati žalbene navode tuženog što je prema stanju spisa i učinio. Međutim Kantonalni sud je u obrazloženju osporenog rješenja dao iscrpne i logične razloge zašto je preinačio odluku prvostepenog suda u pogledu troškova postupka a time i zašto navodi apelantovog odgovora na žalbu nisu mogli dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Činjenica da ishod predmetnog postupka nije bio pozitivan za apelanta sama po sebi ne predstavlja kršenje prava na efektivan pravni lijek. Stoga Ustavni sud zaključuje da apelant nema «opravdan zahtjev» u vezi sa navodnom povredom prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije te zaključuje da su i ovi apelacioni navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Konačno, Ustavni sud ukazuje na to da se apelant neosnovano poziva na član 17. (zabrana zloupotrebe prava) Evropske konvencije s obzirom da je ovaj član Evropske konvencije općeg karaktera i ne pruža neko posebno pravo na čiju se povredu može žaliti pojedinac te stoga apelant ne može tvrditi da je žrtva povrede ovog prava. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi apelanta očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-261/08 (J. S.) | Sudska praksa | Aktio