Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-976/08 (Industrijsko preduzeće «Krivaja» d.o.o. Zavidovići)
Odluka donesena 28. 04. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Zastara
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-976/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 04. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP 976/08, rješavajući apelaciju Industrijskog preduzeća «Krivaja» d.o.o. Zavidovići, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Industrijskog preduzeća «Krivaja» d.o.o. Zavidovići podnesene protiv presuda: -Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine, br. 070-0-Rev-07-000204 od 31. januara 2008. godine, 070-0-Rev-07-000064 od 10. januara 2008. godine, 070-0-Rev-07-000068 od 5. februara 2008. godine, 070-
0-Rev-06-001535 od 8. januara 2008. godine i 070-0-Rev-06-001461 od 25. decembra 2007. godine, -presuda Kantonalnog suda u Zenici br. 004-0-Gž-06-001051 od 30. novembra 2006. godine, 004-0-Gž-06-000 079 od 18. oktobra 2006. godine, 004-0-Gž-06-001043 od 9. novembra 2006. godine, Gž-
1777/05 od 13. septembra 2006. godine i 004-0-Gž-06-000074 od 5. oktobra 2006. godine,
- presuda Općinskog suda u Zavidovićima br. P.192/05 od 17. marta 2006. godine, P. 703/04 od 6. decembra 2005. godine, P.513/05 od 24. marta 2006. godine, P.527/04 od 6. oktobra 2005. godine i P.636/04 od 1. decembra 2005. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. Industrijsko preduzeće «Krivaja» d.o.o. Zavidovići (u daljnjem tekstu: apelant), podnijelo je 28. marta 2008. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), br. 070-0-
Rev-07-000204 od 31. januara 2008. godine, 070-0-Rev-07-000064 od 10. januara 2008. godine, 070-
0-Rev-07-000068 od 5. februara 2008. godine, 070-0-Rev-06-001535 od 8. januara 2008. godine i 070-0-Rev-06-001461 od 25. decembra 2007. godine, presuda Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) br. 004-0-Gž-06-001051 od 30. novembra 2006. godine, 004-0-Gž-
06-000 079 od 18. oktobra 2006. godine, 004-0-Gž-06-001043 od 9. novembra 2006. godine, Gž-
1777/05 od 13. septembra 2006. godine i 004-0-Gž-06-000074 od 5. oktobra 2006. godine, i presuda Općinskog suda u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) br. P.192/05 od 17. marta 2006. godine, P. 703/04 od 6. decembra 2005. godine, P.513/05 od 24. marta 2006. godine, P.527/04 od 6. oktobra 2005. godine i P.636/04 od 1. decembra 2005. godine.
2. S obzirom na to da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti koje se tiču istog pitanja, Ustavni sud je, u smislu člana 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojoj će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 976/08 Spojene su sljedeće apelacije: AP 976/08, AP 985/08, AP 997/08, AP 999/08 i AP 1001/08.
3. Apelantovi zaposlenici (u daljnjem tekstu: tužitelji) su tokom 2004. i 2005. godine pokrenuli protiv apelanta kao poslodavca parnične postupke radi isplate razlike plaće koju su primili i one koju su trebali primiti u skladu sa Kolektivnim ugovorom o pravima i obavezama poslodavca i zaposlenika u oblasti šumarstva, prerade drveta i papira u Federaciji BiH («Službene novine FBiH» broj 49/00- u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor). U apelaciji br. AP 1001/08 tužitelji su, također tražili isplate nakade na ime regresa za 2002. i 2003. godinu.
4. Osporenim presudama Općinskog suda udovoljeno je tužbenim zahtjevima tužitelja te je apelant obavezan da tužiteljima isplati na ime razlike plaća iznose precizirane u izreci osporenih presuda sa zakonskom zateznom kamatom na dosuđene iznose i to u pojedinim predmetima od dana podnošenja tužbe do isplate, a u pojedinim od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa, te da tužiteljima isplati regres za 2002. i 2003. godinu sa zakonskim zateznim kamatama.
5. U obrazloženju osporenih presuda Općinski sud je naveo da je među strankama sporno da li je apelant u utuženom periodu isplaćivao tužiteljima plaće u skladu sa odredbama Granskog kolektivnog ugovora, te da li je, s obzirom na rezultate poslovanja, bio dužan isplaćivati tužiteljima veće plaće od onih koje im je isplaćivao. Sud je ocijenio neosnovanim navode apelanta vezane za primjenu člana 38. Granskog kolektivnog ugovora, prema kojim se plaća uposlenika isplaćuje u skladu sa ostvarenom dobiti društva, sa obrazloženjem da je osnovna plaća najniži iznos koji se zaposleniku mora isplatiti bez obzira da li društvo, odnosno poslodavac ostvaruje dobit ili ne. Općinski sud je naveo da je isplata visine plaća i naknada plaća regulirana Kolektivnim ugovorom, te da je članom 39. tog ugovora precizirano da osnovna najniža plaća za najjednostavnije poslove i zadatke ne može biti manja od 55% prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku za puno radno vrijeme i puni učinak. Općinski sud je nadalje naveo da je odredbom člana 40. Granskog kolektivnog ugovora definirana osnovna plaća kao najniži iznos koji se zaposleniku mora isplatiti za posao pripadajuće grupe složenosti za puno radno vrijeme i normalne rezultate rada. Sud je utvrdio da osnovna plaća koju je apelant morao isplatiti tužiteljima predstavlja proizvod osnovne najniže neto-plaće iz člana 39. Granskog kolektivnog ugovora, koeficijenta složenosti i minulog rada iz člana 44. Granskog kolektivnog ugovora. Nadalje je sud ocijenio neosnovanim prigovore apelanta prema kojima tužiteljima, obzirom na čl. 38. i 39. apelantovog Pravilnika o radu, ne pripadaju plaće u iznosima koje su potraživali postavljenim tužbenim zahtjevima a prema nalazu i mišljenja vještaka, već iznosi koje im je apelant isplaćivao u skladu sa ostvarenom dobiti preduzeća. Sud je naveo da je osnovna plaća najniži iznos koji se zaposleniku mora isplatiti, bez obzira na to da li poslodavac ostvaruje dobit ili ne te je zaključio da je apelant neovisno od toga kako je poslovao odnosno da li je ostvario dobitak ili gubitak dužan tužiteljima isplatiti osnovnu plaću. Nadalje je sud konstatirao da je članom 42. Granskog kolektivnog ugovora regulirana mogućnost da se poslodavac dogovori sa zaposlenicima o isplati i manje najniže plaće za vrijeme Programa konsolidacije, koji ne može biti duži od tri mjeseca, s tim da tako ugovorena plaća ne može iznositi manje od 80% iznosa najniže plaće iz člana 39. tog ugovora, ali da u Protokolima na koje se poziva apelant kao i u apelantovom Programu konsolidacije od 9. jula 2004. godine, nigdje nije preciziran iznos niti procenat plaće, niti mjeseci za koje će to biti učinjeno, već se ti protokoli i program odnose uglavnom na dinamiku isplate plaće i rokove isplate, te se isti akti ne mogu tumačiti u vezi sa članom 42. Granskog kolektivnog ugovora.
6. Nadalje vezano za prigovor zastare potraživanja koji je apelant istakao Općinski sud, također, nije prihvatio budući da prema odredbi člana 106. Zakona o radu potraživanja iz radnog odnosa zastarijevaju u roku od tri godine. U vezi sa tim je navedeno da i prema Zaključku sjednice građanskog vijeća Vrhovnog suda od 27. augusta 2003. godine objavljenom u Biltenu sudske prakse Vrhovnog suda 2002/2003, novčane tražbine iz radnog odnosa shodno članu 106. Zakona o radu zastarijevaju u roku od tri godine. S druge strane u presudi Općinskog suda koja se osporava apelaciojom AP-976/08 je navedeno da je apelant tokom postupka odustao od prigovora zastare koji je prvobitno istican u odgovoru na tužbu te je navedeno da sud stoga ne smatra potrebnim razmatrati ovaj prigovor. Nadalje, sud je odluku o kamati zasnovao na odredbama člana 277. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 57/89, «Službeni list RBiH» br. 2/92 i 13/93 i «Službene novine FBiH» broj 29/03; u daljnjem tekstu: ZOO).
7. Općinski sud je nadalje, obrazlažući udovoljavanje zahtjevu za isplatu regresa (AP 1001/08), naveo da apelant nije sporio navode tužitelja da im naknade na ime regresa za 2002. i 2003. godinu nisu isplaćene. Stoga je sud primjenom člana 64. Granskog kolektivnog ugovora i članom 69. Pravilnika o radu, kojim je propisao da zaposleniku pripada pravo na regres za godišnji odmor, tužiteljima dosudio regres u visini utvrđenoj od strane sudskog vještaka.
8. Odlučujući o žalbama apelanta Kantonalni sud je donio presude kojim je u pojedinim predmetima potvrdio prvostepene presude (AP 985/08 i AP 997/08) a u ostalim djelimično uvažio žalbu i preinačio prvostepene presude na način da je kamate na dosuđene iznose glavnog duga dosudio od dana podnošenja tužbe (a ne od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa). U preostalom dijelu žalbe apelanta su odbijene i potvrđene su prvostepene presude.
9. U obrazloženju presuda Kantonalni sud je prvenstveno konstatirao da apelant osporava prvostepene presude zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava konkretno člana 38. i 39. Granskog kolektivnog ugovora. Sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravne stavove prvostepenog suda te istakao da u cijelosti prihvata kao pravilne razloge navedeni u prvostepenim presudama. Sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe čl. 68, 69. i 70. Zakona o radu, član 4. st. 1. i 2. i član 5. st. 1. i 2. Općeg kolektivnog ugovora, te odredbe čl. 39, 40. i 44. Granskog kolektivnog ugovora te zaključio da je pravilan stav prvostepenog suda da je osnovna plaća najniži iznos koji se zaposleniku mora isplatiti bez obzira na to da li poslodavac ostvaruje dobit ili ne. U vezi sa apelantovim prigovorom da se prvostepeni sud u odnosu na zatezne kamate pozvao samo na odredbu člana 277. stav 1. ZOO-a, Kantonalni sud je utvrdio da su odluke prvostepenog suda, kojim je apelant obavezan da na iznos i u roku preciziranom u izreci prvostepenih presuda plati zakonsku kamatu, dovoljno određene budući da je odredbama Zakona o visini stope zakonske zatezna kamate propisano kako će se utvrditi visina stope za pojedina razdoblja. Međutim, budući da drugostepeni sud na primjenu materijalnog prava pazi po službenoj dužnosti, Kantonalni sud je (u presudama koje se osporavaju u apelacijama AP 976/08, AP 999/08 i AP 1001/08) preinačio prvostepene presude u dijelu koji se odnosi na početak toka zatezne kamate sa obrazloženjem da se na povremena novčana potraživanja, u smislu odredbe člana 279. stav 3. ZOO kamate dosuđuju od dana kad je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu.
10. Osporenim presudama Vrhovnog suda odbijene su revizije apelanta kao neosnovane. U obrazloženju presuda je navedeno da je Vrhovni sud utvrdio, polazeći od činjeničnih utvrđenja za koje je revizijski sud vezan, da je pravilan pravni stav drugostepenog suda da tužiteljima primjenom odredbi čl. 4. i 5. Općeg kolektivnog ugovora, čl. 68, 69. i 70. Zakona o radu te čl. 39., 40. i 44. Granskog kolektivnog ugovora pripada pravo na osnovnu plaću. Nadalje je navedeno da prema ocjeni revizijskog suda, Kantonalni sud prilikom donošenja presuda nije počinio povrede odredaba parničnog postupka, budući da je drugostepeni sud, suprotno navodima apelanta da nije odgovorio na sve žalbene razloge, jasno izrazio stav da prihvata kako činjenično utvrđenje tako i iznesene razloge kojim je prvostepeni sud obrazložio svoj pravni zaključak. Također je navedeno da su nižestepeni sudovi dali razloge zašto su neosnovani navodi apelanta vezani za primjenu člana 38. Granskog kolektivnog ugovora odnosno zašto nisu ispunjeni uvjeti za umanjenje plaće nalazeći da apelant nije donio program konsolidacije u smislu člana 42. Granskog kolektivnog ugovora. Iz navedenih razloga Vrhovni sud je odbio revizije apelanata.
11. Apelant smatra da su osporenim presudama povrijeđen njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Navedena prava odgovaraju pravima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Suština apelacionih navoda svodi se na tvrdnje o pogrešnoj primjeni Zakona o radu budući da apelant smatra da su sudovi zanemarili odredbu člana
103. Zakona o radu prema kojoj su tužitelji trebali podnijeti tužbu sudu u subjektivnom roku od godinu dana od dana saznanja za eventualnu povredu prava iz radnog odnosa, te stoga apelant smatra da su sudovi bili dužni po službenoj dužnosti odbaciti tužbu u pogledu ovog dijela tužbenog zahtjeva.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05) odnosno da li ima elemenata koji ukazuju na povredu prava na imovinu.
15. U kontekstu navedenog Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama detaljno obrazložili zašto su udovoljili tužbenom zahtjevu tužitelja te obavezali apelanta da tužiteljima na ime razlike plaća i naknade regresa isplati iznose navedene u izrekama prvostepenih presuda. Redovni sudovi su u obrazloženju svojih odluka, suprotno navodima apelanata, dali jasne i precizne razloge svojih stavova i logično i uvjerljivo obrazloženje za primjenu materijalnog prava, konkretno Zakona o radu, Općeg kolektivnog ugovora, Granskog kolektivnog ugovora i ZOO. Ustavni sud zapaža da su sudovi iscrpno i detaljno analizirali sve prigovore apelanta i u odnosu na te prigovore dali jasna i detaljna obrazloženja koja, po mišljenju Ustavnog suda, ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost u odlučivanju. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi obrazložili zašto su neosnovani navodi apelanta vezani za primjenu člana 103. Zakona o radu, i zašto isti ne mogu dovesti do drugačijeg ishoda ovih postupaka nalazeći da na konkretnu situaciju treba primijeniti član
106. Zakona o radu prema kojem novčane tražbine iz radnog odnosa zastarijevaju u roku od tri godine. S druge strane Ustavni sud zapaža da, prema stanju spisa, apelant u žalbenom i revizionom postupku uopće nije ukazivao na pogrešnu primjenu odredbi Zakona o radu koje reguliraju rok zastare (već je isključivo ukazivao na pogrešnu primjenu člana 38. i 39. Granskog kolektivnog ugovora), te da je u presudi Općinskog suda koja se osporava u predmetu AP-976/08 još u toku prvostepenog postupka odustao od prigovora zastare. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je apelant ovaj prigovor u svojoj suštinskoj formi, morao pokrenuti u prethodnim fazama postupka, ukoliko je takav prigovor želio sa uspjehom koristiti pred Ustavnim sudom.
16. Obzirom na navedeno Ustavni sud ukazuje da nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama i ishodom ovog postupka ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima. Stoga, imajući u vidu stav Evropskog suda i Ustavnog suda naveden u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju koje bi trebalo meritorno razmotriti, pa zaključuje da su navodi apelanta o povredi ovih prava očigledno prima facie neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović