Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2839/07 (E. K.)

Odluka donesena 28. 04. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2839/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 04. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 28. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP 2839/07, rješavajući apelaciju Edhema Kahrića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Edhema Kahrića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-

07-000 708 od 11. septembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Edhem Kahrić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške kojeg zastupaju Mile Kovačević i Marica Đukanović, advokati iz Gradiške, podnio je 23. oktobra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-07-000 708 od 11. septembra 2007. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 072-0-Mal-06-000 266 od 26. januara 2007. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja «Telekomunikacije RS» AD Banja Luka, RJ «Tranzitni Telekom» Banja Luka, «Terminalni centar» Gradiška (u daljnjem tekstu: tužitelj) kojim je traženo da se apelant kao tuženi obaveže da tužitelju na ime neisplaćenih telefonskih računa isplati iznos od 2.965,70 KM uz zakonsku zateznu kamatu od utuženja do isplate, kao i da tužitelju naknadi troškove postupka. Tužitelj je obavezan da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 468,00 KM u roku od 15 dana od donošenja presude pod prijetnjom izvršenja.

3. U obrazloženju presude je navedeno da su povodom tužbe, koju je podnio tužitelj protiv apelanta radi naplate duga na ime korištenja telefonske linije na osnovu zaključenog pretplatničkog odnosa, na glavnoj raspravi izvedeni dokazi uvidom i čitanjem opomene pred postupak demontiranja TF priključka od 27. decembra 2005. godine, zatim izvoda otvorenih računa na ime apelanta od 10. maja 2005. godine sa kopijom dostavnice i saslušanjem apelanta. Osnovni sud je istakao da prema članu 378. stav 1. tačka 3. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/87, 46/85 i 57/89, te «Službeni glasnik RS», br. 17/93, 3/96 i 39/03-u daljnjem tekstu: ZOO) za jednu godinu, pored ostalog, zastarijevaju potraživanja pošte, telegrafa i telefona za upotrebu telefona i poštanskih pregradaka, kao i druga njihova potraživanja koja se naplaćuju u tromjesečnim ili kraćim rokovima. Općinski sud je naveo da je tužba podnesena 1. juna 2006. godine, te da su zastarjela potraživanja dospjela prije 1. juna 2005. godine, odnosno, zaključno sa aprilom 2005. godine, jer je prema opomeni i izvodu otvorenih stavki priloženim uz tužbu faktura za maj 2005. godine dospjela 5. juna 2006. godine. Osnovni sud je ocijenio da su zbog navedenog zastarjela potraživanja tužitelja po dijelu faktura iskazanim u opomeni i izvodu otvorenih stavki u ukupnom iznosu od 236,58 KM.

4. Dalje, Općinski sud se pozvao na član 7. stav 1. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik RS» br. 58/03, 85/03 i 74/05 u daljnjem tekstu: ZPP) kojim je propisano da su stranke dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze na kojima se utvrđuju te činjenice, kao i na član 123. istog zakona kojim je određeno da je svaka stranka dužna da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Općinski sud je naveo da tužitelj svoje potraživanje temelji na opomeni od 27. decembra 2005. godine i izvodu otvorenih stavki od 10. maja 2006. godine, čiju dokaznu snagu osporava apelant, a uz tužbu nije priložena ni jedna od faktura pobrojanih u opomeni i izvodu, kao ni listing iz kojeg bi se na nesumnjiv način mogla utvrditi visina duga. Osnovni sud je ocijenio da navedena opomena i izvod otvorenih stavki nisu javne isprave i nemaju snagu kvalificiranog dokaza, ističući da su to privatne isprave tužitelja i da se na njih ne može primijeniti član 132. ZPP o presumpciji dokazne snage njihovog sadržaja, smatrajući da je tužitelj bio dužan drugim dokaznim sredstvima, prije svega listingom utrošenih impulsa i računima dostavljenim apelantu dokazati visinu nezastarjelog duga, jer je na njemu teret dokazivanja istinitosti sadržaja njegove isprave o visini duga. Osnovni sud je zaključio da tužitelj nije dokazao visinu svog potraživanja, te je primjenom pravila o teretu dokazivanja tužbeni zahtjev odbio u odnosu na nezastarjela potraživanja.

5. Okružni sud je odlučujući o žalbi tužitelja protiv prvostepene presude, žalbu uvažio i na osnovu člana 229. tačka 4. ZPP prvostepenu presudu preinačio, te obavezao apelanta da tužitelju na ime neplaćenih telefonskih računa za telefon isplati iznos od 2.965,70 KM sa zakonskom kamatom od utuženja do isplate uz naknadu troškova postupka. Okružni sud je u obrazloženju odluke naveo da je predmet konkretne parnice isplata duga po osnovu korištenja telefonske linije na području gdje apelant ima prebivalište i posjeduje konkretan pretplatnički broj, te je za korištenje telefonske linije ostao dužan tužitelju iznos od 2.965,70 KM. Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud odlučujući o tužbenom zahtjevu tužitelja utvrdio da je osnovan prigovor zastare potraživanja isplate duga za potraživanja koja su dospjela prije 1. juna 2005. godine, jer je tužba podnesena 1. juna 2005. godine, te proizlazi da je prema opomeni u izvodu otvorenih stavki, koji su priloženi uz tužbu zastarilo potraživanje koje se odnosi na određene fakture u ukupnom iznosu od 421,95 KM, a ne u iznosu od 236,58 KM kako je pogrešno navedeno u prvostepenoj presudi.

6. Okružni sud je dalje naveo da prema ocjeni prvostepenog suda izvod otvorenih stavki i fakture ne predstavljaju javnu ispravu, zbog toga što nemaju snagu kvalificiranog dokaza te da predstavljaju privatnu ispravu tužitelja, na koju se ne može primijeniti član 132. ZPP, te da se izvodom otvorenih stavki ne dokazuje visina duga.

7. U vezi sa ovim, Okružni sud je istakao da iz člana 132. stav 1. ZPP proizlazi da je isprava koju je u propisanom obliku izdao državni organ u granicama svoje nadležnosti, kao ispravu koju je u takvom obliku izdalo pravno lice u vršenju javnih ovlaštenja koje mu je povjereno zakonom ili propisom zasnovanom na zakonu, te da se tom ispravom dokazuje istinitost onoga što se u njoj potvrđuje ili određuje. Dalje, Okružni sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da je apelant sa tužiteljem kao javnim preduzećem zasnovao pretplatnički odnos o korištenju telefonske linije, te ocijenio da slijedom navedenog izvod iz otvorenih stavki koji je priložen uz tužbu predstavlja ispravu i u skladu sa članom 152. stav 1. Zakona o općem upravnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 13/02), i ima snagu isprave sve dok se suprotno ne dokaže, jer ju je izdalo pravno lice u vršenju javnih ovlaštenja koje mu je povjereno zakonom i njome se dokazuje istinitost onoga što se u njoj potvrđuje ili određuje. Okružni sud je ocijenio osnovanim žalbene navode da je izvod iz otvorenih stavki isprava na osnovu koje se dokazuje istinitost onoga što se u njoj potvrđuje kod okolnosti da je tužitelj pravno lice u vršenju javnih ovlaštenja, te zaključio da je tužitelj u konkretnom slučaju dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva i to do iznosa koji nije obuhvaćen zastarjelošću potraživanja u smislu člana 378. stav 1. ZOO, jer apelant nije suprotno dokazao.

8. Apelant se žali da mu je osporenom presudom Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava, smatrajući da je prvostepeni sud «pravilno postupio kada je u prvostepenoj presudi obrazložio da tužitelj svoja potraživanja temelji na izvodu otvorenih stavki i opomena, koje nisu javne isprave i nemaju snagu kvalificiranog dokaza, jer su ove isprave privatne isprave tužitelja, te se na njih ne može primijeniti član 132. ZPP». Apelant je istakao da je Okružni sud «počinio povredu i parničnog postupka, jer je u žalbenom postupku, uzeo u obzir dokaze koje je tužitelj dostavio uz žalbu». Apelant je također naveo da prema stanovištu Vrhovnog suda Federacije BiH, koje je iznijeto u rješenju broj Pž-131/97 od 19. augusta 1997. godine, a koje rješenje je objavljeno u Biltenu Vrhovnog suda Federacije BiH, broj 2/97, izvod iz otvorenih stavki dugovanja tužitelja, u pogledu dokazne snage nije izjednačen sa javnom ispravom.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog, nepravilne primjene materijalnog prava, prihvatanjem izvoda iz otvorenih stavki validnim dokazom i uzimanjem u obzir dokaza koje je tužitelj dostavio uz žalbu. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene odluke Okružnog suda sadrži jasne i konzistentne razloge zbog kojih je zaključeno da je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja prema apelantu te je u tom smislu i utvrđena obaveza izmirenja konkretnog duga. Ustavni sud naglašava da je prihvatljivost dokaza prvenstveno pitanje koje regulira domaći zakon i da je opće pravilo da domaći sudovi cijene provedene dokaze. Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom, te da procjenu domaćih sudova zamjeni vlastitom procjenom. U konkretnom slučaju, Ustavni sud nije mogao zaključiti da postoji bilo šta što bi ukazivalo da je Okružni sud postupajući po žalbi tužitelja drugačijom ocjenom isprava već izvedenih pred prvostepenim sudom odnosno dostavljenim uz tužbu postupao suprotno odredbama ZPP, odnosno obrazloženje Okružnog suda ne smatra proizvoljnim. Osim toga, apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Također, apelantovi navodi u odnosu na navodni stav Vrhovnog suda FBiH, tj. da je u drugim sličnim slučajevima taj sud odlučivao drugačije nego u konkretnom slučaju, ne pokreću sami po sebi pitanje prava na pravično suđenje, budući da Ustavni sud prilikom odlučivanja o apelaciji uzima u obzir okolnosti svakog konkretnog slučaja. Stoga, imajući u vidu stav Evropskog suda i Ustavnog suda naveden u ovoj odluci da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu, Ustavni sud u konkretnom slučaju neće ulaziti u ispitivanje načina na koji je redovan sud primijenio pravo, te smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. uz Evropsku konvenciju koje bi trebalo meritorno ispitati.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2839/07 (E. K.) | Sudska praksa | Aktio