Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-316/08 (Zeničko-dobojski kanton)
Odluka donesena 28. 04. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
- Regres
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Odluka o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Uredba o izmjenama i dopunama uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti Federacije Bosne i Hercegovine i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela federalne uprave · čl. 11
- Uredba o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti Federacije Bosne i Hercegovine i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela federalne uprave · čl. 11
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-316/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 04. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP 316/08, rješavajući apelaciju Zeničko-dobojskog kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08. i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zeničko-dobojskog kantona podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Rev-06-001359 od 6. novembra 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici, broj 004-0-Gž-06-000 169 od 19. septembra 2006. godine i presude Općinskog suda u Kaknju, broj Rs-
31/2004 od 28. novembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zeničko-dobojski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kantonalno pravobranilaštvo Zenica, podnio je 25. januara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Rev-06-001359 od 6. novembra 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 004-0-Gž-06-
000 169 od 19. septembra 2006. godine i presude Općinskog suda u Kaknju (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj Rs-31/2004 od 28. novembra 2005. godine.
2. Presudom Općinskog suda, broj Rs-31/2004 od 28. novembra 2005. godine, obavezan je apelant da tužitelju Hamdiji Šljuka (u daljnjem tekstu: tužitelj) isplati iznos od 4.918,00KM na ime neisplaćenog dijela naknade za korištenje godišnjeg odmora (regres) sa zakonskom zateznom kamatom na iznos od 1.496,00 KM počev od 1. januara 2002. godine, na iznos od 1.654,00 KM počev od 1. januara 2003. godine i na iznos od 1.768,00 KM počev od 1. januara 2004. godine, sve do isplate, kao i naknaditi troškove postupka. Stavom drugim izreke presude tužitelj je odbijen sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva. U obrazloženu presude je navedeno da je članom 41. Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji („Službene novine FBiH“ br.22/00, 20/01, 37/01, 57/01, 63/03 i 78/04) propisano da sudija odnosno tužilac ima pravo na naknadu za određene specijalne troškove koji se odnose i na regres za godišnji odmor. Nadalje je navedeno da je članom 34. tog zakona regulirano da za sudije i tužioce koji rade na kantonalnom i općinskom nivou odredbe člana 35-46 predstavljaju opće principe kojim se ovo pitanje regulira u cijeloj Federaciji, ali da ovi principi ne sprječavaju nadležna zakonodavna tijela kantona da usvoje zakone kojim se može odrediti drugačija struktura plaća ali da te naknade ne mogu pasti ispod nivoa definiranog odredbama člana 35-46. Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji. Iz navedene odredbe sud je zaključio da zakonodavna tijela kantona mogu zakonom odrediti povoljnije plaće i naknade odnosno da zakonom regulišu naknade za određene troškove iz člana 41. Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji pa dakle i visinu regresa za godišni odmor. Nadalje je navedeno da zakonodavno tijelo ZE-DO kantona nije odredilo visinu regresa za sudije i tužioce, već je Vlada kao izvršni organ ZE-DO kantona svojim odlukama odnosno uredbom o isplati regresa („Službene novine ZDK“ br. 13/02, 13/03, 2/04 i 9/05) odredila visinu regresa u iznosu od po 150,00 KM za svaku godinu na način da je propisala da uposlenik ima pravo na regres u visini koju za svaku godinu donosi Vlada ZE-DO kantona, a čiji iznos ne može biti manji od 20% prosječne neto plaće isplaćene u ZE-DO kantona u prethodnoj godini, s tim da nije regulirano da se ove odluke odnosno uredbe odnose na sudije i tužioce.
3. Sud je naveo da u ZE-DO kanton nije odgovarajućom zakonskom regulativom određena visina regresa koja se odnosi na nosioce pravosudne i tužilačke funkcije. Stoga je sud zaključio da u nedostatku propisa koji regulišu ovo pitanje treba primijeniti član 32. Kolektivnog ugovora koji se odnosi na službenike organa uprave i sudske vlasti (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor-„Službene novine FBiH“ br.23/00). Tom odredbom je propisano da službeniku pripada naknada plaće za korištenje godišnjeg odmora (regres) najmanje u visini od 70% njegove plaće ili najmanje u visini prosječne plaće isplaćene u Federaciji za prethodna tri mjeseca prije donošenja Odluke o isplati regresa ako je to za službenika povoljnije. Sud je zaključio da se na ovaj način tužitelju, koji je zamjenik Općinskog tužitelja Kakanj obezbjeđuje regres u visini ostalih zaposlenika u tužilačkom organu. Budući da je iz provedenih dokaza utvrđen iznos plaća koje je ostvario tužitelj u 2001., 2002. i 2003. godini, sud mu je primjenom člana 32. Kolektivnog ugovora, uz umanjenje ranije primljenog regresa, dosudio razliku regresa u iznosu navedenom u izreci prvostepene presude. Sud je naveo da je tužitelja odbio sa dijelom tužbenog zahtjeva usmjerenog na isplatu regresa za 2004. godinu obzirom da iz člana 41. Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji i člana 32. Kolektivnog ugovora proizilazi da je pravo na regres vezano za korištenje godišnjeg odmora a tužitelj nije dokazao da je tokom 2004. godine koristio godišnji odmor.
4. Presudom Kantonalnog suda, broj 004-0-Gž-06-000 169 od 19. septembra 2006. godine, odbijena je žalba apelanta i potvrđena presuda Općinskog suda. U obrazloženju presude je navedeno da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kad je o osnovanosti tužiteljevog tužbenog zahtjeva odlučio primjenom odredbe člana 41. stav. 1. tačka 3. Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji kojim je regulirano da tužilac ima pravo na naknadu regresa. Nadalje je sud ocijenio neosnovanim žalbeni navod apelanta da se visina regresa određuje na osnovu normativnih akata Vlade kantona. Sud je ocijenio osnovanim žalbeni navod da se na tužitelja ne može primijeniti Kolektivni ugovor jer se tužitelj kao nosilac tužilačke funkcije na može smatrati službenikom te je zaključio da je Općinski sud prilikom utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva pogrešno primijenio materijalno pravo. Međutim, Kantonalni sud je naveo da ta pogreška ne može biti razlog za preinačenje prvostepene presude budući da je usvajanjem tužbenog zahtjeva došlo do pravilne primjene člana 11. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela federalne uprave (u daljnjem tekstu: Uredba o naknadama - „Službene novine FBiH“ br. 44/98 i 49/00)kojom je visina regresa regulirana na isti način kao i odredbom člana 32. Kolektivnog ugovora. Nadalje sud je naveo da se u konkretnom slučaju radi o novčanom potraživanju iz radnog odnosa koje prema članu 103. Zakona o radu zastarijeva u roku od tri godine od nastanka potraživanja te je ocijenio neosnovanim istaknuti prigovor zastare.
5. Presudom Vrhovnog suda, broj 070-0-Rev-06-001359 od 6. novembra 2007. godine, djelimično je uvažena revizija apelanta pa su nižestepene presude preinačene na način da zakonska zatezna kamata na sav dosuđeni iznos teče počev od 31. decembra 2004. godine do isplate. U obrazloženju presude je prvo navedeno da je sud u konkretnom slučaju dozvolio revizija primjenom odredbe člana 237. stav 3.Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) jer je ocijenio da bi odlučivanje o reviziji moglo biti od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. Nadalje je navedeno da potraživanje regresa za korištenje godišnjeg odmora predstavlja povremeno potraživanje u smislu člana 372. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) te da prema članu 279. stav 3. ZOO na povremena dospjela potraživanje zatezna kamata teče od dana kad je sudu podnesen zahtjev za isplatu. Obzirom na navedeno sud je primjenom člana 250. stav 1. ZPP preinačio nižestepene odluke u pogledu roka od kad teče zakonska zatezna kamata. Sud je u preostalom dijelu odbio reviziju apelanta ocijenivši da je Kantonalni sud pravilno primijenio materijalno pravo kad je na osnovu čl. 41. i 82. Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji, a obzirom da ni apelant nije regulisao visinu regresa svojim propisima, visinu regresa tužitelja utvrdio analognom primjenom člana 11. Uredba o naknadama. Budući da je na isti način visina regresa regulirana i odredbom člana 32. Kolektivnog ugovora navedeno je da ni prvostepeni sud nije pogrešno primijenio materijalno pravo kad se pozvao na odredbu granskog kolektivnog ugovora. Konačno sud je istakao da se ne mogu prihvatiti revizioni navodi apelanta da su sudovi trebali primijeniti odluke apelanta o isplati regresa za 2001., 2002. i 2003. godinu jer te jednostrane odluke apelanta nisu mogle izmijeniti odredbe granskog kolektivnog ugovora na koji je apelant dao saglasnost 9. oktobra 1998. godine.
6. Apelant smatra da su redovni sudovi osporenim odlukama povrijedili njihova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. .stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Povreda ovih prava po apelantu se ogleda u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava jer apelant smatra da su odluke Vlade ZE-DO kantona o isplati regresa („Službene novine ZDK“ br. 34/01, 13/02 i 13/03) valjani i mjerodavni propisi te apelant ističe da su redovni sudovi u potpunosti zanemarili činjenicu da je u vrijeme nastanka spornog odnosa na snazi bio Zakon o tužilaštvu ZE-DO kantona („Službene novine ZDK“ broj 4/97) i Zakon o kantonalnom tužilaštvu ZDK („Službene novine ZDK“ broj 5/03) koji su članom 62. odnosno članom 35. regulirali da se financiranje svih potreba obezbjeđuje u kantonalnom budžetu.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. S obzirom na to da je apelant nositelj javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njezinih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine. U toj odluci je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da, prema članu VI/3. b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njom povrijeđena prava, može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je osim navedenog zaključeno da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati dopustivost apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Ustavni sud podsjeća da je isto pravno pitanje razmatrao u odlukama br. AP 2944/06 i
AP 3324/06 (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti od 17. marta 2009. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), pa se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelantovih žalbenih navoda Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge navedene u tim odlukama. Naime, Ustavni sud ističe da su i u konkretnom slučaju redovni sudovi u svojim odlukama dali jasno i precizno obrazloženje u pogledu primjene materijalnih propisa te obrazložili zašto u konkretnom slučaju visina regresa nije mogla biti utvrđena prema odlukama-uredbama Vlade ZE-DO kantona. Navedena obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti je u apelantovom slučaju Ustavni sud pronašao elemente koji bi ukazali da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta.
11. Također, razlozi navedeni u odlukama br. AP 2944/06 i AP 3324/06 od 17. marta 2009. godine u odnosu na navodno kršenje prava na imovinu u cijelosti se odnose i na ovu odluku zato što uz apelacije nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, tako da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović