Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-352/08 (V.R.)
Odluka donesena 28. 04. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-352/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 04. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP 352/08, rješavajući apelaciju V.R., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija V.R. podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Livnu, broj 010-0-Gž-07-000-367 od 5. novembra 2007. godine i presude Općinskog suda u Livnu, broj P-
184/05 od 27. aprila 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. V.R. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna, kojeg zastupa Niko Rimac, podnio je 28. januara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 010-0-Gž-07-000-
367 od 5. novembra 2007. godine i presude Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-184/05 od 27. aprila 2007. godine. Apelant je dopunio apelaciju 30. januara i 13. februara 2008. godine.
2. Presudom Općinskog suda, broj P-184/05 od 27. aprila 2007. godine, naloženo je apelantu da tužitelju Općini Livno (u daljnjem tekstu: tužitelj) isplati dugovane zakupnine za mjesec decembar 1999. godine u iznosu od 140,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 15. decembra do isplate, za period od 1. januara do 31. decembra 2000. godine iznos od 1680,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama počev od 15. decembra 2000. godine do isplate, te za period od 1. januara do 31. maja 2001. godine iznos od 700,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama počev od 15. maja 2001. godine do isplate. Stavom drugim izreke presude tužitelj je odbijen sa viškom tužbenog zahtjeva. U obrazloženju presude je prvenstveno navedeno da je prednik tužitelja Fond u stambeno komunalnom gospodarstvu Livno (u daljnjem tekstu: Fond) podnio protiv apelanta prijedlog za izvršenje na osnovu ugovora o zakupu, i izvoda iz poslovnih knjiga ali da je nakon stupanja novog Zakona o izvršnom postupku predmetni postupak nastavljen kao parnični. Navedeno je da je tužitelj podneskom od 13. septembra 2006. godine uredio tužbu.
3. Nadalje je navedeno da su u toku postupka izvedeni dokazi uvidom u spis i čitanjem isprava (ugovora o zakupu poslovnog prostora, računa za zakupninu za period od 1. juna 1999. godine do maja 2001. godine –za svaki mjesec ponaosob sa izvodima iz dostavne knjige za poštu, rješenja Općinskog suda broj P-607/99 od 23. maja 2000. godine, izjave broj 147/99, dva primitka) te da je izvršen uvid u spis I-702/02. Navedeno je da sud nije izvršio uvid u potvrdu „Elektro-Livna“ o isključenju poslovnog prostora s elektromreže jer apelant taj dokaz nije dostavio do ročišta za glavnu raspravu. Nadalje je navedeno da je sud ocjenom provedenih dokaza ocijenio da je neosnovan apelantov prigovor nedostatka aktivne legitimacije budući da je pred sudom proveden postupak likvidacije Fonda čiji je osnivač bio tužitelj koji je po likvidaciji proglašen pravnim sljednikom. Sud je naveo da među strankama nije sporno da je između Fonda i apelanta zaključen ugovor, broj 114/94 od 5. septembra 1994. godine, o zakupu poslovnih prostorija u ul. Gabrijela Jurkića b.b, površineod 7m2 (u daljnjem tekstu: predmetni poslovni prostor), na period od 5 godina dakle do 5. septembra 1999. godine, te da se tim ugovorom apelant obavezan plaćati mjesečnu zakupninu u iznosu od 140,0KM. Nadalje je navedeno da iz stanja spisa proizilazi da je apelant protekom roka na koji je ugovor zaključen nastavio sa korištenjem poslovnog prostora te da se shodno članu 33. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija smatra da je ugovor prećutno obnovljen na neodređeno vrijeme jer u spisu nema dokaza da je tužitelj u zakonskom roku, po isteku ugovora pismeno ili preko suda tražio da mu apelant preda poslovni prostor.
4. Budući da je apelant nastavio sa korištenjem poslovnog prostora sud je utvrdio da mu je tužitelj ispostavljao račune na ime zakupnine za period od 1. juna 1999. godine do 31. maja 2001. godine a koje je apelant uredno zaprimao putem dostavne knjige za poštu tužitelja. Nadalje je navedeno da apelant nije dokazao da dostava navedenih računa nije izvršena na zakonit način. Također je navedeno da apelant nije dokazao svoje tvrdnje da je poslovni prostor napustio po isteku ugovora o zakupu. Sud je obrazložio da navodi apelanta da poslovni prostor nije koristio zbog neuslovnosti nisu dokaz da je poslovni prostor predao tužitelju te da apelant nije dokazao da poslovni prostor nije mogao koristiti zbog toga što mu je bila isključena električna energija jer je apelant odgovoran za neplaćanje dospjelih računa. Nadalje je navedeno da primici na koje se apelant pozvao (dva) ne odnose na apelanta nego na ime Vlatko Rimac pa ih je sud ocijenio irelevantnim za ovaj spor. Budući da je Općinski sud utvrdio da je apelant u periodu za koji tužitelj potražuje zakupninu koristio predmetni poslovni prostor to je udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja u pogledu isplate zakupnine koja nije zastarjela. Nadalje je navedeno da je sud prihvatio prigovor zastare koji je istakao apelant u smislu člana 375.Zakoana o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) jer potraživanje zakupnine zastarijeva za tri godine pa je u tom smislu zbog zastare odbijen dio tužbenog zahtjeva za isplatu zakupnine za period od 1. juna do 30. novembra 1999. godine, u ukupnom iznosu od 700,00 KM jer je tužba podnesena 15. novembra 2002. godine. Sud je odluku o kamati zasnovao na odredbi člana 277. ZOO te je obavezao apelanta da plati i zakonsku zateznu kamatu na način kako je tužitelj tražio postavljenim zahtjevom a ne od dospijeća svake pojedine mjesečne rate.
5. Presudom Kantonalnog suda, broj 010-0-Gž-07-000-367 od 5. novembra 2007. godine, odbijena je žalba apelanta i potvrđena prvostepena presuda. U obrazloženju presude sud je naveo da je pravilno utvrđenje Općinskog suda da je apelant nastavio sa korištenjem poslovnog prostora po isteku ugovora o zakupu, da je tužitelj apelantu za korištenje poslovnog prostora dostavljao račune za zakupninu za utuženi period koje je apelant zaprimao preko dostavne knjige tužitelja. Nadalje je navedeno da je prvostepeni sud pravilno postupio kad je udovoljio postavljenom tužbenom zahtjevu i obavezao apelanta na isplatu zakupnine na način opisan u stavu jedan izreke presude, a da je pravilno primjenom člana 375.ZOO odbio tužitelja sa viškom tužbenog zahtjeva zbog zastare potraživanja. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud za ovakav zaključak dao valjane razloge koje je u cjelosti prihvatio i drugostepeni sud. Nadalje je navedeno da apelant u žalbi nije naveo ništa novo što bi uticalo na donošenje drugačije odluke u ovom predmetu, zbog čega je ocijenjeno da ne stoji ni jedan prigovor apelanta jer je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo pri čemu nije učinjena ni jedna povreda pravila parničnog postupka.
6. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelant vidi u proizvoljnom postupanju sudova u postupku utvrđivanja činjenica, proizvoljnom i nelogičnom tumačenju izvedenih dokaza i proizvoljnom tumačenjem pozitivnih propisa. Sud je po apelantu dokaze cijenio proizvoljno i pristrasno te je pogrešno primijenio pravila o teretu dokazivanja jer su uzeti u obzir samo dokazi koji idu u prilog usvajanja tužbenog zahtjeva.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. U kontekstu navedenog Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama detaljno obrazložili zašto je udovoljeno tužbenom zahtjevu tužitelja te apelant obavezan da isplati zakupnine u iznosima i na način preciziran u izreci prvostepene presude. Naime redovni sudovi su, ocjenom izvedenih dokaza, utvrdili da je apelant i nakon isteka roka na koji je bio zaključen ugovor o zakupu nastavio sa korištenjem predmetnog poslovnog prostora zbog čega je ugovor o zakupu shodno odredbi člana 33. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija prećutno obnovljen. Sudovi su stoga zaključili da apelant kao zakupac poslovnog prostora, shodno odredbama ugovora o zakupu, ima obavezu isplate zakupnine. Nadalje, Ustavni sud smatra da su, suprotno apelacionim navodima, u osporenim odlukama redovni sudovi dali detaljna obrazloženja u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja pri čemu ocjena dokaza nije izostala i nije bila očigledno proizvoljna niti ima elemenata koji bi ukazivali da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanta u smislu prava na pravičan postupak. Ovo osobito imajući u vidu da su sudovi su cijenili i dokaze koje je predložio apelant te dali obrazloženje zašto isti ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne svari. Također Ustavni sud zapaža da su u obrazloženju osporenih odluka redovni sudovi dali jasne i precizne razloge svojih stavova te dali logično i uvjerljivo obrazloženje za primjenu relevantnog prava, konkretno Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, ZOO i ZPP, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi.
11. Imajući u vidu sve naprijed navedeno Ustavni sud ukazuje da apelantovo nezadovoljstvo osporenim odlukama i ishodom ovog postupka ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti, pa zaključuje da su ovi navodi očigledno prima facie neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović