Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3599/07 (S. Z.)

Odluka donesena 28. 04. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3599/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 04. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP 3599/07, rješavajući apelaciju Sakiba Zejnilovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sakiba Zejnilovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-07-

001402 od 26. septembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj P-1932/05 od 21. juna 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Sakib Zejnilović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banovića, kojeg zastupa Edvin Agić, advokat iz Tuzle, podnio je 24. decembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli ( u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-07-001402 od 26. septembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1932/05 od 21. juna 2007. godine. Apelant je 30. marta 2009. godine dopunio apelaciju.

2. Presudom Općinskog suda broj P-1932/05 od 21. juna 2007. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-07-001402 od 26. septembra 2007. godine, djelomično je usvojen tužbeni zahtjev apelanta pa je obavezana Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantu na ime neisplaćenog regresa za godišnji odmor za 2002. godinu isplati iznos od 400,00 KM, a na ime naknade toplog obroka za mjesec februar 2003. godine iznos od 70,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate. Sa viškom tužbenog zahtjeva na ime toplog obroka, apelant je odbijen.

3. Također, preostali tužbeni zahtjev apelanta je odbijen kao neosnovan kojim je tražio da se tužena obaveže da mu na ime neisplaćenih plaća za februar i mart 2001. godine isplati iznos od po 398,00 KM, te određene iznose na ime neisplaćenog regresa za godišnji odmor za 1999., 2000. i 2001. godinu sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe. Tužena je obavezana da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 93,96 KM, dok je sa viškom zahtjeva za naknadu troškova parničnog postupka apelant odbijen.

4. U obrazloženju prvostepene presude, između ostalog navedeno je, da je tužena tokom postupka istakla prigovor neblagovremenosti podnesene tužbe, kao i prigovor zastarjelosti potraživanja apelanta. Iz obrazloženja presude Općinskog suda proizlazi da je apelant odbijen sa dijelom tužbenog zahtjeva, obzirom da je bilo nesporno da je tužba podnesena 21. oktobra 2005. godine a da su potraživanja usmjerena na neisplaćene plaće za februar i mart 2001. godine, te na neisplaćeni regres za 1999., 2000., 2001. godinu, što znači da je, bez ikakve sumnje, protekao rok od tri godine iz člana 106. Zakona o radu Federacije BiH («Službene novine FBiH» br.43/99 i 32/00, u daljnjem tekstu: Zakon o radu) kojim je propisana apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa. Općinski sud je ocijenio neosnovanim navode apelanta da je tužena priznala njegova sva potraživanja danom donošenja Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza Federacije BiH («Službene novine F BiH» broj 66/04). Općinski sud je obrazložio da je odredbom člana 387. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da se pored priznanja duga, priznanje duga može učiniti na posredan način, kao što je davanje otplate, plaćanje kamate, davanje obezbjeđenja i slično.

5. Dalje je obrazloženo da tužena nije priznala potraživanje apelanta izdavanjem potvrda od 24. oktobra 2005. godine i izdavanjem obavještenja o neisplaćenim plaćama i regresima, jer tim potvrdama i obavještenjima tužena nije konstatirala da će izvršiti isplate apelantu ili da mu duguje konkretne iznose. Istim potvrdama i obavještenjima je samo potvrđena činjenica da plaća za februar i mart 2001. godine i regres za 1999., 2000., 2001. i 2002. godinu nisu isplaćeni. Sud je zaključio da ovakve potvrde i obavještenja tužene ne mogu imati karakter priznanja potraživanja, niti da je na taj način prekinuta zastara potraživanja.

6. Općinski sud je zaključio imajući u vidu potvrdu Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: FMO) od 18. novembra 2005. godine da je apelantu izvršen obračun i isplata sredstava na ime naknade za topli obrok i to za mart 2005. godine u iznosu od 30,00 KM i za april 2006. godine u iznosu od 220,00 KM, dok je samo izvršen obračun ali nisu isplaćena sredstva na ime naknade za topli obrok za februar 2003. godine u iznosu od 70,00 KM. Sud je navedeni iznos od 70,00 KM za februar 2003. godine dosudio apelantu, dok ga je sa viškom tužbenog zahtjeva na ime naknade za topli obrok odbio, navodeći da apelant tokom postupka nije pružio dokaze da mu ishrana nije bila obezbijeđena i da bi mu pripadala naknada toplog obroka dnevno u iznosu od 10,00 KM, a da iz podataka FMO slijedi da je bila organizirana ishrana u matičnoj jedinici apelanta.

7. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naglasio da osporena prvostepena presuda, sadrži kako činjenične tako i pravne razloge iz kojih je apelant odbijen sa dijelom tužbenog zahtjeva. S obzirom na odredbe iz člana 106. Zakona o radu, prvostepeni sud je prema mišljenju Kantonalnog suda, pravilno postupio kada je usvojio prigovor zastare potraživanja izuzev naknade za regres iz 2002. godine i naknade na ime toplog obroka za februar 2003. godine, za koje je dato pravilno obrazloženje. Također, Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno raspravio prigovore apelanta u odnosu na sadržaj potvrda i obavještenja tuženog kao i u odnosu na Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza Federacije BiH, zaključujući da u konkretnom slučaju nije došlo do priznanja duga imajući u vidu član 387. ZOO.

8. Kantonalni sud je ocijenio da je neosnovan žalbeni navod u odnosu na traženu novčanu naknadu po osnovu toplog obroka. Kantonalni sud je obrazložio da je pravilnom primjenom materijalnog prava apelant odbijen sa viškom tužbenog zahtjeva za topli obrok preko dosuđenog iznosa od 70.00 KM, ističući da apelant nije sve do zaključenja glavne rasprave kod prvostepenog suda dokazao pravno-relevantnu činjenicu da mu za utuženi period nije bio obezbijeđen topli obrok. Sud je naveo imajući u vidu i član 126.ZPP da iz sadržine spisa proizlazi odnosno da se u spisu nalaze dokazi (koje je dostavio apelant) da mu je u određenom periodu bila obezbijeđena ishrana u matičnoj jedinici, kao i dokumentacija u kojem periodu apelantu nije bila obezbijeđena ishrana, te da mu je samo za taj period utvrđena novčana isplata na ime toplog obroka. Kantonalni sud je ocijenio da apelant, pozivanjem na odluke tužene tj. rješenja o cijenama obroka hrane koja primjenjuje tužena, naređenja tužene u cilju reguliranja ishrane, odluke FMO od 17. januara 2003. godine, ne dokazuje da mu tužena u periodu od februara 2003. godine pa do marta 2005. godine nije obezbijedila topli obrok, te da mu je iz tih razloga u obavezi da isplati naknadu na ime toplog obroka u iznosu od 10,00 KM dnevno, pogotovo što iz potvrde FMO od 18. novembra 2005. godine slijedi da je apelantu priznata ova naknada, izvršen obračun i isplata sredstava na ime naknade za topli obrok samo u periodu 2003., 2005. i 2006. godini, tj. kada ishrana apelantu nije bila obezbijeđena.

9. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama Kantonalnog suda i Općinskog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu i pravo na nediskriminaciju iz čl. II/3.e), k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 14. Evropske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, jer je tužena dostavila pripadnicima Vojske Federacije BiH, čiji je član i apelant, obavještenja 25. i 30.oktobra 2002. godine iz kojih, po mišljenju apelanta, proizlazi priznanje duga na ime plaće za februar i mart 2001. godine i naknada na ime regresa za 1999., 2000., 2001. i 2002. godinu.

10. Apelant se u tom smislu pozvao i na zaključke Vlade Federacije o listi odgođenih plaćanja iz budžeta Federacije BiH za 2002. godinu («Službene novine Federacije BiH» broj 64/02). Apelant smatra da navedeni dokazi predstavljaju akt priznanja duga čija je posljedica prekid zastare. Apelant je istakao da je zastara prekinuta i Zakonom o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza Federacije BiH od 27. novembra 2004. godine, ukazujući na odredbe čl. 4., 5. i 7. navedenog zakona. Kršenje prava vezanog za isplatu naknade na ime toplog obroka apelant je obrazložio pogrešnom primjenom materijalnog prava, naglašavajući da je u toku postupka dokazao za koliko dana mu pripada naknada. U dopuni apelacije apelant je, između ostalog, naveo da Kantonalni sud u Sarajevu i Općinski sud u Sarajevu i dalje smatraju da je donošenjem Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza Federacije BiH priznat dug, dok Kantonalni sud u Tuzli i Općinski sud u Tuzli i dalje tužbene zahtjeve temeljene na navedenom zakonu odbijaju, te da je Kantonalni sud u Tuzli u međuvremenu promijenio stav u pogledu pravila o teretu dokazivanja u odnosu na zahtjeve za isplatu naknade na ime toplog obroka.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. Prema suštini navoda iz apelacije u konkretnom slučaju, spornim se postavlja pitanje da li je primjena materijalnog prava bila proizvoljna ili diskriminacijska, odnosno da li je Kantonalni sud i Općinski sud naveo dovoljne i jasne razloge na kojima je zasnovao svoju odluku, u smislu apelantovog «prava na obrazloženu odluku» kao elementa prava na pravično suđenje.

14. Ustavni sud ukazuje da je u svojoj odluci broj AP-884/07 od 22. oktobra 2009. godine (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) već razmatrao isto pravno pitanje i zaključio da se stav redovnih sudova temelji na relevantnim odredbama Zakona o radu i ZOO. Ustavni sud je, analizirajući obrazloženje odluka redovnih sudova, zaključio da su redovni sudovi dali jasne razloge za zaključak da se izvod iz poslovnih knjiga, podataka iz računovodstva kojim su potvrđene nesporne činjenice, ne može smatrati priznanjem duga koje je dato u obliku propisanom u odredbi člana 387. ZOO, te da ovakvi stavovi sudova ne vode kršenju prava na pravično suđenje kako je ono zaštićeno članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelacionih navoda poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci.

15. S obzirom da se razlozi navedeni u odluci broj AP-884/07 od 22. oktobra 2009. godine u cijelosti odnose i na ovu odluku, Ustavni sud je iz istih razloga zaključio da apelantovi navodi u pogledu kršenja prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na nediskriminaciju iz čl. II/3. e),

k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 14. Evropske konvencije, ne sadrže elemente koji bi ukazali da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koji bi zahtijevali meritorno ispitivanje. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na nediskriminaciju očigledno (prima facie) neosnovani.

16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3599/07 (S. Z.) | Sudska praksa | Aktio