Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-582/08 («Eurobenz» d.o.o. Grude)

Odluka donesena 28. 04. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Zastara
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-582/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 04. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije, Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 28. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP 582/08, rješavajući apelaciju «Eurobenz» d.o.o. Grude, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Eurobenz» d.o.o. Grudepodnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Rev-06-000239-2 od 18. decembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. «Eurobenz» d.o.o. Grude (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zdenko Milas, odvjetnik iz Ljubuškog, podnio je 20. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Rev-06-000239-2 od 18. decembra 2007. godine.

2. PPTTU «Almy» d.o.o. Nemila - Zenica (u daljnjem tekstu: tužitelj), podnio je 12. februara 2001. godine tužbu protiv apelanta radi isplate duga u iznosu 100.000,00 KM, tvrdeći da je navedeni iznos predao apelantu putem njegove blagajne 11. oktobra 1999. godine na ime kratkoročne pozajmice. U tom postupku apelant je 19. februara 2003. godine podnio prutivtužbu radi isplate duga u iznosu od 124.997,14 KM koji je sud prihvatio na ročištu 20. marta 2003. godine i nastavio jedinstven postupak o zahtjevu tužbe i protivtužbe. Na ročištu za glavnu raspravu apelant je povećao protivtužbeni zahtjev na iznos od 448.064,99 KM.

3. Općinski sud u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) odlučujući o tužbi tužitelja i protivtužbenom zahtjevu apelanta, donio je presudu, broj Ps-15/01 od 1. oktobra 2004. godine, koju je Kantonalni sud u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), svojim rješenjem, broj Pž- 5/05 od 4. marta 2005. godine, ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak i odluku.

4. Presudom Općinskog suda, broj Ps-64/05 od 4. augusta 2005. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj Pž-68/05 od 9. decembra 2005. godine, obavezan je apelant da tužitelju isplati iznos od 100.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 11. oktobra 1999. godine, pa do konačne isplate, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 22.785,00 KM, sve u roku od 30 dana i pod prijetnjom izvršenja. Stavom dva izreke presude odbijen je u cijelosti protivtužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi postojanje tužiteljeve tražbine prema apelantu u iznosu od 100.000,00 KM i postojanje apelantove tražbine prema tužitelju u iznosu od 448.064,99 KM, da se navedene tražbine prebiju pa da se naloži tužitelju da isplati apelantu iznos od 348.064,99 KM sa zakonskim zateznom kamatom i to počevši od 11. oktobra 1999. godine pa do konačne isplate sve u roku od 30 dana i pod prijetnjom izvršenja, te da je dužan tužitelj naknaditi apelantu troškove ovog postupka u iznosu od 50.536,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od zaključenja pa do isplate. Pored toga, odlukom Kantonalnog suda apelant je obavezan da tužitelju naknadi troškove žalbenog postupka u iznosu od 544,00 KM.

5. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je iz provedenih dokaza utvrđeno da je potraživanje tužitelja osnovano, da je tužitelj u toku postupka dokazao da uplatom iznosa od 100.000,00 KM na blagajni apelanta nije plaćao gorivo, što je i apelant kasnije priznao, niti je plaćao kamate, jer iste apelant od njega nije ni tražio, niti ih obračunavao. Općinski sud je dalje naveo da su sva plaćanja među strankama vršena putem akceptnih naloga i bankarskih garancija, te da u računovodstvu apelanta na dan 7. februara 2000. godine na redovnoj kartici broj 21200 su zatvorena sva potraživanja među parničnim strankama i stanje salda je "0", a kod tužitelja je redovna kartica zaključena 4. februara 2000. godine i stanje je "0", što znači da su sa navedenim datumima u kartici tužitelj i apelant zatvorili svoja međusobna potraživanja. Općinski sud je stoga prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja kao osnovan u cijelosti, i u skladu sa članom 210. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) riješio kao u izreci presude pod stavom 1. Općinski sud je naveo da u toku postupka apelant nije dokazao osnovanost protivtužbenog zahtjeva, te da Općinski sud nije prihvatio obračun i potraživanje kamata nakon što je kupoprodajni odnos zatvoren u oba računovodstva, plaćeni svi računi, te je sud naveo da se prema pozitivnim propisima, sa prestankom glavne obaveze gase i sporedna prava. S obzirom da Općinski sud nije prihvatio protivtužbeni zahtjev apelanta kao osnovan, zaključio je da bi bilo bespredmetno da raspravlja o preboju međusobnih potraživanja istaknutom u protivtužbenom zahtjevu i prigovoru zastare istaknutom od strane tužitelja.

6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je, na temelju analize i ocjene izvedenih dokaza, prvostepeni sud izveo pravilan zaključak i donio na zakonu utemeljenu odluku, koju je u cijelosti prihvatio i Kantonalni sud.

7. Presudom Vrhovnog suda, broj 070-0-Rev-06-000239 od 8. februara 2007. godine, djelimično je uvažena apelantova revizija i drugostepena presuda ukinuta u dijelu u kome je odbijena žalba apelanta na stav II izreke prvostepene presude (kojim je odbijen protivtužbeni zahtjev apelanta) i predmet vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje u tom dijelu, dok je apelantova revizija odbijena na dio drugostepene presude kojim je potvrđen stav I izreke prvostepene presude (kojim je udovoljeno tužbenom zahtjevu tužitelja) te odlučeno o tužiteljevim troškovima odgovora na žalbu.

8. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da iz sadržaja apelantove revizije, kao i spisa, slijedi da apelant ne osporava svoj dug prema tužitelju u iznosu od 100.000,00 KM, kao ni kamatu na ovaj iznos počev od 11. oktobra 1999. godine. Vrhovni sud je dalje naveo da u završnoj riječi na zapisniku sa glavne rasprave od 1. septembra 2004. godine apelant je priznao ovo potraživanje tužitelja, pa je stoga apelantovu reviziju, ukoliko se uopće odnosi na ovaj dio pobijane odluke, Vrhovni sud odbio primjenom odredbe člana 248. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

9. Vrhovni sud je istakao da je apelant svoj protivtužbeni zahtjev nepotrebno formulisao tako da traži utvrđenje tužiteljevog potraživanja u iznosu od 100.000,00 KM, utvrđenje svog potraživanja prema tužitelju u iznosu od 448.064,99 KM, te prebijanje ova dva potraživanja, jer on u ovoj parnici nije isticao prigovor radi prebijanja, već je dana 18. februara 2002. godine protiv tužitelja podnio protivtužbu (član 174. prethodnog ZPP), na iznos od 124.997,14 KM, pa je prvostepeni sud na ročištu od 20. marta 2003. godine oba postupka spojio radi zajedničkog raspravljanja, da bi apelant 1. septembra 2004. godine protivtužbeni zahtjev povećao na 448.064,99 KM, a što je prvostepeni sud dozvolio. Vrhovni sud je naveo da ovaj iznos apelant od tužitelja potražuje na ime obračunate kamate po računima za isporučenu robu plaćenu sa zakašnjenjem u periodu od 1. januara 1996. godine pa do 7. februara 2000. godine tj. do dana finansijskog vještačenja u sporu. Vrhovni sud je dalje naveo da oba nižestepena suda su ovakav protivtužbeni zahtjev odbili, ali nisu dali adekvatno pravno obrazloženje zbog čega to čine, odnosno, prvostepeni sud to čini (a drugostepeni sud potvrđuje) s obrazloženjem da su sva međusobna potraživanja u računovodstvima stranaka "zatvorena" sa 7. februarom 2000. godine, svi računi plaćeni, te saldo kod obje strane označen sa "0". Citirajući odredbe člana 295. stav 2. ZOO, prema kojoj se prestankom glavne obaveze gasi jemstvo, zaloga i druga sporedna prava, i odredbe člana 277. stav 1. istog zakona, prema kojoj dužnik koji zadocni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i kamatu po stopi utvrđenoj zakonom, Vrhovni sud je smatrao da se prestankom glavne obaveze gasi obaveza plaćanja kamata kao sporedne obaveze samo za ubuduće, ali ne i za proteklo vrijeme u kome je ona već nastala. Vrhovni sud je naveo da sama činjenica da je apelant na dan 7. februar 2000. godine u svojoj dokumentaciji saldo u poslovanju sa tužiteljem sveo na "0", još ne znači da je time tužitelju otpustio dug za dospjele, a neisplaćene kamate po računima. Naime, Vrhovni sud je naveo da prema odredbi člana 344. stav 1. ZOO obaveza prestaje kad povjerilac izjavi dužniku da neće tražiti njeno ispunjenje i dužnik se sa tim saglasi, a iz utvrđenog činjeničnog stanja to ne slijedi. Vrhovni sud je dalje naveo da oba nižestepena suda su svoj stav temeljili na činjenici da stranke do ovog spora kamate nikada nisu pominjale u svom poslovanju, međutim, iz dva ugovora, u koja je prvostepeni sud vršio uvid, slijedi da su stranke ugovarale rok plaćanja robe, te plaćanje kamata u slučaju kašnjenja. Vrhovni sud je istakao da apelant u reviziji tvrdi da se iz ispostavljenih računa vidi da je tužitelju obračunavao kamate, a iz nižestepenih presuda osnovanost ovih navoda se ne može provjeriti, jer se u njima konkretni računi ne pominju, te sem toga, tužitelj je isticao i prigovor zastare apelantovih potraživanja iz protivtužbe. Zbog svega toga Vrhovni sud je zaključio da nema uslova da, odlučujući o reviziji apelanta, pobijanu presudu eventualno preinači, pa je primjenom odredbe člana 250. stav 2. ZPP, drugostepenu presudu u pogledu odluke o protivtužbenom zahtjevu ukinuo i predmet vratio tom sudu na ponovno suđenje.

10. Kantonalni sud je presudom, broj 008-0-Pž-07-000 029 od 9. maja 2007. godine, postupajući u ponovnom postupku, u dijelu u kojem je Vrhovni sud presudom, broj 070-0-Rev-06-000239 od 8. februara 2007. godine, uvažio reviziju apelanta (u pogledu žalbe vezane za protivtužbeni zahtjev), ponovo odbio žalbu apelanta i potvrdio prvostepenu presudu Općinskog suda, broj Ps.64/05 od 4. augusta 2005. godine, u dijelu (stav II izreke) kojim je apelant odbijen sa postavljenim protivtužbenim zahtjevom.

11. U obrazloženju presude je navedeno da je Kantonalni sud u ponovnom postupku, obzirom da je djelimično potvrđena prethodna presuda tog suda (u pogledu tužbenog zahtjeva tužitelja), odlučivao samo o žalbi apelanta koja se odnosi na odlučivanje o protivtužbenom zahtjevu apelanta. Nadalje je navedeno da iz stanja spisa proizilazi da je apelant protivtužbu predao na glavnoj raspravi 19. februara 2003. godine tvrdeći da je tužitelj tokom 1998. i 1999. godine bio u stalnom zakašnjenju plaćanja računa te da je stoga apelant izvršio obračun kamata u ukupnom iznosu od 124.997,14 KM na koji iznos je postavio protivtužbeni zahtjev, a na glavnoj raspravi 1. septembra 2004. godine ga povećao na iznos od 448.064,99 KM. Također je navedeno da je vještak finansijske struke u svom nalazu i mišljenju utvrdio, a što apelant nije sporio, da je tužitelj platio sve račune za isporuku goriva i da je saldo na dan 7. februar 2000. godine iznosi «0» a da je apelant navedeni iznos od 100.000,00 KM knjižio na kartici br. 21860 sa 1. januarom 2000. godine knjižio kao potraživanje za obračun kamata. Sud je nadalje naveo da je tužitelj tokom prvostepenog postupka istakao prigovor zastare potraživanja, te je obzirom na navedeno sud, primjenom člana 360. ZOO, odbio protivtžbeni zahtjev. Navedeno je da je apelantovo potraživanje predstavljalo sporedno povremeno potraživanje (potraživanje kamata) koje zastarijeva u roku od tri godine računajući od dospjelosti svakog pojedinačnog davanja, a shodno članu 372. stav 1. ZOO. Budući da je apelant podnio protivtužbu 19. februara 2003. godine za isplatu kamata na glavno potraživanje koje je prestalo 7. februara 2000. godine, kad je konstatirano «svi računi za isporuku goriva plaćeni saldo '0'» , a imajući u vidu istaknuti prigovor zastare, sud je zaključio da je apelantu prestalo pravo da zahtijeva isplatu kamata zbog čega je odbio protivtužbeni zahtjev jer je za sva apelantova potraživanja do 19. februara 2000. godine nastupila zastara. Nadalje sud je naveo da se apelantovo potraživanje odnosi na plaćene račune za isporučenu robu (glavno potraživanje), isto bi zastarjelo u roku od tri godine, a time bi zastarjela i potraživanja kamata u smislu odredbe člana 374. u vezi sa članom 25. ZOO i člana 369. ZOO budući da potraživanja između stranaka koja proizilaze iz ugovora u privredi, bile one društvene ili privatne pravne osobe, zastarijevaju u roku od tri godine. Iz navedenih razloga sud je ocijenio neosnovanim žalbene navode apelanta vezane za primjenu člana 371. ZOO. Konačno sud je naveo da prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje nije pravilno primijenio materijalno pravo, ali da ta okolnost nema uticaja na pravilnost prvostepene odluke kad je uz pravilnu primjenu materijalnog prava protivtužbeni zahtjev apelanta trebalo odbiti.

12. Presudom Vrhovnog suda, broj 070-0-Rev-06-000239-2 od 18. decembra 2007. godine, odbijena je revizija apelanta izjavljena protiv presude Kantonalnog suda kao neosnovana. U obrazloženju je navedeno da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo-odredbe člana 372. stav 1. ZOO kad je potvrdio prvostepenu presudu i u tački II izreke kojom je protivtužbeni zahtjev apelanta odbijen zbog zastare. Navedeno je da se apelant neosnovano poziva na opšti zastarni rok od pet godina iz člana 371. ZOO jer potraživanje zateznih kamata kao samostalno potraživanje zastarijeva po odredbama člana 372. ZOO u roku od tri godine od dana nastanka, a apelant je u ovom postupku protivtužbenim zahtjevom potraživao samo kamate pošto je glavno potraživanje po svim računima za isporučenu robu prestalo isplatom prije 7. februara 2000. godine. Nadalje je navedeno da apelant u reviziji nepotrebno ističe da se nije mogla primijeniti odredba člana 374. ZOO, koja govori o trogodišnjem roku zastare za međusobna potraživanja društvenih lica, budući da za primjenu ove odredbe nije bilo potrebe jer je protivtužbeni zahtjev bio usmjeren samo na isplatu kamata kao samostalno potraživanje a ne na isplatu glavnog duga iz ugovora o prometu robe i usluga. Konačno sud je naveo da apelant u reviziji nije pojasnio pozivanje na član 313. ZOO, koja odredba govori o uračunavanju kamata prilikom otplate duga te je navedeno da se ostali žalbeni navodi apelanta odnose na pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje iz kojih se razloga revizija u smislu člana 240. stav 2. ZPP i ne može izjaviti.

13. Odlukom Ustavnog suda broj AP 1257/07 od 25. februara 2010. godine, odbačena je kao nedopuštena apelacija apelanta podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Rev-06-000239 od 8. februara 2007. godine, u dijelu kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu tužitelja, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

14. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje i imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Navedena prava odgovaraju pravima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je Vrhovni sud pogriješio kada je u ovom dijelu donio ovakvu presudu, jer je protivno odredbama člana 336. ZOO razdvojio tužbeni i protivtužbeni zahtjev apelanta. Nadalje apelant navodi da, umjesto da do sada angažirani sudovi na svim razinama jedinstveno i istovremeno riješe tužbeni i protivtužbeni zahtjev prema već istaknutom prigovoru prijeboja, po kojem je na dan 11. oktobra 1999. godine apelant ostvario zakonske uvjete za prijeboj svojeg potraživanja sa iznosom od 100.000,00 KM koja potražuje tužitelj, i na taj dan se ova potraživanje i obaveze moraju kompenzirati, tj. do tog iznosa anulirati, a tek nakon toga za ostvarenu razliku postoji i protivpotraživanje apelanta. Stoga apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno primijenili odredbe člana 339. i člana 337. stav 2. ZOO te da je pogrešan zaključak u osporenoj odluci da je njegovo potraživanje zastarjelo u smislu člana

372. ZOO budući da je po apelantu sud trebao primijeniti član 371. kojim je reguliran rok zastare od pet godina. Nadalje apelant ističe da okolnost da je tužitelj otplaćivao iznose koji su na kraju brojčano odgovarali zbiru dugovanja po osnovu iznosa glavnog duga ne znači da je tužitelj «time upravo otplatio glavnicu» već proizilazi da apelant smatra, pozivajući se na odredbu člana 313. ZOO, da je tužitelj praktično plaćao kamate a ne glavni dug. Apelant smatra da su ga redovni sudovi svojim odlukama onemogućili u zaštiti njegove imovine.

15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

16. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

17. Ustavni sud zapaža da se navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo, konkretno odredbe ZOO. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

18. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali iscrpne, logične i jasne razloge zašto su odbili protivtužbeni zahtjev apelanta kao i razloge zašto apelantovi navodi nisu mogli dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Sudovi su također pojasnili da apelant u ovoj parnici nije isticao prigovor radi prebijanja, već je 18. februara 2003. godine protiv tužitelja podnio protivtužbu, shodno članu 174. ranijeg ZPP, na način da je tražio utvrđenje tužiteljevog potraživanja, zatim utvrđenje svog potraživanja prema tužitelju, te prebijanje ova dva potraživanja. Nadalje sudovi su dali detaljne razloge za zaključak o zastari apelantovog potraživanja budući da je nesporno utvrđeno da se apelantov protivtužbeni zahtjev u cijelosti odnosi na isplatu kamata kao sporednog potraživanja a koja potraživanja prema izričitoj zakonskoj odredbi člana 372. ZOO zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Nadalje Vrhovni sud je obrazložio da apelant u reviziji nije pojasnio svoje pozivanje na član 313. ZOO. Stoga u situaciji kad je na osnovu nalaza vještaka sud nespornim utvrdio da je 7. februara 2000. godine saldo međusobnih potraživanja parničnih stranaka bio «0» te kad ni sam apelant ne spori da je protivtužba, koja se odnosi isključivo na isplatu kamata kao glavnog potraživanja, podnesena 18. februara 2003. godine, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni prava kad je protivtužbeni zahtjev apelanta odbijen kao neosnovan zbog zastare a koji prigovor je tužitelj istakao još u toku postupka pred prvostepenim sudom.

19. Ustavni sud ukazuje da apelantovo nezadovoljstvo osporenim odlukama i ishodom ovog postupka ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i te zaključuje da su navodi apelanata o povredi ovog prava očigledno (prima facie) neosnovani.

20. Apelant također smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, što je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa pravom na pravično suđenje a kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati opravdanim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također očigledno (prima facie) neosnovani.

21. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-582/08 («Eurobenz» d.o.o. Grude) | Sudska praksa | Aktio