Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-277/08 (M. Š.)
Odluka donesena 28. 04. 2010.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-277/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 04. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP 277/08, rješavajući apelaciju Muhameda Škrgića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Muhameda Škrgića, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću, broj 001-0-Gž-
07-000614 od 7. decembra 2007. godine i presude i dopunske presudu Općinskog suda u Cazinu, br. P-584/00 od 19. januara i 25. septembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Muhamed Škrgić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa advokat Senad Bišćević iz Sanskog Mosta, podnio je 21. januara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 001-0-Gž-07-000614 od 7. decembra 2007. godine i presude i dopunske presude Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), br. P-584/00 od 19. januara i 25. septembra 2007. godine. Apelant je dopunio apelaciju 6. februara 2008. godine.
2. Apelantova kćerka Sarah Škrgić (u daljnjem tekstu: tužiteljica) je 8. aprila 1999. godine Općinskom sudu podnijela tužbu protiv apelanta radi izmjene odluke o izdržavanju.
3. Presudom Općinskog suda, broj P-584/00 od 19. januara 2007. godine, izmijenjena je pravosnažna presuda Osnovnog suda u Cazinu, broj P-839/89 od 28. februara 1991. godine, na način da se mijenja ranije dosuđeni iznos izdržavanja. Apelant je obavezan da tužiteljici na ime izdržavanja počev od 8. aprila 1999. godine do 31. maja 2001. godine plaća mjesečno iznos od 200,00 KM, a od 1. juna 2001. godine pa nadalje iznos od 360,00 KM i to tako što će dospjele a neisplaćene iznose platiti odmah i odjednom, a dospijevajuće najkasnije do 5. u mjesecu za prethodni mjesec. Stavom dva izreke presude tužiteljica je odbijena sa viškom tužbenog zahtjeva kao neosnovanim. Apelant je obavezan da tužiteljici naknadi troškove postupka.
4. U obrazloženju presude sud je naveo da je ocjenom mnogobrojnih provedenih dokaza čiji je sadržaj iznio u obrazloženju presude, utvrdio da je pravosnažnom presudom istog suda broj P-
839/89 od 28. februara 1991. godine razveden brak tužiteljicine majke i apelanta, da je tom presudom tužiteljica povjerena majci s tim da je apelant obavezan da plaća mjesečno izdržavanje u iznosu od 15% svoje plaće počev od 21. decembra 1989. godine pa nadalje. Navedeno je da je taj sud prethodno bio donio presudu, broj P-234/99 od 7. juna 2000. godine kojom je apelant bio obavezan da umjesto iznosa od 15% na ime izdržavanja tužiteljice plaća iznos od 25% ali da je Kantonalni sud svojim rješenjem, broj Gž-442/2000 od 13. novembra 2000. godine, ukinuo tu presudu u dijelu kojim je određen procent izdržavanja tužiteljice od 25% a potvrdio u dijelu u kojem je tužiteljica odbijena sa viškom tužbenog zahtjeva kojim je tražila izdržavanje preko 25% apelantove plaće. Obzirom na navedeno sud je konstatirao da u ovom postupku može odlučivati o visini tužbenog zahtjeva samo do 25% apelantove plaće jer je o zahtjevu preko tog iznosa već pravomoćno odlučeno. Nadalje sud je naveo da je članom 245. stav 1. Porodičnog zakona («Službene novine FBiH» broj 35/05) propisano da izdržavana osoba i obveznik izdržavanja mogu tražiti izmjenu izdržavanja dosuđenog ranijom pravosnažnom odlukom.
5. Sud je nadalje naveo da je tužiteljica rođena 22. septembra 1988. godine i da je u vrijeme donošenja ranije odluke, broj P-839/89 od 28. februara 1991. godine, bila u dobi od tri godine te je naveo da tokom postupka cijenio kako okolnosti u vrijeme podnošenja tužbe za povećanje izdržavanja tako i okolnosti u toku postupka. Navedeno je da je tužba podnesena 8. aprila 1999. godine kad je tužiteljica imala jedanaest godina, kad je pohađala osnovnu školu te je sud zaključio da su potrebe njenog razvoja i troškova izdržavanja i školovanja veći nego u dobi od tri godine. Nadalje je navedeno da tužiteljica u vrijeme donošenja odluke kao redovni učenik pohađa četvrti razred gimnazije, te da joj iako je od septembra punoljetna pripada pravo na izdržavanje. Sud je nadalje naveo da su izmijenjene i mogućnosti apelanta u odnosu na one koje su postojale u vrijeme donošenja presude kojom je utvrđena apelantova obaveza na izdržavanje tužiteljice, jer apelant više u vrijeme podnošenja tužbe nije primao zajamčenu plaću niti je više imao obavezu izdržavanja dvije kćerke a koje su okolnosti postojale u vrijeme donošenja prethodne odluke. Također je navedeno da su izmijenjene i odredbe o načinu određivanja iznosa izdržavanja te da se shodno članu 244. Porodičnog zakona izdržavanje određuje u novčanom iznosu a ne procentualno. Nadalje je sud, na osnovu izvedenih dokaza, analizirao prihode koje su u spornom periodu ostvarili tužiteljicina majka (po osnovu rada u Domu zdravlja Cazin, Skupštini USK, po osnovu zakupnine) i apelant (po osnovu rada Općini Cazin, u Parlamentu Federacije BiH, Skupštini USK) te njihove obaveze po osnovu kredita, kao i njihove stambene prilike. Iz provedenih dokaza sud je utvrdio da je obaveza apelanta na izdržavanje kćerke Ilhane Škrgić koja je završila redovno školovanje prestala u decembru 2006. godine a da apelant nema obavezu izdržavanja drugih lica pa ni sestre Emine Salihović koja je potvrdila da ostvaruje penziju u iznosu od 198,00 KM. Navedeno je da je sud odlučujući o visini izdržavanja, shodno odredbi člana 235. Porodičnog zakona, cijenio da je tužiteljica u vrijeme podnošenja tužbe bila u dobi od jedanaest godina, a da sada ima osamnaest godina, da pohađa četvrti razred gimnazije i da je maturant, te da su njene potrebe razvoja kako fizičkog tako i intelektualnog značajne, a da su visoki i troškovi njenog života koji se odnose na ishranu, odijevanje, obrazovanje i školovanje. Zaključeno je da ovi troškovi iznose daleko više od mjesečnog izdržavanja djece koja su smještena u ustanove, a u kojim to izdržavanje, prema podacima Centra za socijalni rad, iznosi 500,00 KM mjesečno. Sud je cijenio i okolnost da apelant ima visoke vlastite troškove života pa je zaključio da je apelant u mogućnosti tužiteljici plaćati izdržavanje u iznosu od 200,00 KM od podnošenja tužbe do 31. maja 2001. godine kada je primao plaću od 985,00 KM, koji iznos predstavlja 21% apelantove tadašnje plaće, a u okviru je iznosa od 25% u kojem je dozvoljeno raspravljati u odnosu na rješenje Kantonalnog suda, broj Gž-442/2000 od 13. novembra 2000. godine. Nadalje je navedeno da apelant od 1. juna 2001. godine ostvaruje primanja u prosjeku oko 3.100,00 KM mjesečno. Sud je također naveo da je apelantu, prema podacima od 14. decembra 2006. godine, prestao mandat u Domu naroda, ali da ima pravo na plaću još dvanaest mjeseci, a da obzirom na prosječna primanja, da ta primanja neće biti manja od 1.462,00 KM mjesečno kao i da je opravdano očekivati da će apelant i u buduće, obzirom na obrazovanje i doktorat ostvarivati dodatna prihode. Obzirom na navedeno sud je zaključio da je apelant u mogućnosti doprinositi izdržavanju tužiteljice u iznosu od 360,00 KM počev od 1. juna 2001. godine, a budući da taj iznos nije dovoljan za podmirenje potreba da će izdržavanju tužiteljice doprinositi i majka. Obrazloženo je da nije prihvaćen prijedlog Centra za socijalni rad (u daljem tekstu: Centar) da apelant daje izdržavanje u iznosu od 250,00 KM budući da je utvrđeno da je apelant u mogućnosti da daje veće izdržavanje te da su potrebe tužiteljice obzirom na uzrast, uobičajene troškove ishrane, odijevanje, školovanje i slično veće od potreba djece koje Centar smješta u porodice. Konačno sud je naveo da na odluku suda nisu mogli uticati prigovori apelanta, da je u izvršnom postupku tužiteljica naplatila izdržavanje i u većem iznosu, ocijenivši da te prigovore apelant može isticati u izvršnom predmetu broj I-125/99. Vezano za troškove postupka sud je obrazložio da tužiteljica nije uspjela u razmjerno neznatnom dijelu zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi pa je na osnovu odredbe člana 386. stav 3. ZPP obavezao apelanta da tužiteljici naknadi troškove u cijelosti. Navedeno je da su tužiteljici kao neophodni priznati troškovi zastupanja po punomoćniku advokatu u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova advokata a prema vremenu preduzetih radnje i prema vrijednosti spora.
6. Dopunskom presudom Općinskog suda, broj P-584/00 od 25. septembra 2007. godine, apelant je obavezan tužiteljici platiti zateznu kamatu na dosuđene obroke izdržavanja koja će se obračunati na obroke koji su dospjeli do 5. novembra 2006. godine počev od 24. novembra 2006. godine, a na obroke dospjele nakon 24. novembra 2006. godine zakonsku kamatu od svakog pojedinog obroka do isplate. Sud je naveo da je presudom isti broj od 19. januara 2007. godine propustio da odluči o zahtjevu tužiteljice za isplatu zatezne kamate počev od dospjelosti pa do isplate, a koji zahtjev je tužiteljica postavila na ročištu 24. novembra 2006. godine. Navedeno je da je na taj propust tužiteljica ukazala u žalbi te da je drugostepeni sud vratio predmet radi odlučivanja o prijedlogu za donošenje dopunske presude. Sud je zaključio da je u smislu člana 192. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) prijedlog tužiteljice blagovremen i osnovan. Navedeno je da obaveza izdržavanja djeteta nastaje rođenjem i da su roditelji dužni doprinositi troškovima izdržavanja svakog mjeseca te da je iz dokaza provedenih u toku postupka uvrđeno da apelant nije izvršavao svoju obavezu. Stoga je sud temeljem člana 277. stav 1. i 279. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) obavezao apelanta da na dosuđene dospjele a neuplaćene iznose plati kamatu od dana kad je podnesen zahtjev za kamatu, a to je dakle 24. novembar 2006. godine pa od tog dana teče kamata na obroke izdržavanja dospjele prije tog datuma a to su obroci izdržavanja dospjeli do 5. novembra 2006. godine (jer je 5. u mjesecu rok za dobrovoljno ispunjenje). Navedeno je da za kasnije dospjele obroke zatezna kamata teče od dana dospjelosti svakog pojedinog obroka pa do isplate.
7. Presudom Kantonalnog suda, broj 001-0-Gž-07-000614 od 7. decembra 2007. godine, odbijene su žalbe tužiteljice i apelanta te je potvrđena presuda Općinskog suda, broj P-584/00 od 19. januara 2007. godine i dopunska presuda istog suda, broj P-584/00 od 25. septembra 2007. godine. Odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu. Sud je u obrazloženju presude ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog suda te naveo da takvo utvrđenje nije dovedeno u sumnju navodima žalbi apelanta i tužiteljice. Nadalje je navedeno da je prvostepeni sud pravilno zaključio da su izmijenjene okolnosti na osnovu kojih je donesena ranija presuda i da su se u smislu člana 245. stav 1. ZPP stekli uvjeti za izmjenu-povećanje ranije dosuđenog iznosa izdržavanja. Sud je nadalje naveo da su sve činjenice bitne za odluku temeljito raspravljene i utvrđene izvedenim dokazima – potrebe tužiteljice, mogućnosti apelanta i doprinos majke u izdržavanju tužiteljice i to za period od podnošenja tužbe 8. aprila 1999. godine do 31. maja 2001. godine i za period od 1. juna 2001. godine pa nadalje. Navedeno je da je prvostepeni sud ocjenom izvedenih dokaza, u skladu sa čl. 235. i 236. Porodičnog zakona, pravilno ustanovio obavezu apelanta za izdržavanje tužiteljice za ove periode u iznosu 200,00 KM odnosno 360,00 KM. Navedeno je da su provedeni dokazi cijenjeni u skladu sa članom 8. ZPP iz kojih razloga je Kantonalni sud ocijenio neosnovanim žalbene navode stranaka kada tvrde suprotno. Vezano za žalbene navode tužiteljice u pogledu dosuđenja kamata sud je istakao da je prvostepeni sud o tom dijelu tužbenog zahtjeva odlučio dopunskom presudom, protiv koje tužiteljica nije izjavila žalbu, iz kojih razloga je u tom dijelu ocijenio bespredmetnim žalbene navode tužiteljice.
8. Nadalje je navedeno da je prvostepeni sud u svojoj odluci detaljno cijenio materijalno stanje apelanta i tužiteljicine majke, a posebno visinu zarade kroz navedene periode vremena, kao i da je dao razloge iz kojih razloga je obavezao apelanta da od 1. juna 2001. godine 360,00 KM za izdržavanje pri čemu je obrazložio da prijedlog Centra ne obavezuje sud. Također je navedeno da je iz provedenih dokaza prvostepeni sud pravilno zaključio da apelant od decembra 2006. godine ne doprinosi za izdržavanje kćerke Ilhane kao i zaključak suda, koji je obrazložen, da apelant nema zakonsku obavezu izdržavanja sestre. Nadalje je navedeno da je sud, u skladu sa odredbama člana
236. Porodičnog zakona pravilno cijenio i doprinos tužiteljicine majke. Stoga je sud zaključio da su neosnovani žalbeni navodi apelanta vezane za propuste prvostepenog suda u ocjeni činjenica. Nadalje, budući da je u žalbi apelant naveo da ga je trebalo obavezati da plaća izdržavanje u iznosu od 200,00 KM, Kantonalni sud je ocijenio bespredmetnim raspravljanje o apelantovoj žalbi u dijelu kojim je obavezan da plaća tužiteljici izdržavanje upravo u tom iznosu (do 31. maja 2001. godine). Sud je nadalje naveo da je pravilno odlučio prvostepeni sud kad je obavezao apelanta da od 1. juna 2001. godine plaća izdržavanje u iznosu od 360,00 KM dok za to budu postojali zakonski uvjeti budući da je utvrđeno da je apelant u mogućnosti da plaća ovaj iznos i da time ne može doći u pitanje ugroženost njegove egzistencije. Također su ocijenjeni neosnovanim žalbeni navodi apelanta vezani za dopunsku presudu jer je izreka ove presude jasna i razumljiva, nije u suprotnosti sa obrazloženjem, niti sa presudom 19. januara 2007. godine. Navedeno je da su neosnovani navodi apelanta da je dopunska presuda u suprotnosti sa odredbom člana 279. stav 3. ZOO. Konačno, Kantonalni sud je naveo da se prema odredbi člana 207. stav 3. ZPP prigovor zastare i prigovor radi prebijanja koji nisu iznijeti pred prvostepenim sudom ne mogu iznositi u žalbi. Budući da apelant prigovor zastarjelosti potraživanja kamata nije isticao u toku parničnog postupka sud je ocijenio da obzirom na citiranu zakonsku odredbu taj prigovor apelant ne može isticati u žalbi iz kojih razloga je sud ocijenio bez značaja navode žalbe vezane za povredu člana 379. st. 1. i 2. ZOO. Vezano za troškove postupka navedeno je da je tužiteljicin punomoćnik stavio pismeni zahtjev za naknadu troškova spora u skladu sa odredbom člana 396. stav 2. ZPP te da je stoga prvostepeni sud pravilno odlučio kad je tužiteljici dosudio troškove primjenom člana 386. stav 3. ZPP a za što je u obrazloženju dao jasne razloge zbog čega je Kantonalni sud ove žalbene razloge ocijenio neosnovanim.
9. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje. Povreda ovih prava po apelantu se ogleda u tome što su redovni sudovi zauzeli pogrešan stav da se zatezna kamata obračunava retroaktivno jer apelant navodi da je nesporno da je tužiteljica 24. novembra 2006. godine precizirala zahtjev za kamate na način da je potraživala zakonske kamate od momenta dospjelosti do isplate ne precizirajući datume dospijeća tih obroka a da je sud praktično izvršio preciziranje navodeći u izreci dopunske presude tačne datume. Apelant smatra da je dopunska presuda u suprotnosti sa prvostepenom presudom te da su redovni sudovi zauzeli pogrešan stav da se zatezna kamata na povremena potraživanja računa retroaktivno. Nadalje se navodi da je apelant isticao prigovor zastare potraživanja u smislu člana 372. ZOO te se ističe da su udovoljavanjem postavljenom tužbenom zahtjevu redovni sudovi proizvoljno primijenili ovu odredbu ZOO kao i član 386. stav 3. ZOO o troškovima postupka shodno uspjehu u parnici. Apelant smatra da je diskriminiran jer na području USK ne postoji niti jedna odluka kojom je nekom dosuđeno izdržavanje u visini 360,00 KM pa smatra da je bio tretiran drugačije od ostalih osoba u istoj situaciji.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
13. U kontekstu navedenog, budući da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe važećih propisa (ZPP, Porodičnog zakona i ZOO), te razmotrili kako navode i dokaze tužiteljice tako i navode i dokaza apelanta, te dali obrazloženje zašto ovi navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, Ustavni sud u obrazloženju osporenih presuda nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti je pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka. Ovo osobito imajući u vidu da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke dao jasne i precizne razloge iz kojih je ocijenio neosnovanim žalbene navode apelanta vezane za primjenu odredbi Porodičnog zakona u pogledu visine dosuđenog izdržavanje kao i razloge zašto su neosnovani navodi apelanta vezani za prigovor zastare potraživanja kamata i za odluku suda u pogledu naknade troškova parničnog postupka.
14. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da apelantovo nezadovoljstvo osporenim odlukama i ishodom ovog postupka ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije te zaključuje da su navodi apelanta o povredi ovih prava očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Nadalje apelant se, također, žali na povredu prava na diskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer na području USK ne postoji niti jedna odluka kojom je nekom dosuđeno izdržavanje u visini 360,00 KM pa smatra da je bio tretiran drugačije od ostalih osoba u istoj situaciji.
16. Prema praksi Evropskog suda koju slijedi i Ustavni sud diskriminacija postoji samo ako se lice ili grupa lica u istoj situaciji različito tretira, a ne postoji neko objektivno i razumno opravdanje za različit tretman (vidi Evropski sud, Belgijski predmet o jezicima, presuda od 23. jula 1968. godine, serija A, broj 6). U konkretnom slučaju apelant nije Ustavnom sudu dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se prema apelantu postupalo različito od drugih u istoj ili sličnoj situaciji odnosno da se zaista radi o diskriminaciji u uživanju prava na pravično suđenje, prema bilo kojem osnovu, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu.
17. Dovodeći naprijed navedeni stav u kontekst apelacionih navoda Ustavni sud zapaža da apelant ne nudi argumente ni dokaze da je u analognoj situaciji različito tretiran u odnosu na druga lica. Ovo osobito imajući u vidu da sud u svakom konkretnom predmetu a shodno odredbama Porodičnog zakona (čl. 235. i 236.) utvrđuje mogućnosti osobe koja je dužna davati izdržavanje kao i potrebe djeteta koje traži izdržavanje (uzrast i potrebe školovanja), koje su po svojoj prirodi u svakom slučaju individualne. Suprotno tumačenje dovelo bi do zaključka da bi sva lica koja su dužna davati izdržavanje trebalo obavezati na isplatu identičnog iznos na ime izdržavanja što ne stoji i što nema uporište u pozitivnom zakonodavstvu. Obzirom na navedeno Ustavni sud zaključuje da su i navodi apelanta o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije također očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović