Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2964/07 (Z. K. i D. K.)
Odluka donesena 28. 04. 2010.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Povrat stana
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Član porodičnog domaćinstva
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o upravnom postupku
- Zakon o upravnim sporovima · čl. 45
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izvršenju odluka komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica · čl. 7
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izvršenju odluka komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica · čl. 7
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim stanovima
- Zakon o izvršenju odluka komisije za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica Federacija BiH · čl. 7
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku
- Zakon o upravnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2964/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 04. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP 2964/07, rješavajući apelaciju Zijade Kikanović i Derviša Kikanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zijade Kikanović i Derviša Kikanovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-U-06-000-561 od 23. augusta 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zijade Kikanović i Derviša Kikanovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije broj 070-0-UVp-07-000446 od 12. marta 2009. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Zijada Kikanović i Derviš Kikanović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Tuzle, koje zastupa Mirsada Božanović i Tatjana Gajić advokatice iz Tuzle, podnijeli su 6. novembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli ( u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-U-06-000-561 koja je zavedena pod brojem AP-2964/07. Apelanti su naknadno, 26. maja 2009. godine, podnijeli apelaciju i protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Uvp-07-000446 od 12. marta 2009. godine, koja je evidentirana pod brojem AP-1629/09.
2. S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacija iz njegove nadležnosti koje se tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2964/07. Spojene su slijedeće apelacije: AP-2964/07 i AP-1629/09.
3. Služba za stambene poslove Općine Tuzla ( u daljnjem tekstu: Služba za stambene poslove), postupajući u ponovnom postupku prema uputama Vrhovnog suda (rješenje broj Už-04/03 od 23. novembra 2005. godine) i Kantonalnog suda ( presuda broj U-1036/05 od 17. januara 2006.godine donijela je zaključak o dozvoli izvršenja broj 05-02/11-2-PS-23-1746/98 od 28. augusta 2006. godine kojim je dozvoljeno izvršenje Odluke Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: odluka CRPC) broj 483-1821-1/1 od 8. juna 1999. godine, kojom je potvrđeno da je Despot Dakić 30. aprila 1991. godine bio nosilac stanarskog prava na stanu u Tuzli, Ulica Zlokovac broj 7A, I sprat stan broj 3, površine 66m2, po strukturi dvosoban (nova adresa stana Gruje Novakovića broj 1), a u korist Radomira Dakića kao člana porodičnog domaćinstva Despota Dakića.
4. Istim zaključkom o dozvoli izvršenja određeno je da apelantima prestaje pravo korištenja predmetnog stana danom donošenja ovog zaključka, te da su dužni da u roku od petnaest dana od dana prijema zaključka isprazne stan od lica i stvari i isti predaju Radomiru Dakiću, članu porodičnog domaćinstva svog oca Despota Dakića, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Također je određeno da apelantima u skladu sa Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine Federacije BiH» br.43/99, 56/01 i 24/03), ne pripada pravo na alternativni smještaj.
5. U obrazloženju zaključka, između ostalog, navedeno je da je Despot Dakić, otac Radomira Dakića, 24. juna 1998. godine Službi za stambene poslove podnio zahtjev za povrat u posjed predmetnog stana. Tokom vođenja postupka Despot Dakić je preminuo, nakon čega se Radomir Dakić uključio u postupak tvrdeći da je bio član porodičnog domaćinstva svoga oca, te je 15. juna 2000. godine pismenim zahtjevom kod istog organa zatražio izvršenje navedene odluke CRPC. Služba za stambene poslove je, u smislu noveliranih odredaba člana 7. stav 6. Zakona o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica («Službene novine Federacije BiH» br.43/99, 51/00, 56/01, 27/02 i 24/03), spojila postupke radi donošenja jedinstvenog zaključka. U cilju utvrđivanja činjenica da li je Radomir Dakić (u daljnjem tekstu: učesnik u postupku), u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima koji je bio na snazi 30. aprila 1991. godine, imao status člana porodičnog domaćinstva svog oca, nadležni organ je proveo brojne dokaze, te je nakon ocjene svih dokaza pojedinačno i u međusobnoj povezanosti utvrdio da je učesnik u postupku bio član porodičnog domaćinstva svog oca od 21. decembra 1990. godine i da je istu zajednicu nastavio sa roditeljima i nakon odlaska iz Tuzle.
6. Također, u toku postupka je utvrđeno da je učesnik u postupku do 13. februara 1991. godine bio u braku sa M.D. sa kojom je imao dvoje zajedničke mldb.djece i sa kojom je stanovao u stanu u Ulici Slavka Mičića broj 44 u Tuzli. Taj brak je razveden presudom Osnovnog suda u Tuzli broj P-
3313/90 od 13. februara 1991. godine, a mldb. kćerka Danijela Dakić je povjerena na čuvanje, zaštitu i odgoj ocu. Rješenjem istog suda broj R1-77/91 od 31. maja 1991. godine, za nosioca stanarskog prava na stanu u kojem je učesnik u postupku stanovao sa suprugom određena je supruga učesnika u postupku, te je na osnovu navedenog rješenja učesniku u postupku prestalo svojstvo nosioca stanarskog prava na tom stanu. Uvjerenjem MUP TK od 13. februara 2001. godine potvrđeno je da je učesnik u postupku nastanjen u Tuzli na adresi stana iz odluke CRPC i da je na toj adresi prijavljen od 21. decembra 1990. godine, a potvrdom OSCE TK potvrđeno je da se učesnik u postupku sa kćerkom Danijelom Dakić nalazi na popisu stanovništva iz 1991. godine na adresi predmetnog stana tj. u Ul.Gruje Novakovića broj 1 u Tuzli. Služba za stambene poslove je utvrdila da predmetni stan koriste apelanti, koji prema članu 2. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima spadaju u kategoriju privremenih korisnika, jer su u posjed stana ušli na osnovu ugovora o zamjeni stanova koji je zaključen 31. oktobra 1994. godine. Imajući u vidu sadržaj odredbe člana 2. stav 3. navedenog zakona koja je stupila na pravnu snagu 13. aprila 1999. godine, prema kojoj je ugovor o zamjeni stanova između apelanta Derviša Kikanovića i Despota Dakića po sili zakona nevažeći, buduću da su svi ugovori o korištenju stana zaključeni u periodu od 1. aprila 1992. godine i 7. februara 1998. godine prestali da važe ex lege, Služba za stambene poslove je donijela predmetni zaključak o dozvoli izvšenja pozivajući se i na Odluku Ustavnog suda broj AP 497/04 od 28. juna 2005. godine (objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 27/06).
7. Protiv navedenog zaključka apelanti su izjavili žalbe Ministarstvu prostornog uređenja i zaštite okolice Tuzla ( u daljnjem tekstu: Ministarstvo) koje je rješenjem broj 12-06/1-23-217/01 od 10. oktobra 2006. godine poništilo zaključak Službe za stambene poslove broj 05-02/11-2-PS-23-
1746/98 od 28. augusta 2006. godine i predmet vratilo prvostepenom organu na ponovni postupak.
8. U obrazloženju rješenja je, između ostalog, navedeno da je u konkretnoj upravnoj stvari bilo potrebno imati u vidu da je vraćanje stana propisano Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, odnosno da je u ovom slučaju «bitan momenatvrijeme napuštanja stana od strane nosioca stanarskog prava, odnosno da li je učesnik u postupku-Radomir Dakić u to vrijeme bio član porodičnog domaćinstva svog oca Despota Dakića, kao nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu».
9. Učesnik u postupku je protiv navedenog rješenja Ministarstva, tužbom pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom, koji je nakon što je ponovo razmotrio tužbu, odgovor na tužbu apelanata i sve upravne spise presudom broj 003-0-U-06-000561 od 23. augusta 2007. godine tužbu uvažio, osporeni akt Ministarstva broj 12-06/1-23-217/01 od 10. oktobra 2006. godine poništio i upravnu stvar riješio tako što je žalbe apelanata odbio kao neosnovane, a zaključak Službe za stambene poslove broj 05-02/11-2-PS-23-1746/98 od 28. augusta 2006. godine održao na snazi.
10. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je odlukom Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica broj 483-1821-1/1 od 8. juna 1999. godine potvrđeno «da je Despot Dakić, otac tužitelja na dan 30. aprila 1991. godine bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, i da nosilac stanarskog prava naveden u tački 1. odluke ili članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji takav status imaju na osnovu Zakona o stambenim odnosima koji je važio na teritoriji Bosne i Hercegovine 30. aprila 1991. godine, mogu uz prezentaciju te odluke i dokaza kojima se potvrđuje da imaju status članova porodičnog domaćinstva sa licem kome je potvrđeno stanarsko pravo, stupiti u državinu stana u skladu sa članom 1. Aneksa 7. Dejtonskog mirovnog sporazuma. Tačkom 7. iste odluke stavljaju se van snage sva akta sudskih i upravnih organa donesenih nakon 30. aprila 1991. godine na osnovu kojih je prestalo ili ograničeno stanarsko pravo lica iz tačke 1. odluke, ili je ograničeno njihovo pravo korištenja stana navedenog u tački 1. odluke».
11. Kantonalni sud je istakao da je noveliranim odredbama člana 12. Zakona o izvršenju odluka CRPC izričito propisano da je osnov za žalbu protiv zaključka o dozvoli izvršenja ograničen na slijedeće: a) odluka Komisije na kojoj se temelji zaključak o dozvoli izvršenja ne postoji ili je stavljena van snage od strane Komisije u toku postupka ponovnog razmatranja, b) da li izvršenik ima pravo na alternativni smještaj, ili da li je vremenski rok u kojem izvršenik mora napustiti imovinu u skladu sa važećim zakonima, ili c) iz drugih razloga zbog kojih se može podnijeti žalba protiv zaključka o dozvoli izvršenja u skladu sa Zakonom o upravnom postupku («Službene novine Federacije BiH br. 2/98 i 48/99). Dalje je navedeno da i pored toga što nijedna od predmetnih žalbi nije sadržavala nijedan od navedenih zakonskih osnova za žalbu, Ministarstvo kao tužena strana razmatralo je žalbe kao da sadrže dozvoljen zakonski osnov za žalbu, te je pri tom izveden nepravilan zaključak o nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju u pogledu odlučne činjenice koja se odnosi na pitanje da li je učesnik u postupku bio član porodičnog domaćinstva svoga oca u predmetnom stanu, uprkos jasnom i temeljitom obrazloženju prvostepenog akta, u kojem su dati logični i ubjedljivi razlozi vezani za ocjenu izvedenih dokaza, sa kojima se i Kantonalni sud saglasio.
12. Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni organ, koristeći se načelom slobodne ocjene dokaza prema članu 9. Zakona o upravnom postupku, navedenu odlučnu činjenicu utvrdio na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza, pri čemu je veću vjeru poklonio najvažnijim objektivnim dokaznim sredstvima. U tom smislu Kantonalni sud je imao u vidu presudu nadležnog suda o razvodu braka učesnika u postupku i rješenje kojim je za nosioca stanarskog prava na stanu u kojem je ranije živio sa suprugom određena njegova bivša supruga, uvjerenja nadležnih organa o prijavi učesnika u postupku od 21. decembra 1990. godine na adresu predmetnog stana iz odluke CRPC, kao i potvrdu o popisu stanovništva iz 1991. godine na predmetnom stanu, te izjave svjedoka koje su ocijenjene vjerodostojnim.
13. Kantonalni sud je istakao da Ministarstvo i prvostepeni organ nisu pravilno procijenili položaj i ulogu apelanata kao privremenih korisnika u konkretnoj upravnoj stvari, niti njihova procesna prava. Kantonalni sud je imao u vidu da su, u konkretnom slučaju, prava i pravni interesi interesi apelanata stečena nakon datuma navedenog u dispozitivu odluke Komisije, odnosno na ispravama koje datiraju iz 1995. godine koje su prestale da važe po sili zakona tj. na osnovu noveliranih odredaba člana 2. stav
3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Navedenim zakonskim odredbama je propisano da prestaje da važi svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju stana ili produženju privremenog korištenja tog stana, a koji su zaključeni u periodu između 1. aprila 1992. godine i 7. februara 1998. godine. Kantonalni sud je zaključio da je žalba apelanata kao privremenih korisnika izjavljena iz razloga koji po zakonu nisu dozvoljeni, s obzirom da u konkretnoj situaciji privremeni korisnici imaju pravo da žalbom osporavaju samo činjenice koje se tiču njihovih prava i statusa, a ne činjenice i okolnosti koje se tiču statusa i prava podnosioca zahtjeva za izvršenje CRPC odluke
14. Također, Kantonalni sud je dalje istakao, da osim navedenog , čak i da se radi o licima čija su prava stečena nakon datuma navedenog u dispozitivu odluke Komisije, i tada bi ta lica imala sasvim ograničena prava u postupku, odnosno pravo na izjavljivanje žalbe protiv zaključka o dozvoli izvršenja koji je donio nadležan organ uprave, ali samo u slučajevima predviđenim tim Zakonom (član 12. stav 2. istog Zakona). Kantonalni sud je ocijenio da su aktivnosti takvih lica u postupku za izvršenje CRPC odluka strogo ograničena na prava koja su im data tim Zakonom, što znači da takva lica nisu ovlaštena da iznose činjenice i predlažu dokaze koji se tiču isključivih prava podnosioca zahtjeva za izvršenje CRPC odluke. Kantonalni sud se pozvao i na član 9. stav 1. Zakona o izvršenju odluka CRPC, kojim je propisano «da će se izvršenje odluke Komisije provesti protiv lica koje je u posjedu imovine ili stana navedenog u odluci, sa ili bez pravne osnove (izvršenik), kao i odredbe stava 3. istog člana kojim je propisano da će se izvršenje odluke provesti bez obzira na to da li su imovina ili stan na koje se odluka odnosi proglašeni napuštenim ili ne, i bez obzira na bilo koju drugu odluku ili propise koji se odnose na njihov pravni status».
15. Kantonalni sud je zaključio da su izlišni i neosnovani svi navodi iz odgovora na tužbu apelanata kao zainteresiranih lica u kojima se pozivaju na svoja vlasnička i druga prava.
16. Odlučujući o zahtjevu apelanata za vanredno preispitivanje navedene presude Kantonalnog suda, Vrhovni sud je na osnovu člana 45. Zakona o upravnim sporovima («Službene novine Federacije BiH» broj 9/05) ispitao zakonitost osporene presude u granicama zahtjeva i povrede propisa iz člana 41. stav 2. navedenog zakona, te donio presudu broj 070-0-Uvp-07-000446 od 12. marta 2009. godine kojom je zahtjev odbio kao neosnovan. Vrhovni sud je imao u vidu konkretnu činjenično-pravnu situaciju, sadržaj zahtjeva apelanata u kojem su osporili da učesnik u postupku nije bio član porodičnog domaćinstva svoga oca, pa da stoga nije imao aktivnu legitimaciju za traženje povrata predmetnog stana u posjed. Vrhovni sud je istakao da prihvata razloge presude Kantonalnog suda, te je ocijenio da donošenjem iste presude sud nije povrijedio federalni zakon niti pravila federalnog zakona o postupku koja bi mogla biti od uticaja na rješenje stvari. Vrhovni sud je naveo da ni sami apelanti nisu ukazali ni na jednu povredu federalnog zakona niti pravila federalnog zakona o postupku.
17. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kao i pravo ne nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelanti su naveli hronologiju događaja i istakli da su osporenom presudom povrijeđene odredbe čl. 48., 8. st. 1., 9., 277. st. 1. Zakona o upravnom postupku u vezi sa čl. 12. i 12.a Zakona o izvršenju odluka CRPC, zbog čega su podnijeli zahtjev za vanredno preispitivanje osporene presude. Apelanti smatraju da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, u odnosu na pitanje zajednice života učesnika u postupku sa ranijim nosiocem stanarskog prava, te da je došlo do pogrešne i proizvoljne primjene relevantnih zakonskih odredaba. Apelanti su istakli da su tokom vođenja postupka, nakon što je 1999. godine preminuo otac učesnika u postupku, a majka 5. maja 2000. godine, u tom periodu otkupili predmetni stan i uknjižili se kao vlasnici, tako da njihovi ugovori nisu ex lege ništavi. Također su istakli da su imali pravo na prekid postupka izvršenja u smislu člana 7. st.7.i 8. Zakona o izvršenju odluka CRPC. Povredu prava na diskriminaciju vide u tome «što je učesnik u postupku svoje pravo na imovinu ostvario povratom stana u UL. Slavka Mičića broj 44 i otkupom tog stana, što predstavlja njegovu bračnu tečevinu, i što im sud nije dostavio osporenu presudu».
18. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
2)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
9) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom.
Dopustivost ratione materiae
19. Ustavni sud zapaža da se, u konkretnom slučaju, apelanti žale na presudu Vrhovnog suda broj 070-0-Uvp-07-000446 od 12.marta 2009.godine kojom je odbijen kao neosnovan zahtjev apelanata za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda broj 003-0-U-06-000561 od 23. augusta 2007.godine. Ustavni sud smatra da je potrebno odgovoriti na pitanje da li se predmetni postupak tiče određivanja građanskih prava i obaveza apelanata u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U pogledu zahtjeva za vanredno preispitivanje pravosnažne presude Evropski sud za ljudska prava je više puta utvrdio da postupci u kojima se traži vanredno preispitivanje pravosnažno okončanih slučajeva, ne predstavljaju efektivne pravne lijekove, pošto u tim slučajevima postoji odluka kojom je pravosnažno okončan predmetni postupak (vidi mutatis mutandis odluku o dopustivosti bivše Evropske komisije za ljudska prava, X protiv Austrije, aplikacija broj 1760/63, Godišnjak IX (1966), str. 166 (174)) aplikacija broj E 10431/83, od 16. decembra 1983. godine, Odluke i izvještaji (DR) 35, str. 243). Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud smatra da se predmetni postupak odlučivanja o zahtjevu apelanata za preispitivanje osporene presude Kantonalnog suda, kojom je pravosnažno okončan upravni spor, ne tiče odlučivanja o njihovim građanskim pravima i obavezama u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već se tiče isključivo odlučivanja o postojanju zakonskih uslova za preispitivanje pravosnažne presude. Stoga, predmetni postupak ne ulazi u opseg prava na pravično suđenje u smislu člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa proizlazi da je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Dopustivost prima facie
20. Nadalje apelanti su osporili presudu Kantonalnog suda, broj 003-0-U-06-000561 od 23. augusta 2007. godine kojom je uvažena tužba tužitelja-učesnika u postupku, te je osporeni akt Ministrarstva broj 12-06/1-23-217/01 od 10. oktobra 2006. godine poništen, a konkretna upravna stvar riješena tako što su žalbe apelanta odbijene a zaključak Službe za stambene poslove broj 05-
02/11-2-PS-23-1746/98 od 28. augusta 2006. godine, održan je na snazi.
21. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
22. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na poštivanje doma i prava na imovinu koje se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu ili poštivanje doma (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
23. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene odluke Kantonalnog suda, sadrži jasne i konzistentne razloge, a takvo obrazloženje osporene odluke Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, prava na poštivanje doma ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelanti ne nude činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koje se pozivaju, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, pravo na poštivanje doma i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje, prava na poštivanje doma ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava napoštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
24. U vezi sa navodima o povredi prava na zabranu diskriminacije, Ustavni sud zapaža da apelanti nisu naveli u odnosu na koja prava iz Evropske konvencije smatraju da su diskriminirani. Međutim, s obzirom da se njihovi navodi o diskriminaciji odnose da je, navodno, učesnik u postupku ostvario pravo na drugi stan, te što im sud nije dostavio osporenu presudu, može se zaključiti da apelanti smatraju da su diskriminirani u vezi sa članom 6. Evropske konvencije. Apelanti nisu naveli po kojem osnovu smatraju da su diskriminirani niti su navode o diskriminaciji bilo čim obrazložili. Stoga, Ustavni sud smatra da apelanti nemaju «opravdan zahtjev» da se pozivaju na povrede na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom 6. Evropske konvencije, te njihova apelacija u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.
25. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
26. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović